Patrick Wilding, muškarac u svojim tridesetim godinama, živi u šumi Darkwood u dobro skrivenoj kolibi do koje malo ljudi zna doći.

Glavni cilj ovog »duha s tisuću mu skalpova«! Pa to je Zagor Te-Nay koji sjekirom održava mir između bijelih doseljenika i indijanskih starosjedioca u prvoj polovici 19. stoljeća…

»Neustrašivi Zagor« tek je jedan od četrdesetak stripova u nakladništvu talijanske izdavačke kuće sa sjedištem u Milanu, Sergio Bonelli Editore s.p.a.

Tvrtka je svojim uspješnicama iz druge polovine 20. stoljeća pridobila pažnju većeg broja čitatelja, a slavne Bonellijeve naslove čitali su i čitatelji iz naše zemlje, koji su uz Willera, Tellera, Marka, Martina i druge iskusili ljepotu stripovske forme.

Pukom definicijom definiran kao slijed slika međusobno povezanih radnjom, strip svoj nastanak pronalazi početkom 20. stoljeća u SAD-u.

Sve do tada, naracija je kao oblik izražavanja bila prisutna u različitim književnim vrstama te kazališnim i drugim scenskim izvedbama, no pojavom novina strip se pojavljuje kao dodatni novinski sadržaj, ponajprije zabavnog karaktera, a uskoro i kao neovisan svojstveni medij.

Čak i prema nadopunjenoj tradicionalnoj podjeli umjetnosti, onoj prema kojoj, primjerice, film u žargonu volimo nazivati »sedmom umjetnošću«, strip je kao umjetnički način izražavanja našao svoje mjesto kao deveta umjetnost.

Otac i sin

Talijanska umjetnost stripa rođena je tridesetih godina prošloga stoljeća, a draž stripa prepoznao je Gian Luigi Bonelli pa je 1940. godine utemeljio tvrtku pod imenom Edizioni Audace.

Tijekom godina, izdavačka kuća nosila je nazive Araldo, Cepim, Daim Press i Altamira, dok se današnje, Sergio Bonelli Editore, nije zadržalo.

Sergio je od svoga oca tvrtku preuzeo 1957. godine, a za njegova rada, tvrtka je objavila veliki broj popularnih stripova koji su se istaknuli svojim spretnim likovno-grafičkim rješenjima i biranim rečenicama.

Sergio Bonelli rođen je u 2. prosinca 1932. godine u Milanu, od oca Giovannija Lugija Bonellija i majke Tee Bertasi.

Kako bi se odvojio od svoga slavnoga oca, Sergio se u svojim dvadesetim godinama, kada je krenuo nastavljati očevo stripovsko nasljeđe, odlučuje za korištenje pseudonima.

Nakon što je 1955. godine pod imenom Annalisa Macchi osmislio naslove za strip »Ciuffetto Roso«, svoje veće uspjehe u nadolazećim godinama ostvarit će pod pseudonimom Guido Nolitta.

Bonelli na talijanski jezik prevodi argentinsku seriju vestern-romana »Verdugo ranch« te piše posljednju epizodu, pritom odabirući crtača Franca Bignottija za kreatora vizualnih sastavnica stripa.

Suradnja s Bignottijem nastavlja se 1958. godine i u stripu »Un ragazzo nel Far West«. Prvi je to strip koji je u potpunosti osmislio sam Guido Nollita.

U nizu projekata kompanije, Bonelli kao Nolitta potpisuje stripove »Il Piccolo Ranger«, »Il Giudice Bean«, »Il Ribelle« i druge. Jedna od važnijih točaka u povijesti tvrtke Sergio Bonelli Editore bilo je Bonellijevo upoznavanje s Gallienom Ferrijem.

Pisac i crtač 1961. godine započinju suradnju, a kao njihov zajednički debi pamti se strip »Zagor« s istoimenom prvom epizodom.

– »Jao opakom čovjeku koji čuje odjek njegovog bojnog pokliča. Čovjekova sudbina već je zapečaćena!«

S elementima koji proizlaze kao spretna mješavina Tarzana, Robina Hooda, Don Quijotea, Davyja Crocketta i Fantoma, Sergio Bonelli, alias Guido Nolitta, započeo je sagu koja se razvija i danas.

Uspješno je pridobio naklonost velikog dijela javnosti, zahvaljujući raznolikosti priča koje, počevši od pozadine zapadnjaka, variraju od horor-tema do znanstvene fantastike, od magije do psiholoških priča.

Lik je grafički kreiran vještom rukom Galliena Ferrija, stoji na službenoj web-stranici tvrtke Bonelli.

Veliki jubilej

Sergio Bonelli/Guido Nolitta bio je glavni autor »Zagora« sve do broja 182. Uz njega, među onima koji su Zagoru udahnuli nove avanture našlo se još desetak autora, dok je njih petnaestak bivalo ilustratorima.

Poznati je strip 2021. godine u poznatom ruhu obilježio šezdeset godina postojanja.

Nižu se vrle pustolovine koje Zagora i Čika, na radost vjerne publike, dovode u centar zbivanja. Najnovije brojeve »Zagora« potpisuju autor priča Moreno Burattini te ilustrator Mauro Laurenti.

– Je li zaista prošlo 60 godina? Navodno da, ali Zagor nimalo ne odaje svoju dob. I dalje je na vrhuncu kao jedan od najomiljenijih likova talijanske javnosti i brojnih čitatelja diljem svijeta.

Njegovi obožavatelji jedni su od najentuzijastičnijih i najstrastvenijih obožavatelja kojima se junak iz svijeta stripa može nadati.

Obljetnica »Zagora« poklapa se s 80 godina postojanja naše naklade, pisali su iz Bonellija povodom šezdesete godišnjice stripa. Veliki jubilej »Zagora« obilježen je posebnim avanturama u izdanjima redovnih serija.

Napet susret s vikinzima predvođenima kraljem Guthrumom pa lov na zloglasnog Salteux Wendina, londonski susret s Fridom Lang i obračun s Baronom Rakosijem te dvije isprepletene priče u kojima je Zagor posjetio Transilvaniju bili su zapleti slavljeničkih izdanja poznatoga stripa.

Zaljubljen u jazz

Kao entuzijastičnome autoru, Bonelliju su radost pričinjavali i ostali oblici umjetnosti. Jedna od mnogih pjesama koje su Sergio Bonelli i njegov literarni junak Mister No voljeli slušati je »I Only have eyes for you«.

Za taj blues klasik koji je Billie Holiday učinila legendarnim, Duke Ellington je znao govoriti »volim stare dobre velike suze«, a to je mišljenje dijelio i Bonelli.

Domišljati Talijan volio je balade i pjesme pune emocije i sentimenta koji je uvijek dobrodošao u jazz žanru, omiljenoj mu vrsti glazbe.

– U svojim dvadesetim godinama, kada sam već bio veliki obožavatelj jazza, često sam se ušuljao u neki od milanskih jazz klubova. Artehus, Shanghai, Arenella, Ca Bianca, Santa Tecla ili legendarna Taverna Mexicana – u svakome od njih svirali izvanredni talijanski jazzisti.

Tada ste imali publiku podijeljenu na dva dijela. Od 21 sat do 1 ujutro publiku su činili normalni ljudi, ljubavni parovi, ljubitelji glazbe, profesionalci i promatrači.

Poslije dva sata ujutro započeo bi spust huligana, sitnih lopova, napuštenih ljudi, mračnih noćnih lutalica… Jedini koji nisu mogli ući, jer kriminalci prema moralnom kodeksu tadašnjeg podzemlja ne bi to dozvolili, bili su svodnici i narkodileri.

Naravno, ja sam uvijek bio prisutan jer bio sam znatiželjan o tom svijetu neprilagođenih i prenio sam ga u zaplete nekih stripova koje sam napisao kao Guido Nolitta, Bonelli je u intervjuu opisao svoje iskustvo noćnih izlazaka u jazz barove.

Volio je Bonelli nadugo i naširoko pripovijedati u svojemu odnosu s jazzom, prisjećati se susreta s Billie Holiday, a potom i svoju povezanost s tom vrstom glazbe prišivati stripovskim junacima.

– Razlog zašto sam odabrao ove pjesme kao soundtrack za Mister Noove priče je jednostavan. Lik iz stripa treba dubinu i ljudskost kako bi se pokazao kao stvarna osoba, a ne kao lutka. I pravi ljudi imaju svoj ukus.

Budući da su 1950-ih godina Elvis i rock’n’roll tek dolazili, koju je vrstu glazbe mogao voljeti bezobzirni Jerry Drake? Jazz, naravno!

Ovako sam u Mister No priložio još jedan dio sebe, budući da sam i sam veliki fan Billie Holiday i klasičnog jazza. Za temu Mister Noa, pjesmu koju često pjevuši na kraju avanture, odabrao sam živahnu »When the saints go marchin in«. Pjesmu koju je Louis Armstrong koristio kako završnu numeru svojih nastupa, kazao je Sergio Bonelli.

U duši stripaš

Povrh glazbe, Bonelli je inspiraciju pronalazio i u filmovima. Strastveni gledatelj najrazličitijih filmskih žanrova za favorite je birao priče usredotočene na likove pune sumnji, prisiljene odjenuti plašt nevoljkog heroja.

Među dražim Bonellijevim naslovima nalaze se »3:10 za Yumu«, »Crvena Rijeka«, »Pat Garrett & Billy the Kid«, »Ulzana’s Raid«, »The Searchers« pa potom i oni nastali prema knjiškim predlošcima kao »Shane«, »Hondo« ili »Sjeverozapadi prolaz«.

Autor cijenjenih talijanskih stripova, dovoljno hrabar da obiteljsko nasljeđe poveća naslovima koji će postati antologija svjetskog i europskog stripa, preminuo je 26. rujna 2011. godine u talijanskoj Monzi.

Vlasnik izdavačke kuće i predsjednik uprave Sergio Bonneli Editore u duši je uvijek bio stripaš, spreman od najmanje skice prikazati prizor za pamćenje te širokih pogleda kako obogatiti strip junaka, vidljivu, a nečujnu uspomenu djetinjstva prožetog poznatim mirisom što izvire iz korica, iz stranica stripa.