Prema legendi čudotvornu sliku »Majka Milosti« (čije se faze restauracije 1991. godine ovdje prvi put ekskluzivno objavljuju javnosti), Trsatskom je svetištu 1367. godine darovao papa Urban V. kao utjehu zbog gubitka Nazaretske kućice, no nasuprot dobro znanim legendama i predajama, činjenice o slici prilično su oskudne i maglovite. Naime ne zna se tko je sliku naslikao, kada je točno nastala, čemu je izvorno bila namijenjena ni kako je došla na Trsat
Prije 26 godina, u svibnju 1991., proslavljena je sedamstota godišnjica Svetišta Gospe Trsatske. Samo nekoliko mjeseci prije, u veljači iste godine, u tadašnji Zavod za restauriranje umjetnina u Zagrebu došli su predstavnici franjevačkog samostana na Trsatu sa zahtjevom da se restaurira čudotvorna ikona Bogo rodice.
No povod tome nije bila želja franjevaca da se slika obnovi uoči predstojeće proslave iz uobičajenih razloga, već vandalski čin u kojem je slika teško nastradala. Nedugo prije toga dogodila se provala u Svetište, kada su ukradene zlatne krune kojima su 8. rujna 1715 . godine svečano okrunjeni lik Isusa i Marije. Na ovaj nemili događaj podsjetio je nedavno održan znanstveni skup »Vera imago G. V. Mariae Tarsactensis
– 1367. – 2017.« posvećen 650. godišnjici dolaska ikone pod nazivom »Majka Milosti« na Trsat. Cilj skupa bio je raspraviti još uvijek brojna otvorena pitanja o nastanku slike i njezinoj povijesti, a organizirali su ga Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, Franjevački samostan na Trsatu i Teologija u Rijeci – područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
S teološkog, povijesnog i umjetničkog aspekta o slici su na različite načine govorili ugledni znanstvenici iz Rijeke, Zagreba, Splita, Đakova i Mostara, otkrivajući niz malo poznatih detalja o najvažnijoj slici u najstarijem hrvatskom marijanskom svetištu i jednom od najvažnijih u Europi. Prema legendi čudotvornu sliku »Majka Milosti« Trsatskom je svetištu 1367. godine darovao papa Urban V. kao utjehu zbog gubitka Nazaretske kućice u kojoj je odrasla i primila Navještenje Djevica Marija.
Anđeli su kućicu 10. svibnja 1291. donijeli na Trsat, a 10. prosinca 1294. prenijeli u Loreto, pokraj Ancone, gdje se nalazi i danas. Predaja dalje kaže da je papa Urban V. neutješnim vjernicima poslao sliku koju je naslikao osobno sv. Luka Evanđelist. Zbog štovanja koje joj je iskazivano, ikona je 1715. okrunjena krunom od pravoga zlata, a svečanost njene krunidbe održana je pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa, a Sveti Otac je već u 15. stoljeću dopustio poseban oprost onima koji ju pohode.
Bogorodica Dojiteljica
No nasuprot dobro znanim legendama i predajama, činjenice o slici prilično su oskudne i maglovite. Naime ne zna se tko je sliku naslikao, kada je točno nastala, čemu je izvorno bila namijenjena ni kako je došla na Trsat. Svetački likovi na ikoni samo se djelomično mogu identificirati, a postoje i različita mišljenja o tome je li slika djelo jednog ili dvojice majstora, koji su mogli pripadati istoj radionici, ali i djelovati u različitim prostorima i vremenskim razdobljima.
Glavni povijesni izvor iz kojeg su se crpila saznanja o ikoni bila su zapisi trsatskog gvardijana Franje Glavinića iz 17. stoljeća, no ozbiljnijih znanstvenih istraživanja koja bi provjerila njegove navode bilo je veoma malo i taj posao tek predstoji istraživačima. Ipak, na temelju dosadašnjih spoznaja, većina znanstvenika, među kojima i Zoraida Demori Staničić, vodeći autoritet za ikone na području Hrvatske, sa skepsom prihvaćaju informaciju o papinom daru i smatraju da je čudotvorna slika Gospe prijenosni putni oltarić koji je u Svetište stigao kao zavjetni dar krčkih knezova Frankopana.
– Slika u središnjem polju prikazuje Bogorodicu Dojiteljicu, koja naglašava čuvstveni odnos majke i djeteta, dok su na bočnim poljima prizori Navještenja i Raspeća, odnosno Utjelovljenje i Otkupljenje, početak i kraj, a ispod njih i prikazi svetaca. Iako je poznata kao slika Majke Božje Trsatske koja se štuje 650 godina, to nije samo slika Gospe, već trodijelna slika vrlo malih dimenzija za koju pretpostavljamo da se zatvarala vratašcima. Vidimo je fiksiranu u otvorenom stanju, no njezina bočna krila zapravo su bila vratašca koja su se preklapala i čuvala središnju sliku Bogorodice.
Takav format naveo je ne samo mene već i pokojnu kolegicu Mariju Mirković još devedesetih godina na zaključak da se radi o privatnom slikanom oltariću koji je mogao stajati u nečijoj kući ili kapeli, jer su slike u crkvama puno većih dimenzija, da bi imale određeni utjecaj na vjernike.
Bogorodica Putevoditeljica
Na temelju iščitavanja prikaza svetaca u donjem dijelu vratnica, također smo neovisno jedna o drugoj zaključile da se vjerojatno radi o predmetu iz obitelji Frankopan koji ga poklanjaju crkvi kao zavjetni dar, jer je među svecima najeksplicitnije prikazan oderani lik sv. Bartola, čije ime nosi nekoliko članova obitelji Frankopan, vjerojatnih donatora triptiha – kaže Zoraida Demori Staničić, koja je sliku datirala u prva desetljeća 14 . stoljeća.
Ovom zaključku sklona je i Marina Vicelja Matijašić, koja smatra da tezu o zavjetnom daru Frankopana dodatno podupire i središnji motiv ikone, prikaz Bogorodice Dojiteljice, koji je više vezan uz privatnu pobožnost, zaštitu obitelji, materinstva i plodnosti.
– Iako je teško govoriti o postojanju neke formalne hijerarhije među različitim tipovima Bogorodice, ipak nisu svi prikazi imali jednako značenje ili težinu.
Vjerojatnije bi papa na dar ožalošćenom narodu poslao neku »značajniju«, poput Bogorodice Putevoditeljice ili Umiljenja – kaže ova ekspertica za kršćansku ikonografiju i predstojnica Katedre za umjetnost starog i srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest umjetnosti u Rijeci. Sve vrste prikaza Majke Božje, prema njezinim riječima, svoje izvorište imaju u bizantskoj umjetnosti, a tema Bogorodice Dojiteljice posebno je kompleksna i različito vrednovana kroz povijest.
Nakon vrlo ranih prikaza, koji se u 6. i 7. stoljeću pojavljuju isključivo na prostoru Koptske crkve u Egiptu, u umjetnosti Bizanta nema sačuvanih prikaza ovog motiva sve do 13. stoljeća kad se počinje intenzivnije pojavljivati pod utjecajem Zapada.
Mišljenja bizantologa o ovom fenomenu su podijeljena. Starije su generacije smatrale da je Dojiteljicu bilo nedopustivo slikati zbog puritanizma bizantskoga društva, a pogotovo bizantskoga dvora, koji je diktirao modu vremena i pokazivanje Bogorodičinih prsa doživljavao neprihvatljivim, unatoč prisustvu ovog motiva u svetim knjigama.
Hodočašće na Krf
U suvremenoj znanosti pak prevladava mišljenje da je Bogorodica Dojiteljica bila prikazivana u likovnim umjetnostima Bizanta već od 9. stoljeća, ali u predmetima privatnog štovanja, i to kao izvanredni, a ne općeprihvaćen model.
Zbog toga su ovi prikazi bili malobrojni i nisu opstali u povijesnom hijatusu u kojem je propalo Bizantsko Carstvo i u kojem je uništen velik broj umjetnina. Od 13. stoljeća motiv Dojiteljice podjednako je prisutan u umjetnosti Istoka i Zapada, s tim da se na Zapadu uvelike veže uz štovanje Marijina mlijeka, koje zahvaljujući francuskom kralju Luju IX. postaje vrlo snažnom relikvijom u Europi.
Ovaj pobožni vladar, kasnije proglašen svecem, kupio je od jeruzalemskog kralja Balduina II. tridesetak relikvija, od kojih je najvažnija Kristova kruna, a među njima i ampulu s mlijekom Bogorodice. Kapi mlijeka slale su se po Europi i potaknule osnivanje svetišta u kojima se štuje ova relikvija, a upravo nakon toga pojavljuju se i prikazi Bogorodice Dojiteljice, priča Marina Vicelja Matijašić.
Relikvija je bila osobito štovana u Italiji, kao zaštitnica roditeljstva i djece, čija je smrtnost u srednjem vijeku bila strahovito velika, ali i kao zaštitnica od bolesti poput kuge, uz sv. Roka i sv. Sebastijana. Kad se te činjenice povežu s pretpostavkom da je trsatska ikona zavjetni dar obitelji Frankopan, možemo zamisliti i razloge zbog kojih su odabrali sliku s tako specifičnim motivom.
– Jedan knez može kupiti ikonu koju želi, ali odabire baš Mariju kao zaštitnicu obitelji. To nije slučajno. Ako je riječ o slici namijenjenoj privatnom čašćenju, tada se sasvim sigurno radilo o svjesnom izboru. Možda su ih tištili problemi, nisu im se rađala djeca ili su obolijevala i umirala – kaže Marina Vicelja Matijašić. Takvu pretpostavku podupire i podatak da je knez Stjepan Krčki, sin Bartula VIII., 1375. od Mletaka zatražio galiju radi hodočašća na Krf da bi se zavjetovao Bogorodici s djetetom, u svetištu u Kasiopi.
Ondje štovan lik Majke Božje smatran je zaštitnicom brakova bez potomaka, a Stjepan i njegova žena u to ih vrijeme još nisu imali. Tek im je kasnije rođena jedinica Elizabeta.
Razlike u prikazima
S Frankopanima je ikonu povezivao i akademik Lujo Margetić, koji je smatrao da trsatska zaštitnica nije boravila na Trsatu u vrijeme Urbana V. i da se izvorno mogla nalaziti u nekom od gradova krčkih knezova, Senju, Modrušu, Brinju ili u gradu Krku, u nekoj od crkava gdje su bile njihove zadužbine. Po njegovu mišljenju triptih čak nije djelo jednog majstora, već su njegova bočna krila nastala u drugoj polovici 15. stoljeća, a podlogu za takvo razmišljanje našao je u dokumentu iz 1461. u kojem se spominje majstor Antonio iz Murana koji dobiva ovlaštenje da dovrši ikonu za oltar u franjevačkoj crkvi na Trsatu.
U Knjizi riječkog notara Antuna de Rena de Mutina zabilježen je i podatak da gvardijan trsatskog samostana 1465. daje punomoć za pokretanje postupaka pred duždevim sudom protiv Antonia iz Murana kako bi dovršio palu za glavni oltar sv. Marije, kao što je obećao. Da je u to doba već postojala ikona koju je navodno poklonio Urban V. ne bi se samostan izlagao trošku nabavke još jedne slike za oltar, smatrao je Margetić. Na zaključak da slika nije djelo jednog majstora pojedine je istraživače navela i dramatična razlika u načinu slikarske realizacije središnjeg prikaza i onih na vratnicama, što kao posebnost ovog triptiha apostrofira i Zoraida Demori Staničić.
– Bočna polja su naslikana na potpuno suprotan način od prikaza Bogorodice. Dok je on linearan, shematski, ni po čemu izvan prosjeka slikarstva prve polovice 14. stoljeća, bočna polja su sjajna. Tu već vidimo svladavanje prostora, jedan smjeli, potpuno slobodni kolorizam, slikarski način izražavanja. Slikar slika kičicom, a ne linijom.
To je slikarstvo koje nastaje građenjem boje – kaže Demori Staničić.
Živ oderan
Prema tumačenju ove znanstvenice i dugogodišnje konzervatorice iz Splita, središnja slika je vjerojatno ponavljanje nekog ranijeg, vrlo štovanog predloška, dok na bočnim poljima vidimo potpuno slobodno, kreativno slikarstvo inventivnog majstora, što je osobito izraženo u prikazima svetaca koji pokazuju avangardnu ekspresivnost za 14. stoljeće. – Njihova lica nisu prazne maske, već živa i stvarna, gotovo portretnih osobina, a posebno vrijedan detalj je potpuno realističan lik sv. Bartola, koji je apsolutno jedinstven u slikarstvu tog vremena.
Bartol je apostol kojeg su živog oderali i u umjetnosti se često prikazuje u odjeći s oderanom kožom koju nosi preko ruke, a ovaj je živ oderan, crven kao rak, s kožom oko vrata. Da li je to slikao isti slikar pa je središnju sliku naslikao konvencionalno, a ovdje je bio kreator, ili su u istoj radionici bila dva različita slikara, otvoreno je pitanje – kaže Zoraida Demori Staničić i objašnjava da je rad dvojice majstora na istoj slici uobičajena i dokumentirana pojava toga vremena. Poznato je da su postojale radionice u kojima bi vještiji majstor slikao glave, a onaj manje talentiran ruke, primjerice.
Međutim ne vjeruje da su bočni dijelovi ikone nastali stoljeće kasnije, jer su svi elementi triptiha istog formata i od iste vrste drva, a postoji i puno komparativnog materijala vrlo sličnog ikoni Trsatske Bogorodice. S obzirom na izuzetne likovne domete bočnih polja, Zoraida Demori Staničić svojedobno je u njima prepoznala dominantan utjecaj slikarstva Venecije. No prijašnja je saznanja nadogradila novim spoznajama pa danas kaže da više ni u što nije sigurna, osim da je riječ o jednoj od najvažnijih slika 14. stoljeća na našoj obali.
»Križarsko slikarstvo«
– Još 1980-ih godina Grgo Gamulin je na temelju ikone Trsatske Bogorodice i njezina upliva na nekoliko slika koje je našao u Dalmaciji i Italiji konstruirao lik i djelo anonimnog slikara kojeg nije doživljavao jako velikim. Smatrao je da se radi o Krećaninu koji je putovao s madonerima, pa je cijela ta skupina postala hipotetski opus Majstora Trsatske Bogorodice.
Pridružila mu se i talijanska povjesničarka umjetnosti Marisa Bianco Fiorin, koja je u Italiji objavljivala slike koje su djela tog majstora. No vremenom je na vidjelo počelo isplivavati još niz tematski i stilski gotovo identičnih slika koje se javljaju u 14. stoljeću. Gdje su one nastale? Nisam više sigurna da je to Venecija. Kada su nastale? Možda bi dataciju ipak trebalo pomaknuti bliže sredini 14. stoljeća, jer ih je previše. One nisu sva djela iste ruke, makar ima djela iste radionice, ali su produkt jedne estetike i jednog vremena.
Nalazimo ih od Španjolske do istočnog Mediterana – pojašnjava Demori Staničić, koja je nedavno objavila knjigu »Javni kultovi ikona u Dalmaciji«. U njoj je zbog velikog značaja svoje mjesto našla i Gospa Trsatska, kao dio korpusa »modernih ikona« u kojima se miješaju utjecaji Istoka i Zapada, bizantskog slikarstva i gotike. Ova stilski i ikonografski hibridna umjetnost nadilazi konfesionalne granice, a javlja se na Mediteranu u 13. i 14. stoljeću.
Teoretičari ovaj fenomen povezuju s križarskim ratovima pa ga nazivaju i »križarskim slikarstvom«, u kojem se prožimaju francuski, talijanski, ciparski i sirijski utjecaji. Hans Belting, jedan od najutjecajnijih europskih povjesničara umjetnosti skovao je pak naziv »venecijanski commonwealth« i opisao kao stil »lingua franca«, prema hibridnom jeziku koji se od 13. do 19. stoljeća upotrebljavao u trgovini između Europljana, Arapa i Turaka po sredozemnim lukama i služio sporazumijevanju među različitim narodima. Upravo takvim likovnim jezikom priča i trsatska zaštitnica, koja je mogla nastati u nekoj jadranskoj radionici, ali i doputovati s Levanta hodočasničkim i templarskim rutama.
Zoraida Demori Staničić kaže da u novije vrijeme istraživačima posebnu pažnju zaokuplja slikarstvo tog vremena iz Cilicije, dijela nekadašnjeg Armenskog carstva koje je izlazilo na Sredozemlje, na mjestu današnje Sirije. No bez obzira odakle potekle, prevladavaju li na njima bizantski ili gotički elementi, sve ove ikone imaju nešto zajedničko, a to je nova osjećajnost koju pokazuju.
– Trsatska Gospa vrlo je upečatjiva, ima duguljasto lice, vrlo naglašene oči, zarumenjene obraze.
Ona je likovno programirana da izazove neko emocionalno djelovanje. Dijete koje doji je plavokoso, sitno, minijaturno, tako da se onaj tko moli pred slikom osjeti ganutim. On moli za spas, za zdravlje, za novac i kad vidi tu sliku nešto ga mora pogoditi, on mora zasuziti. To nije Bogordica Bizanta. U Bizantu ona je Theotokos, ona koja je rodila Boga, Kraljica.
Ova je majka, ona je emocionalna, povezana sa svojim djetetom. Kad pred slikom stojite nemoćni, gladni, bolesni, netko vam umire, zapravo se molite Kristu, a ne Mariji, jer ona ne čini čuda, već Krist po njezinu zagovoru.
A kako će Isus koji je mala, nježna, plavokosa beba golih nožica i sićušnih stopala odbiti molbu majke koja ga doji i reći: »Grešniče, idi doma, neću ti pomoći!«– kaže Demori Staničić.
»Posestrima« Trsatske Madone
Jedna od zagonetki slike Gospe Trsatske jesu i prikazi svetaca. Osim neupitnog Bartola, većina drugih je sumnjiva, jer nemaju dovoljno prepoznatljivih atributa, pa ih istraživači različito interpretiraju. Zdesna oderanom mučeniku vjerojatno stoji mladi, golobradi sv. Stjepan, a lijevi je možda Antun Opat ili Pavao Pustinjak.
Od trojice svetaca na desnom krilu prepoznatljiv je samo sveti Pavao, a drugi je možda Ivan Evanđelist, jer mu fizički nalikuje. Stjepan Prvomučenik i Ivan Evanđelist bili su zaštitnici dvojice sinova Bartula VIII., Anža i Stjepana, a ovu je sličnost uočila Ivana Prijatelj Pavičić s Filozofskog fakulteta u Splitu, koja je istražila povijesno-politički kontekst u kojem je ikona nastala.
Anž je tijekom 60-ih godina 14. stoljeća sudjelovao u više diplomatskih misija u službi ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Između ostalog bio je mirovni posrednik u ratu između Rudolfa IV. Habsburgovca i akvilejskog patrijarha Ludovika della Torrea. Zanimljivo je da je jedan od patrijarhovih saveznika bio knez Simone di Valvasone, iz malog mjesta pokraj Pordenonea, u kojem se čuva slika »posestrima« Trsatske Madone.
Nekoliko sličnih ikona nalazi se i u drugim mjestima na području ingerencije akvilejskog patrijarha, pa je moguće baš Anž naručitelj trsatske ikone, a možda je u svojim diplomatskim misijama mogao doći i u kontakt s papom Urbanom V. ili njegovim izaslanicima. Evidentna sličnost Trsatske Gospe s prikazima iz sjeverne Italije važan je trag istraživačima pred kojima je još mnogo nerazjašnjenih pitanja.
Dok neki smatraju da upravo na tom području treba potražiti njezino izvorište, drugi je ne bi nikad povezali s tim prostorom, jer trsatsku zaštitnicu vide vrlo bizantskom.
Ponovno istražiti
Na majstora bliskog bizantskom slikarstvu ili predložak takve provenijencije mogli bi upućivati i karakteristični prikazi svetaca u frontalnom stavu, kao i atributi povezani s njihovim mučeništvom.
Primjerice sv. Stjepana se na Zapadu prikazuje s kamenjem, jer su ga kamenovali, dok je na Istoku uvijek prikazivan kao đakon s kadilom, a takvim ga vidimo i na trsatskoj ikoni. U svrhu rasvjetljavanja činjenica, smatra Marina Vicelja Matijašić, u budućim istraživanjima trebalo bi se odmaknuti od kronika Franje Glavinića i istražiti pisane izvore sa širih prostora sjevernog Jadrana.
Korisno bi bilo povezati se i s istraživačima iz Loreta koji se bave Nazaretskom kućicom, a koji bi u pretraživanju pisanih izvora mogli posebnu pozornost obratiti na sve što se tiče Trsata. Konačno, trebalo bi otići i u Rim, u čijim arhivima leže još brojni neistraženi podaci za naše prostore, jer ako je Urban V. ikonu doista darovao Trsatu o tome sigurno postoji zabilježba. I sama slika bi mogla rasvijetliti neka pitanja.
Prema riječima Marija Brauna, koji je koordinirao i dokumentirao restauratorski postupak 1991., slika je u vandalskom činu bila značajno oštećena. Zbog čupanja vijaka kojima su krune bile pričvršćene na ikonu, nastala su teška oštećenja i na slikanom dijelu i na drvenoj podlozi.
No ovo je otvorilo i pogled u unutrašnjost ikone koji je rezultirao spoznajom da je i otprije bila u lošem stanju, jer je drvena podloga kritično izjedena crvotočinom koja ju je napala još u 19. stoljeću. Pregledom slike otkriveni su i tragovi restauracije iz 19. stoljeća, brojna oštećenja slikarskog sloja, kao i brojni i debeli slojevi preslika.
Pokazalo se da je ikona slikana jajčanom temperom na drvu topole ili lipe i da se sastoji od tri drvene ploče u jedinstvenom okviru, pri čemu je centralni panel djelomično ojačan slojem crnogorice. Naknadno postavljeno ojačanje i teška oštećenja originala otvorila su mogućnost i pretpostavci da je izvorni format slike mogao biti donekle izmijenjen.
Tadašnji restauratorski zahvat izveden je kao hitna intervencija, u četiri mjeseca, tako da je slika već u lipnju vraćena u Svetište, a bilo ga je vrlo teško organizirati, jer su se potrebni restauratorski materijali u ratnim vremenima vrlo teško nabavljali.
Danas, kad postoji naprednija tehnologija, a dodatno su se razvila i restauratorska znanja, sliku bi, smatraju stručnjaci, bilo poželjno nanovo istražiti, a nova istraživanja možda bi dala i preciznije odgovore na neke od uistinu brojnih nepoznanica. Zanimljivo, jedna od njih je bio i ovaj restauratorski zahvat, o kojem većina sudionika skupa, barem onih iz laičkih krugova, nije imala nikakvih saznanja, a još manje o krađi kruna Isusa i Bogorodice.