Veličanstvena utvrda iz vremena bizantskog cara ležala je 1.500 godina sakrivena paškim »mjesečevim« pejzažom. I u ovoj drugoj kampanji arheolozima su se otvorila brojna nova pitanja. Definirali su 56 prostora unutar utvrde koja se prostire na 5.000 kvadrata, prolaze između njih te čak i veliki centralni »trg«, no najprije je nužna preventivna konzervacija da bi se moglo u daljnja istraživanja
Koliko su stanovnici Velikog Sikavca koji su boravili u bizantskoj utvrdi iz 6. stoljeća, slučajno otkrivenoj prije dvije godine, bili izolirani od svijeta, osjetili su na svojoj koži arheolozi koji su se drugu godinu za redom vratili na lokalitet. Prvih dana kampanje jaka bura »zarobila« je arheologe na kopnu, točnije u Vlašićima, gdje su smjestili svoju bazu. Veli Sikavac im je, unatoč utrci s vremenom, kako to uvijek biva s kratkotrajnim arheološkim kampanjama u Hrvata (ne zbog lijenosti arheologa, već nedostatka sredstava, pr.a.), ostao nedostupan. Naravno, zasukali su rukave i to vrijeme iskoristili za teorijski rad, onaj dio posla koji je javnosti možda manje zanimljiv, ali za arheologiju jednako važan kao i sama iskapanja. Nakon par dana dvotjedne kampanje vrijeme se primirilo pa su konačno mogli barkom na otok i s otoka, svakodnevna rutina od ranih jutarnjih do večernjih sati.
Tajna čuvana 1.500 godina
Na terenu, ista ekipa, kao i lani. Studenti Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani predvođeni prof. Darijom Grossman, ove godine i pročelnicom Odjela za arheologiju dr. Tinom Milavec, jedna zadarska studentica, Sara Iglić, i petoro djelatnika Arheološkog muzeja Zadar: dr.sc. Smiljan Gluščević, voditelj kampanje, Marija Zorica, Dino Taras, Duška Romanović i Nikolina Burica. Izmijenila su se samo lica slovenskih studenata i njihov broj, pa ih je ove godine stiglo četrnaest. Gotovo nevjerojatno otkriće u arheologiji, prvi je put s nama još lani podijelio dr.sc. Smiljan Gluščević. Na Velom Sikavcu Gluščević je, tragom priča mještana Vlašića i osnovne informacije dobivene od mr.sc. Ivana Oštarića, naišao na tajnu čuvanu 1.500 godina. Veličanstvena utvrda iz vremena bizantskog cara Justinijana, i to jedna od većih, dotad neistraživana, ležala je sakrivena paškim »mjesečevim« pejsažom.
Nastala je u 6. stoljeću, vjerojatno krajem prve i početkom druge polovice. Ono što stručnjaci znaju zasigurno i što su potvrdili još lani, jest da je utvrda bez sumnje dio sustava čiju je gradnju započeo još bizantski car Justinijan (527. – 565. poslije Kr.) u sklopu svoje poznate rekonkviste, odnosno obnove bizantskog utjecaja na prostoru nekadašnjeg Rimskog Carstva, pa tako i na Jadranu. Jedini način za komunikaciju između carskog sjedišta Konstantinopola i čitave Italije, sve do vrha Jadrana, bio je morski put te je car Justinijan započeo sustav gradnje utvrda, osobito nakon gotsko-bizantskog rata, kako bi osigurao i kontrolirao svoju, ali i bilo koju drugu plovidbu ovim prostorima. Tako je i utvrda na ovom otoku jedna od 50-ak sagrađenih u nizu, a vrlo vjerojatno i jedna od najvećih. To je vrijeme kad i ovu našu, istočnu, obalu dobrim dijelom drže istočni Goti. Sve to traje do 551. godine kad Goti od Bizanta kod Senigallie, na talijanskoj obali preko puta Zadra, gube veliku bitku. Iduće godine raspada se i njihova ostrogotska država, međutim sistem utvrda ostaje. Pomalo neuobičajeno za naše prilike, kampanju financijski podržava lokalna samouprava, odnosno grad Pag. I prijašnji i sadašnji gradonačelnik, Željko Maržić, očigledno su uvidjeli turistički potencijal jednog ovako značajnog nalazišta pa je Pag ove godine, kao i prošle, kampanju financirao sa 70.000 kuna.
Preventivna konzervacija
Arheolozi su u dvije kampanje odradili značajan posao. Preko njihovih ruku prošlo je preko sto metara kubnih kamena u raščišćavanju vizura utvrde, no tek su, kaže Gluščević, zagrebali površinu – i to doslovno. – Definirali smo 56 prostora unutar utvrde, prolaze između njih te čak i veliki centralni »trg« na kojem je posada s te utvrde najvjerojatnije održavala zajedničke manifestacije, sastanke i slično. To je još, naravno, daleko od bilo kakvog završetka. Utvrda je ogromna, prostire se na 5.000 metara četvornih, sami zidovi su debeli gotovo dva metra, kaže Gluščević napominjući da na lokalitetu još nisu ništa kopali, već samo čistili površinu do maksimalno 10 centimetara kako bi dobili površinske strukture.
U sklopu svog boravka tijekom ove kampanje plan arheologa bio je pregledati i podmorski dio, no vrijeme im to nije dopustilo. – Kad se radi o otoku, uvijek se pitamo gdje je bila i da li je postojala luka? Naime, čak i ako luke nije bilo brodovi koji su vršili opskrbu tih ljudi morali su negdje pristajati. Postoje neke indicije gdje bi pristanište moglo biti, što ćemo pregledati kad se steknu uvjeti – kaže Gluščević.
– Cilj nam je dobiti sliku kako je utvrda izgledala u arhitektonskom smislu. Još uvijek ima prostora, osobito uz bedeme, koje nismo mogli raditi jer je tu urušen kamen. Ako bismo išli dalje, bez preventivne konzervacije gornjeg zrcala bedema, napravili bismo veću štetu nego što je napravljena kroz ovih tisuću godina neegzistiranja te utvrde, pojašnjava Gluščević. Kako kaže, dobra vijest je da je gradonačelnik upoznat sa svim navedenim konzervatorskim problemima te je, unatoč tome što se rezultati pokazuju vrlo sporo, pokazao dobru volju za nastavak istraživanja. Ono što arheolozi za sada znaju je da utvrda ima šest kula, no dvije – jugoistočna i sjeveroistočna – u istom su stanju kao i urušeni bedemi, možda i najlošijem, pa će i njih trebati do kraja definirati nakon što se osigura preventivna konzervacija. Dva su pitanja koja trenutno najviše zanimaju arheologe: gdje je bio ulaz u utvrdu i gdje su bile cisterne za vodu.
Ostaci crkvice
Na otočiću je i manje jezerce, a pojava žuke, brnistre, oko njega ukazuje na to da se možda radilo o pitkoj vodi, no odgovor na ta pitanja sačekat će rezultate analiza koje provode biolozi, geolozi i drugi stručnjaci. Lani su arheolozi na Velom Sikavcu pronašli i ostatke starohrvatske crkvice koja datira između 10. i 15. stoljeća te je sasvim sigurno nastala barem 400 godina poslije utvrde. – Ove godine očistili smo južni i istočni zid koji su sačuvani u temeljima te smo našli prag, ulaz u tu malu jednobrodnu longitudinalnu crkvicu. Titulara još nismo našli, ali ima nekoliko kandidata u različitim izvorima, počevši od starih karata objavljenih u knjizi Toponimija otoka Paga, pa se tako primjerice na austrougarskim kartama spominje školj sv. Pavla, ali i neki drugi sveci u drugim izvorima, pojašnjava Gluščević.
Ove godine Grad Pag je za tri lokaliteta odvojio gotovo 200.000 kuna. Osim za Sikavac, otprilike isti iznos odobren je za istraživanje crkve sv. Petra u samom Pagu, ispred magazina soli. Grad Pag je u planiranju namjene magazina, a u sklopu toga željeli bi iskopati i crkvicu koja se javlja u nekim katastarskim planovima i vdjeti bi li i ona mogla biti prezentirana. Treći lokalitet je u Vlašićima. Iz župnog ureda željeli bi urediti prostor oko crkve, a postoje saznanja o okolnim grobovima, u antici se spominju čak i neki natpisi u Vlašićima koji su danas izgubljeni a značajni su, te bi i ovaj lokalitet mogao dati neka vrlo zanimljiva saznanja o djeliću prošlosti ovih prostora.
Također, na padini te crkvice postoje nakupine kamena na kakve su arheolozi naišli i u urušenim kulama te se javila pretpostavka da bi i te nakupine mogle biti ostaci stambenih prostora ispod utvrde, koji su mogli nastati istovremeno s utvrdom, ali i kasnije. – Imamo cijeli niz pitanja koja su zanimljiva za nas arheologe i opću, a i lokalnu povijest. Zašto je tu crkvica nastala, u kakvom je stanju bila utvrda kad je nastala, jesu li svećenici koji su držali službu tu i živjeli, a postoji lokalna tradicija da jesu, i možda koristili neke preživjele ostatke prostora unutar utvrde? – kaže Gluščević.
Traženje odgovora
O upravo ovoj, posljednjoj, mogućnosti govore i sitni nalazi keramike po površini koji sigurno datiraju od 6. pa do 17. stoljeća. Naime, i lani, a i ove godine arheolozi su našli male ulomke vrlo karakteristične kanelirane keramike koji sasvim sigurno govore o bizantskoj provenijeciji 6. stoljeća, ali i glaziranu keramiku koju tek treba dati na ekspertizu. Gluščević je uvjeren da ta keramika nije starija od 15., možda čak i 17. stoljeća, što potvđuje priču da je na Velom Sikavcu netko živio u vrijeme kad utvrda više nije funkcionirala, barem u namjeni i obimu kako je to bilo kad je sagrađena. Cijeli niz problema koje su se otvorili i koji intrigiraju arheologe pokušat će rješavati prateći i izvore u literaturi, ne bi li naišli na više informacija o ovom mjestu, ali i povratkom iduće godine.
