Sa svojih 32 godine prvi je put Mauro Berton, porijeklom iz Trsta, sa suprugom i četverogodišnjom kćerkom došao na otok Rab. Sjeća se vrlo dobro toga dana. Bilo je to davne 1971. godine u kolovozu – kaže Mauro. Na trenutak zastane pa ponovno kaže: – Ne, bilo je to sigurno u lipnju 71. godine – te nešto promrmlja na talijanskom jeziku. Naime, Mauro je u ovih 46 godina posjeta našoj obali naučio prilično dobro govoriti hrvatski, pa smo tako i razgovarali na našem jeziku. Prije no što su te 71. godine došli na Rab, Mauro i njegov veliki prijatelj Giovani Zupan raspitali su se gdje bi valjalo poći na ljetovanje. – Raspitivali smo se na koji bi otok bilo najbolje otići, jer nam je bilo važno da zbog djece koja su tada bila još mala, to mjesto bude mirno, da ima lijepih plaža i šume – priča Mauro. Sugestiju su prihvatili i put Raba krenuli. Prvo su stigli u mjesto Lopar trajektnom linijom koja više ne prometuje, a koja je operirala na relaciji Senj – Baška – Lopar. Kada smo se ukrcali na trajekt u Senju i krenuli prema Rabu, vidjeli smo samo kamen, gotovo se preplašili i rekli kako je ovdje sve grubo – prepričava Mauro. No kako su se približavali Loparu, postajalo je sve nekako pitomije.
Neusuglašeni Tomulići
– Kada smo pristali u Lopar, rekli smo: »Hvala Bogu da je zeleno«. Kako smo došli u jutarnjim satima, imali smo gotovo cijeli dan da pronađemo smještaj pa smo tako krenuli u potragu. Zadržali smo se u Loparu, otišli smo i u Suhu Puntu, a na kraju smo se vratili u restoran Minimax na Barčevo u Dragi. Tamo smo ručali, bilo je oko podna. Do nas je došao gazda Joso Plješa pa smo ga pitali gdje je dobro za familiju otići ljetovati. Uputio nas je svom prijatelju u Gornjoj Dragi, Mili Tomuliću, gdje nas je dočekala njegova supruga Katarina. Na upit imaju li slobodnih soba, ona nam je odgovorila da nema. Ništa nam nije preostalo nego otići dalje tražiti smještaj. Baš kada smo odlazili, došao je Mile svojim starim audijem i rekao da imaju slobodnih soba. Zbunjeno smo se pogledali i nije nam bilo jasno zašto nam je Katarina rekla da nemaju, a Mile sada da imaju slobodnih soba. No, vidjeli smo da je uredno i čisto. Pitao sam ih i ako imaju kaić da možemo zajedno otići loviti ribe. Odgovorili su potvrdno i tako smo pristali – ispričao nam je Mauro, koji od tada sa svojom obitelji dolazi u obitelj Mile Tomulića, a kasnije njegove djece.
Dobre ratne godine
Kako je želio podijeliti rapske ljepote sa svojim sunarodnjacima, Berton je na Rab jednom prilikom doveo čak 22 prijatelja, a sveukupno oko 200 Talijana, možda i više. Kada je već toliko zaljubljen i vjeran otoku Rabu, nametalo se pitanje zašto u toliko godina nije tu kupio i kakvu kućicu. Očekivali smo kompliciran i složen odgovor, no Mauro je samo kazao kako su htjeli nešto kupiti, ali to u Jugoslaviji nisu mogli. – Sada nam više nije bitno, jer tu se osjećamo kao doma. Tu sam slobodan, sa Šimom igram na karte i bezbrižan sam. Kaže Mauro kako su, od mnogobrojnih svojih prijatelja koje je dovukao na Rab, neki od njih tu i kupili apartmane. Nude mi da odsjednem u njima, ali to mi je nekako komplicirano i van ruke, kaže Berton. Pitamo ga koje su najbolje godine koje je proveo na Rabu. – Moje najbolje godine, kao turistu, bile su kada je kod vas bio rat. Nije bilo turista, možda petstotinjak, u restoranima smo dobili sve, od velikih porcija do ukusne spize, trčali su oko nas i bilo im je stalo da budemo zadovoljni. Nije htio Mauro priznati da je gurman, ali je skromno rekao da se puno razumije u spizu. Primijetio je da je kvaliteta kuhinje danas puno bolja nego što je bila prije, premda se nekako komercijalizirala. Umjesto internacionalne kuhinje bilo bi bolje da restorani nude specifično domaće i autohtono, pogotovo ono što dolazi iz mora. Osim toga, teško se više na meniju nađe brudet, punjene paprike, domaći njoki, punjene lignje. Reći ću i da rižoto koji prije nisu dobro spravljali, sada već dobro rade. Isto tako, mi Talijani, dobro smo primljeni kod ugostitelja kada hoćemo ribu i ne pitamo za cijenu – kaže sa smiješkom Mauro. – I da ti još nešto kažem. U 46 godina policija me nikada nije fermala. Potom je napravio malu stanku i ozbiljno rekao: – A sada zapiši ovo. Ovo morate valorizirati. U 46 godina vidio sam sve dobro i sve loše na ovom otoku, i od restorana, i od prijatelja, i svega. Previše ste se urbanizirali, a Sorinj morate riješiti. Radite na kvaliteti i radite po principu kao da će se gost vratiti. Sve loše mi čujemo kada odemo odavde, priče kruže. Vi ne znate kakvo prirodno bogatstvo i potencijale imate.
Jedan od Maurovih prijatelja, danas pokojni Dino Cosovel, u početku nije bio sklon otići ljetovati u Jugoslaviju. Jednom prilikom došli su u Novi Vinodolski gdje je Dino prvi put pojeo škampe koji su mu simbolično otvorili vrata Jadrana i od tada je redovito ljetovao na Jadranu i na Rabu. Imao je i mali »obred« – prvoga dana kada bi došao na Rab, miješajući različita alkoholna pića, Dino bi se u potpunosti »demolirao«, prisjeća se Berton rapskih dogodovština.
