Pisac i novinar o scenariju za "Lozu", književnosti, politici...

Vlado Bulić: Nogomet i politika su kod nas isti – nemaju sadržaj

Danko Radaljac

U kolumnama se bavim politikom, ali zapravo nemaš se tu čime baviti, politika je kod nas bez supstance. Isto kao nogomet. Tema je uvijek negdje drugdje. Traju priče oko Josipovića i Kosorice, priče o partizanima i ustašama, a kad se sve ogoli, ostaju stvarni problemi



Vlado Bulić jedan je od ponajboljih mladih pisaca kod nas, a u posljednje vrijeme je izgradio i karijeru scenarista. Tako je i ovaj razgovor napravljen na Zlarinu dan nakon pretpremijere nove dramske serije »Loza«, koja uskoro kreće na HRT-u.


Može u kratkim crtama o čemu se radi u ovom posljednjem projektu i gdje ste nalazili inspiraciju za tekst?


– Plot serije sam dobio – dvije obitelji, jedna parcela zemlje, jedna želi apartmane, jedna vinovu lozu. Ja sam to dalje raspisivao. A inspiracija? To su mi bili likovi koje znam, likovi iz mog sela. Bilo koji Dalmatinac kojeg znam, i onda to u konačnici postane tako, da likovi budu »mesnatiji«, ne završe kao simboli ili plošni likovi.




Jeste li namjerno odabrali hermetičnu sredinu, jer su svi glavni likovi u seriji s malog otoka?


– Nisam iz malog otočkog mjesta, ali sam iz malog mjesta. Nekako sam gađao sredinu s 200-tinjak svjedoka, jer nju i najbolje poznajem, a i takve sredine su specifične.


Sukob religije i institucije  


 


Ljudi koji budu gledali već prvu epizodu pomislit će da ste inspiraciju imali u slučaju Dajla, jer je slična crkvena priča i u seriji. A istina je da je scenarij napisan prije Dajle…



Ajmo malo o književnosti. Od 2006. godine niste napisali nikakvo novo djelo, već se isključivo bavite scenarijima. Kako to?  – Mislim, tu se prije svega radi o izuzetno konkretnim stvarima, prije svega lovi. Ja sam za roman na koji sam potrošio jedno četiri-pet godina dobio honorar koji dobijem za jednu ili dvije epizode dramske serije ili sitcoma, što napravim u tjedan ili dva dana. Onda se malo osjećaš kao idiot kad pišeš književnost. Doslovno ti književnost završi kao hobi, kroz koji nećeš graditi karijeru. A pisanje scenarija je isto pisanje, smišljanje neke fikcije, samo su metode drukčije. Sadržaj je isti. Znaš, sad kad sam pisao »Lozu«, kako je scenarij išao prema kraju događali su mi se momenti kao s romanom, u jednom ti trenutku to prestane biti posao, a postane baš pisanje. Ima jedna epizoda koja je doslovno izašla iz mene, u jedno popodne sam je dovršio. Vjerojatno je jedna od boljih među ovih 16. Ali, moram ti kazati, sad Robert Perišić i još neki pisci pokreću inicijativu prema Ministarstvu kulture da se uredi status pisaca, za što bi prema izračunima trebalo jedno dva milijuna kuna godišnje. Bilo kroz neke stipendije ili natječaje, ali cilj je da se prestane sponzorirati izdavaštvo, a počne pisanje.


– Dajla se tu pojavila kao naručena. Prelio se scenarij u stvarnost, jer se i kod nas lokalni biskup bori za to zemljište, a iznad njega svejedno postoji netko viši, više sfere koje na kraju donose odluke.


Što mislite, kako će se prihvatiti ovo svojevrsno postavljanje crkvenih hijerarhija u ljudske zemaljske okvire, priču o grabežu?


– Ma ne bih ja rekao da se radi o nekom obračunu sa crkvom. Ja sam sto puta slušao od svoje babe i matere i svih tih ljudi koji su svake nedjelje u crkvi – pop je pop dok je za oltarom, kad siđe s olatara je čovjek kao i svi mi. Tako da svako malo misto ima svog svećenika koji ima neke svoje ljudske crte, svoje ljudske mane i ljudske dimenzije. Kako bi ti to rekao, to je doživljaj crkve od samih katolika. Postoji ta crkva dok su u crkvi i crkva kad su doma i pričaju o crkvi. Sukob religije i institucije. Znaš, već u prvoj epizodi gotovo čitavo mjesto moli Očenaš i taj Očenaš oni neće prestati moliti čak niti ako ih crkva zgazi i uništi.   Nego, Vi u svom stvaralaštvu nekako stalno motive pronalazite na dva mjesta, u Zagrebu i u Dalmaciji. Tako je i ovaj put. Odakle takav odabir motiva?  – A to ti je ono što sam već rekao, ako želiš da ti likovi budu mesnati, da ti priča ima slojevitost poželjno je te likove poznavati. Inače završiš na pisanju o temama koje ne znaš i onda ti se često dogodi da odeš u klišeje, završiš na »papirnatim« likovima. Recimo, ja sam pisao tu »Mamuticu«, ali da nije bilo Nenada Stipanića koji zna taj milje, to bi bilo loše. Puno ti je lakše pisati neku fikciju kad lik imaš pred očima. Uzmeš neke karakteristike od ljudi koje znaš, onda ako je negativac, nije čisto zlo. Stvari nisu crno bijele.

Plemenska priča  


Taj Vaš odnos prema Dalmaciji je zanimljiv, s jedne strane je žestoko kritički, a opet tu je nekakva sjeta prisutna.


– To ti je taj moj nekako šizofren odnos prema Dalmaciji, tu nema sredine, nekad je mrzim, nekad je volim. Razumiš? Baš je uvijek između te dvije emocije i stalno ide gore-dolje. Evo, sad sjedimo tu gledamo to more, gledaš te idilične razglednice, pa ti se dogode ti mediteranski momenti među ljudima, ono učiniti se kao raj na zemlji. A onda zagrebeš taj raj ispod površine, vidiš kakav je odnos prema ženama, kakav je odnos prema onima koji nisu ko ti, radikalno katoličanstvo, tvrdoća…


I ja sam iz tih krajeva, pa jel’ bi se složili da se prava sjeta razvije tek kad odeš iz Dalmacije?


– To mi se sad događa, kad sam ušao u 30-te sam počeo »loviti« te neke stvari koje sam prije dok sam živio u Dalmaciji uzimao zdravo za gotovo. Ta obiteljska povezanost, ili povezanost ljudi u malim mistima. Evo materino selo ima jedno 150 ljudi, tu da se nekome dogodi ne znam kakav problem, veliko sranje, odmah će svi stati iza njega. Čovjek će imati 150 ljudi na svojoj strani koji će žrtvovati nešto svoje da bi pomogli. Toga u većim mistima više nema. Skoro kao neka plemenska priča. Prije bi te to dok si bio mlađi živciralo, a sad vidiš da je to zapravo divna stvar. U velikom gradu si tu individua, a ako to budeš u malom mistu, završit ćeš ko redikul i oni će te iste sekunde istisnuti ko prišt. Dođeš u neke godine kad skužiš da ta zajednica ima smisla.


Denis Lalić vs. Vlado Bulić


Kako je živjeti s alter egom? Denis Lalić je možda jednako poznat kao Vlado Bulić, a neki možda ni ne znaju da se iza tog aliasa krijete Vi…



Imate li dojam da je nastala hiperpordukcija pisanih djela, da je danas stvarno svatko već izdao knjigu?  – Prvi ćeš roman napisati, zbog sebe, jer ga imaš potrebu napisati. Već drugi roman si ti pisac, to je već kao karijera, poziv. Malo tko se dobaci do drugog ili trećeg romana. Danas imaš milijun ljudi koji imaju izdanu jednu knjigu, a bogami ih je malo s tri ili četiri izdane. Ne može se živjeti od pisanja, onda dođeš u godine kad bi trebao biti najproduktivniji i pojede te život, zarađivanje love na nekim drugim terenima. Bio ti dobar, osrednji, loš, napisat ćeš jednu ili dvije knjige. Pola časopisa ti ne plati priču kad je naruče. Ono, ti napiši, a lovu ćeš možda vidjeti jednog dana. A izdavači potpisuju takve ugovore da je došlo do toga da za solidan roman, koji je solidno prodan, dobiješ šest-sedam tisuća kuna honorara.


– Ma to je prošlo svršeno vrijeme za mene. To mi je bila fora dok se događalo, oko toga sam zavrtio čitavu priču s romanom i zbirkom priča, gdje je taj Denis Lalić funkcionirao kao lik iz priče i autor romana. A to što neki ne znaju da je Denis Lalić zapravo Vlado Bulić, pa to mi je fora. To je bio blog prije bloga. Kad je Denis Lalić literarno poginuo, neki su me ljudi zvali provjeriti jesam li dobro…


Denis Lalić se puno bavio politikom. Hoće li se i Vlado Bulić u tekstovima baviti politikom?


  – Gledaj, u kolumnama za net.hr se uglavnom bavim politikom. Ali zapravo se tu nemaš čime baviti, politika je kod nas bez supstance. Isto kao nogomet. Tema je uvijek negdje drugdje. Evo, ide derbi Hajduk – Dinamo, nitko ne priča o nogometu. Doći će sad ljudi na utakmicu da bi Mamiću i Šimuniću j… mater, da bi bio kontra Zagreba, jer ako se to ne radi onda ćeš morati gledati ono na terenu.


A tamo nema ništa. Tako je i s politikom, traju priče oko nadjebavanja Josipovića i Kosorice, traju priče o partizanima i ustašama, a kad se sve to ogoli, ostaju stvarni problemi koje niti razvijenije države ne mogu rješiti. Nogomet i politika su kod nas isti – nemaju sadržaj.