Prvog dana veljače u HKD-u na Sušaku stiže Ante Travizi. Komičar je to s desetogodišnjim iskustvom nastupanja pred publikom, član kolektiva Splicka scena.

Na društvenim mrežama možete gledati njegove skečeve u kojima staje u ulogu tipičnog Dalmatinca. »Nit’ ora, nit’ kopa« njegov je stand up šou koji obuhvaća materijal iz prvih pet godina njegove karijere.

Nije lako

Svoj šou naslovili ste »Nit’ ora, nit’ kopa«. Ako niste »nit’ ora, nit’ kopa«, odakle crpite inspiraciju za svoje šale?

– Nit’ ora, nit’ kopa je izraz koji se često koristi u Dalmaciji kad neko nešto postigne, a baš se i ne umori. Dalmatinski san, jel’! Prvi šou u stand upu je kao prvi album rock benda. Toliko toga želiš reć’ i toliko stvari te inspirira, tako da uistinu nisam puno razmišljao ni dvojio o tome kako ću upakirati ovaj šou. Njime se predstavljam široj publici; u njemu ima svega, za svakoga ponešto. Uglavnom su stvari vezane uz život gdje se svatko može prepoznat’.

Presjek je to vaših prvih pet godina karijere, a šou je kao cjelina nastao 2021. godine. No, budući da ga izvodite i dalje, još uvijek ima interesa?

– Ovaj šou je uhvatio ogroman zamah i interes u zadnje dvije godine, prvenstveno jer me više ljudi zna i prati. Odlučio sam iskoristiti taj zamah i nastupati u što više gradova i mjesta da mogu umiroviti ovaj materijal koji ću snimiti i nekad poslije objaviti na YouTubeu.

Ova izvedba u HKD-u je najvjerojatnije posljednja izvedba ovog šoua u Rijeci, zato sam odlučio pozdraviti se u velikom stilu. U Rijeci uvijek bude fenomenalna atmosfera na nastupu. Ipak ste grad kulture. Gdje onda, ako ne kod vas?!

Nesvršeni ste student ekonomije, radili ste mnoge poslove, a zadnjih 10 godina ste u stand upu. Znači li to da je komedija najozbiljnji posao kojim ste se u životu bavili? Kako ide biznis?

– Istina. Stand upom se čak bavim najduže u životu. To nitko, a ni ja sam nisam očekivao. Osoba sam kojoj sve brzo dosadi. Mislio sam da se će se to čak dogoditi sa standu upom, ali, evo me, skoro deset godina poslije i dalje brusim zanat po kazalištima, kafićima i klubovima. Ako se može reć’, komedija je ozbiljna zaje…cija. Nastupa imam napretek te nastojim proširiti svoj dijapazon kreativnog djelovanja snimajući skečeve i reklame.

Bitno mi je da ne radim cijelo vrijeme jedno te isto, jer u suprotnom mislim da stagniram. Karijera je nikad bolja i osjećam da se taj trud napokon isplatio i da mogu brati plodove rada. Sada ide onaj najteži dio, a to je biti još bolji i dizati razinu kvalitete, jer u suprotnom padaš. Svakako, nije lako, što je ime i mog drugog nadolazećeg šoua (smijeh).

Najljepše u Kastvu

Dio ste komičarskog kolektiva Splicka scena. Kako vam ta platforma pomaže u poslu?

– Ljudi nas sada poprilično poznaju. Negdje više, negdje manje. Naravno da smo u Dalmaciji poznatiji nego u Podravini, primjerice.

Mi uvijek kažemo da smo minimalno poznati ljudi. Nedovoljno poznati da ljudi točno znaju tko smo mi, pa gledaju u nas kao da smo egzotične životinje i pokazuju prstom. Mi se moramo pretvarat’ da ne kužimo. Doduše, lijep je osjećaj biti prepoznat, pogotovo kada ljudi imaju lijepe riječi za nas kao komičare i kao osobe.

Često nas ljudi pomiješaju među sobom i prepričaju ti fore kolege misleći da je to tvoja i obrnuto, a ti stojiš, smješkaš se i glumiš da si druga osoba. Moram se i ja malo zabavit’ oko toga.

Mnogo putujete po Hrvatskoj, a prošlog ljeta bili ste i u Kastvu. Kako se prisjećate tog nastupa?

– Prošlog sam ljeta čak dvaput bio u Kastvu; prvo s kolegama iz Srbije, a u kolovozu s kolegama iz Splicke scene. Koliko god ovo zvučalo kao ulizivanje, ali je činjenica, kolege i ja smo objektivno odlučili da je lokacija u Kastvu možda i jedna od najljepših gdje smo ikad nastupali.

Publika iz Kastva i okolice obožava stand up što su pokazali atmosferom i ogromnom brojkom ljudi na nastupu. Svaki je put bilo rasprodano. U tim momentima kad bude rasprodano u tako predivnoj lokaciji, budeš sretan i zahvalan čime se baviš.

S čime ste se sve upoznali obilazeći Hrvatsku, ali i dalje. Nađe li se koja anegdota vrijedna stand-upa?

– Da napišem istinsku anegdotu s turneje, ovaj intervju ne bi nikad vidio svjetlo dana, a vi biste dobili otkaz. Neka ostane za izvedbu uživo. ‘Ko želi čut’, neka dođe.

Mrzim viceve

Svojim skečevima nasmijavate i korisnike društvenih mreža. Videozapisi su vam poprilično popraćeni i popularni. U njima »igrate« tipičnog Dalmatinca.

– To se slučajno dogodilo i super mi je što uopće ne glumim. Tipični sam Splićanin kojem uvik nešto smeta, nije zadovoljan, gladan, žedan, piški mu se, kaki mu se. Ljudima je i u stand upu bilo smiješno kad ja nešto zanovijetam i filozofiram pa sam rekao da idem probat’ to predočit u videoformat. Na kraju me ljudi više znaju preko skečeva nego stand upa (smijeh).

I za kraj, kakvi ste s tradicionalnim pričanjem viceva?

– Ironično, ali mrzim viceve i još mi je mrskije kad mi ih netko priča. Pogotovo Muju i Hasu. To najčešće ljudi rade kad se nađu u prisutnosti komičara pa nas žele impresionirati. Kada mi netko priča vic, stvara mi presing, jer je zapisano u kamenu da se moraš nasmijat’.

Više cijenim kada mi osoba ispriča anegdotu ili neku opservaciju. Moj kolega Lazaneo rekao je da vjeruje da svatko može napisati bar deset minuta odličnog materijala o svom životu.