Prva pomisao na pojam muzej nekako po inerciji podrazumijeva savršenu kombinaciju arhitektonskog dizajna s kulturnim sadržajem, ali često to podrazumijeva i dislokaciju kulturnog sadržaja od svog prirodnog staništa i stavljanje istoga u novi prostor podložan dobrim, ali i lošim manipulacijama i koketiranjem, kako s prostorom kao autorskim djelom, tako i društvenom zajednicom unutar koje se projekt realizira.

Arhitektonski zadatak često bude svrha samome sebi i sva pažnja i svi doživljaji budu usmjereni uglavnom prema istome. Rijetki su primjeri, kao onaj Arheološki muzej Narona u Vidu koji arhitektonsku kreaciju potčinjava sadržaju i, ne uplićući se u bit, štiti i čuva arheološko blago na svom autentičnome mjestu.

Poštujući na taj način izvorno mjesto kulturno-povijesnog artefakta, promatrač konzument može uvjerljivo doživjeti duh prostora i u međusobnoj interakciji kao rezultat aktivnosti svih silnica koje u konačnici izlučuju kulturni sadržaj rečenog prostora on biva nagrađen novim iskustvom. Interakcija takvog prostora, u širem smislu, s talentom i potrebama čovjeka-promatrača čini da je rezultat baš takav kakav jest; loš, dobar ili savršen, ali autentičan.

Foto:  TZ grada Raba/Cropix

Mentalni parkovi

Iskustveni muzejski trenutak postaje doživljaj vrijedan pamćenja i u promatračevoj svijesti ostavlja mentalni otisak u kojem su sažete sve komponente umetnutih artefakata: oblici, boje, mirisi, vrijeme nastajanja i vrijeme trajanja, ukratko, bogatstvo reminiscencije na prošla vremena. Za promatrača je to mentalna šetnja kroz povijest kulturne ostavštine rečene zajednice i stoga slobodno možemo zaključiti da su muzeji mentalni parkovi gradova.

Kako oblikovati taj park i kako mu dati pravi smisao, važno je pitanje koje autor muzeja valja riješiti imajući na umu da pored estetskih zadataka treba istaknuti i afirmativni pristup zajednici koju valja privući projektu i uključiti je u stvaranje sadržaja. Projekt treba dati publici mogućnost komentara i nadopune, a za što je potrebno osnovati interaktivnu platformu na kojoj se muzeološka materija kvalitetno raspravlja. U naše je vrijeme najbolji interakcijski alat javno dostupna podatkovna mreža koja služeći se računalnim protokolima povezuje komunikacijske digitalne mrežne uređaje u globalnu mrežu zvanu internet.

Omasovljenjem produkcije takvih uređaja »upali« smo u situaciju da je svaki član zajednice gotovo obavezan posjedovati barem jedan takav uređaj i umrežiti se u modernu digitalnu zajednicu. Pitanje je zašto to ne iskoristiti u našem muzejskom projektu i učiniti ga dijelom te mreže!

Baštinu svakako treba čuvati u muzejskim prostorima, ali baštinu treba i aktivno živjeti. Jedan od načina da se zajednici pruži mogućnost da živi svoju baštinu jest uključiti je u svakodnevicu makar kao usputni prikaz na zaslonu mobitela, što nesvjesno vodi k promišljanju baštinskih korijena i baštinskih vrijednosti. Dok je baština makar u plitkoj podsvijesti, uvijek postoji mogućnost njezine implikacije u suvremene djelatnosti u kojima se može zrcaliti sa svih mogućih aspekata ekonomske ili kulturne vrijednosti. Baština tako može postati ikona u amblemu zajednice s kojom se ista poistovjećuje.

Podsjetnik na uspjehe

Kako je čovjek nerazdvojiv od svoje zajednice, tako je i nerazdvojiv od svojeg prostora u kojem razmišlja i radi, tako je i konačni uradak nerazdvojiv od rečenih preduvjeta. Rapski muzej, punim imenom Virtualni muzej ribarstva i brodogradnje »JUXTA MARE«, nastojao je slijediti prethodno rečene ideje i umjesto da atmosferu zanata izluči u neki novoizgrađeni prostor za tu namjenu, radi prezentacije zajednici, istu dovodi na autentično mjesto pružajući joj sve potrebne dodatne informacije. Promatrač može upijati dojmove svim čulima na originalu.

Svaki od brodogradilišnih prostora organiziran je tako da kad novi alat uđe u praksu, stari se odlaže na vidno mjesto i time postaje svojevrsna ikona, jer majstora podsjeća na dosegle uspjehe vrijedne pamćenja ili podsjeća pak na prethodnika kalfu koji ga je koristio i koji je tim činom postavljen na svoj pijedestal. Svaki polumodel, bez obzira na kurentnu upotrebu, dobiva svoje mjesto na zidu gdje ga svatko može vidjeti, a koje majstoru služi na hvalu.

Okrajci i otpaci od neiskorištenog materijala čekaju na svoju reciklažu ili pak još pokoju priliku za uporabu, ali i oni su majstoru ugodan znak da je neki dobar posao obavljen, pa sad svaki pogled ovlaš bačen na njih neizrecivo godi. Mirisi svježeg drva, ljepila i lakova nadražuju nosnice, a drvena prašina zapinje u grlu, ali to je tako u radionici u kojoj se još uvijek radi. Nijeme djevojke s erotskih kalendara vjerne su stanovnice gotovo svake radionice i očito je da se i njihove obline zrcale u idejama brodskih trupova jer brodogradnji se oblik odmjerava okom, a provjerava dlanom.

Osnovna zamisao bila je da se artefakti ostave na svom autentičnom mjestu i preko njih »postavi« digitalna informativna kupola što donosi mogućnost interakcije promatrača i teme. Uvodeći zajednicu u sam sadržaj teme omogućena je šira javna rasprava kojom se može ažurirati sadržaj, ispraviti ili proširiti perspektiva onoga što je izlistano, a sam sadžaj time je pristupačniji te pruža priliku za angažman i učenje. Osobni i kreativni način na koji se promatrači mogu odnositi prema muzejskoj građi čini posebnu vrijednost jer na taj način i zajednica može pridonijeti proširenju i obogaćenju građe.

Virtualnim muzejom obrađeno je 13 lokacija koje uključuju brodograditelje, ribare i povijesnu arhitekturu, Foto:  TZ grada Raba/Cropix

Proširena stvarnost

U muzejskoj ponudi obrađeno je trinaest lokacija koje uključuju brodograditelje, ribare i značajnu povijesnu arhitekturu koja je svjedok tijeka uljudbe rečenog otočnog krajolika. Iz činjenice da se cjelokupan sadržaj muzeja nalazi na šetnici uz more proizlazi i naziv projekta »JUXTA MARE«. Na svakoj pojedinoj lokaciji stoji metalna konstrukcija s panoima dvostrano (dvojezično) opremljenim tekstom i fotografijama vezanima za temu upravo tih točaka na šetnici.

Na panoima su uključene i bitne informacije vezane za cjelokupnu stazu, poziciju na karti, udaljenost do susjedne točke izraženu u metrima i broju koraka, naziv i temu ostalih točaka te drugo. Svaka tabla ima na uočljivom mjestu QR kod koji nakon učitavanja u suvremeni pametni telefonski uređaj postaje ključ za ulaz u muzej iz naslova projekta – virtualni muzej. U virtualnome dijelu posjetitelj na ekranu svog uređaja ima mogućnost gledano iz zraka vidjeti čitavu stazu sa svim točkama i svakoj od njih pristupiti virtualno, te pregledati sadržaj koji se odnosi na nju. Također, na temu pojedine točke, može odabrati sadržaj u kojem se nudi prošireni tekst, dodatne fotografije ili kratki ozvučeni film.

Pored zvuka, filmovi su i titlovani kako bi ga mogle razumjeti gluhe i nagluhe osobe. I konačno, gumb AR na zaslonu pruža mogućnost povezivanja mobilnog uređaja s trodimenzionalno izvedenim objektima u digitalnom formatu koji se pojavljuju u živoj slici na zaslonu i prividno projiciraju u prostor pred uređajem, stvarajući proširenu stvarnost (Augmented Reality). Putem zaslona na telefonu, projicirani objekt može se obilaziti i promatrati sa svih strana, i u njegovu unutrašnjost, kao da se stvaran objekt nalazi u stvarnome prostoru.

Pored toga, scenu s proširenom stvarnošću je kroz aplikaciju moguće i fotografirati zajedno s osobama u kompoziciji što čini vrlo lijepu, zabavnu i poučnu uspomenu. Konstrukcije su u večernjim satima iluminirane prigodnim svjetlom iz akumulatora koji se napajaju sunčevim svjetlom, a nakon četiri sata rada, rasvjeta se gasi, što doprinosi miru ptica u noćnim satima.

U danas nepodnošljivo brzome protoku vremena i podataka, postav muzeja nudi postaje za kratko zadržavanje i promišljanje. Tematika muzeja trebala bi usporiti promatrača i osloboditi ga viška adrenalina, te navesti na promišljanje. Najuzbudljivije je upravo to kako sam promatrač, primajući informacije na licu mjesta, postaje svjedokom njegove metamorfoze.

QR kod koji postaje ključ za ulaz u virtualni muzej, Foto: TZ grada Raba/Cropix