SILBA U tijeku je obnova Torete na Silbi, zaštitnog znaka mjesta i važnog dijela otočke kulturne baštine. Nositelj projekta je Društvo za zaštitu prirodne i kulturne baštine otoka Silbe, Eugen Motušić je voditelj projekta, izvođač radova je konzervatorska tvrtka Travej d.o.o. iz Zadra, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zadar.

– Radi se o konzervatorsko-restauratorskoj sanaciji tornja i izradi nove ograde. Radovi će biti uskoro gotovi, kaže Motušić.

Pogled s vrha

Toreta je drugo ime za Marinićev toranj i predstavlja svjedočanstvo ljubavi jednog od kapetana sa Silbe. Kako tumači portal Pomorac.org, još kao mlad momak Petar Marinić se zaljubio u djevojku Antoniju Mauro. Lijepa ga je zaručnica svaki put dočekivala kada se vraćao sa daleke plovidbe. Jednom joj je prilikom obećao da će se vjenčati kad se vrati sa sljedećeg putovanja i sagraditi toretu usred vrta s koje će se vidjeti cijeli otok i more. Nakon danog obećanja je otplovio. Kako se tada nije navigavalo po nekoliko mjeseci kao danas, mladi se kapetan vjerojatno na moru zadržao koju godinu duže.

Po povratku na Silbu, na molu je ugledao djevojčicu s koje nije mogao skinuti pogled. Upitavši prvog starijeg mještanina čija je to kći, doznao je da je to Domenika Rasol, kćer njegove zaručnice. Za njegovog dugog izbivanja, možda zbog nagovora obitelji, predugog samovanja ili pak zato što je mislila da se više neće vratiti, Antonija se udala za njegovog prijatelja.

Iz legende, naravno, ne možemo znati kako se mladi pomorac tada osjećao, no ona kazuje da je tada Petar zagrlio djevojčicu i zakleo sa da će mu malena Domenika postati ženom. Ako ga već Antonija nije mogla čekati, on će odvesti njenu kćer pred oltar.

Trideset godina stariji

Tako je i bilo. Godine su prolazile, Petar je plovio, ali nije zaboravio svoje obećanje. Punih dvadeset godina čekao je da Domenika odraste, a za to je vrijeme završio toranj usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe.

Toranj je, kao i zid uz njega, izgrađen od kamena, a vanjske stepenice vode na vrh okrugle, uske kule. Antonija Mauro nikada nije zakoračila u nj, no njezina je kći ušla s vjenčanim prstenom kapetana Petra Marinića. Domenika je bila žena u cvijetu mladosti, guste crne kose i sjajnih očiju, a Petar je, iako trideset godina stariji, još uvijek bio krepak, uspravan i lijep u zrelosti svog života. U namjeri da ostvari svoje obećanje ništa ga nije pokolebalo, a nisu mu ni naštetile godine provedene na dalekim morima.

Prema legendi i prepričavanju mještana Petar i Domenika živjeli su sretno unatoč razlici u godinama i imali čak devetero djece. Pored tornja stoji natpis »Ovaj toranj je sazidan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti. Dao ga je sagraditi stari morski vuk Petar Marinić«.