Ozonski omotač na putu je oporavka, sporom, ali primjetnom, a tom brzinom ozonska rupa iznad Antarktika, gdje je sloj najtanji, bila bi potpuno ispunjena za oko 43 godine, navodi se u ovogodišnjem izvješću Ujedinjenih naroda.

Ozonski omotač je na putu da se oporavi u roku od četiri desetljeća, a globalno postupno ukidanje kemikalija koje oštećuju ozon već pogoduje naporima za ublažavanje klimatskih promjena. Zaključak je to panela stručnjaka organiziranog uz podršku UN-a, a predstavljen na 103. godišnjem sastanku Američkog meteorološkog društva.

Izvješće Panela za znanstvenu procjenu Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozon, objavljuje svake četiri godine, potvrđuje postupno ukidanje gotovo 99 posto zabranjenih tvari. Montrealski protokol je tako uspio zaštititi ozonski omotač, što je dovelo do značajnog oporavka ozonskog omotača u gornjoj stratosferi i smanjene izloženosti ljudi štetnim ultraljubičastim (UV) zrakama sunca.

Fantastična vijest

Ako trenutna politika ostane na snazi, očekuje se da će se ozonski omotač oporaviti na vrijednosti iz 1980. godine, odnosno na vrijednosti prije pojave ozonske rupe, oko 2066. nad Antarktikom, 2045. nad Arktikom i 2040. za ostatak svijeta. Varijacije u veličini antarktičke ozonske rupe, osobito između 2019. i 2021., uglavnom su bile potaknute meteorološkim uvjetima. Ipak, površina i dubina antarktičke ozonske rupe od 2000. godine polako se popravlja.

– Da je oporavak ozona na pravom putu, prema posljednjem četverogodišnjem izvješću, fantastična je vijest. Utjecaj koji je Montrealski protokol imao na ublažavanje klimatskih promjena ne može se prenaglasiti. Tijekom posljednjih 35 godina, Protokol je postao pravi prvak za okoliš, rekla je Meg Seki, izvršna tajnica Tajništva za ozon Programa Ujedinjenih naroda za okoliš.

Deseto izdanje Panela za znanstvenu procjenu ponovo potvrđuje pozitivan učinak koji je Protokol već imao na klimu. Dodatni sporazum iz 2016. godine, poznat kao Kigali amandman Montrealskog protokola, zahtijeva postupno smanjenje proizvodnje i potrošnje mnogih hidrofluorougljika (HFC). HFC-i ne oštećuju izravno ozon, ali imaju snažan utjecaj na klimatske promjene.

– Djelovanje u vezi s ozonom predstavlja presedan za klimatsko djelovanje. Naš uspjeh u postupnom ukidanju kemikalija koje uništavaju ozon pokazuje nam što se može i mora učiniti – hitno – kako bismo prešli s fosilnih goriva, smanjili stakleničke plinove i tako ograničili porast temperature, rekao je glavni tajnik WMO-a, prof. Petteri Taalas.

Najnovija procjena napravljena je na temelju opsežnih studija, istraživanja i podataka koje je prikupila velika međunarodna skupina stručnjaka, uključujući mnoge iz Svjetske meteorološke organizacije (WMO), Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), Američke nacionalne uprave za zrakoplovstvo i svemir (NASA) i Europske unije.

Jednostavna molekula

Ozon je alotropska modifikacija kisika. Ova jednostavna molekula koja se sastoji se od tri atoma kisika, naziva se i trioksigen, a za razliku od kisika koji je bez boje i mirisa, ozon ima jak miris i blijedoplavu boju.

Takozvani ozonski omotač dio je Zemljine atmosfere smješten u sloju stratosfere koji se pruža od deset do pedeset kilometara iznad Zemljine površine. Maksimalne koncentracije ozona u atmosferi ne prelaze 0,001 posto, no unatoč toj relativno maloj količini, važnost ozona vrlo je značajna za sve Zemljine stanovnike, njihovo zdravlje i život. Ozonski omotač Zemljin je štit koji filtrira Sunčevo ultraljubičasto zračenje.

Kao štit od UV zraka može apsorbirati 98 posto štetnog ultraljubičastog zračenja te regulira temperaturu Zemljine atmosfere kako ne bi došlo do pregrijavanja ili smrzavanja. Ultraljubičasto zračenje se, ovisno o valnoj duljini, dijeli na UV-A, UV-B i UV-C zrake. UV zračenje uzrokuje opekline od sunca, slabljenje imuniteta, kataraktu, rak kože i genetsko oštećenje, no valja znati da su UV-B dobrohotne jer potiču stvaranje vitamina D u koži. Kada bi neželjeno zračenje stizalo do površine planeta, oštetio bi se genetički materijal, a fotosinteza neophodna za biljni svijet bila bi onemogućena.

Ozonski omotač je 1839. godine prvi otkrio švicarski kemičar Christian Schonbein koji je identificirao komponentu koju elektrolučni zavarivač može lako proizvesti. Zbog njezina jaka mirisa, tu je komponentu nazvao ozon. Schonbein nije mogao opisati molekularni sastav novootkrivene tvari, no to je za rukom pošlo Jean-Luisu Soresu koji je šezdesetih godina devetnaestog stoljeća nastavio s istraživanjem te bio među prvim znanstvenicima koji su sugerirali da ozon može utjecati na ljudsko zdravlje.

Različite debljine

Međutim, otkriće ozona pripisuje se francuskim znanstvenicima Henryju Buissonu i Charlesu Farbyju koji su 1913. godine uz pomoć UV spektroskopskog mjerenja izveli prvo mjerenje ozonskog omotača u Europi. Svoj doprinos u proučavanju ozona dao je i britanski fizičar i meteorolog Gordon Miller Bourne Dobson koji je razvio spektrofotometar kojim je s tla mjerio stratosferski ozon.

Dobson, koji se smatra pionirskim istraživačem ozona, trideset je godina postavljao svjetsku mrežu stanica za praćenje ozone koje i dan-danas služe za istu svrhu. Upravo prema Dobsonu, debljina ozonskog omotača iskazuje se u jedinici DU (Dobson unit).

Količina ozona u atmosferi izražena u DU, jednaka je ukupnoj količini ozona koja se nalazi u vertikalnom stupcu zraka koji se proteže od tla do vrha atmosfere. Kada bismo sav ozon iz vertikalnog stupca doveli na standardne uvjete ne mijenjajući pritom veličinu baze stupca, stupac ozona visok 0,01 mm bio bi jednak jednom DU. Uobičajena količina ozona u atmosferi je 300 DU.

Debljina ozonskog omotača razlikuje se iznad određenih dijelova svijeta. Duž ekvatora debljina je manja, a prema polovima raste, stoga ga najviše ima u umjerenim pojasima obje polutke. Takvi odnosi nastaju zahvaljujući stratosferskim vjetrovima.

Najviše ozona stvara se u tropskom pojasu, no Brewer-Dobsonovo strujanje zraka nosi ga prema polovima te prema donjem dijelu stratosfere. Ipak, dio iznad Antarktika poznat je kao ozonska rupa, budući da na tom dijelu stratosfere, ponajviše u ovom razdoblju tijekom rujna i listopada, ozona ima najmanje.

*Sadržaj realiziran u suradnji s Janafom