Možda je malo pretjerana rečenica „ako pčele nestanu s lica Zemlje, ljudima neće preostati više od 4 godine života“, koja se pripisuje Albertu Einsteinu, no nije ni daleko od istine. U blažoj i vjerojatnijoj varijanti, kada bi pčele nestale, mnogi prirodni ciklusi poput oprašivanja bi se poremetili, poljoprivredni pronosi drastično smanjili, što bi de facto značilo da više ne bi bili u stanju prehraniti današnjih 8 milijardi na svijetu.

Pčele nestaju i nije tajna zašto nestaju. Znanstvenici su odavno utvrdili da je zagađenje glavni razlog, konkretno neonikotinoidni insekticidi, pa je njihovu uporabu 2013. zabranila Europska unija. Nažalost, i za pesticide na bazi flupiradifurona i sulfoksaflora koji su dozvoljeni jer je prvotnim istraživanjima utvrđeno da nemaju tako poguban utjecaj, najnovije studije su pokazale da i oni mogu biti smrtonosni za pčele.

U budućnosti će vjerojatno biti zabranjeni ili njihova uporaba reducirana, no novo istraživanje stručnjaka sa Sveučilišta u Oregonu u suradnji s više kalifornijskih kolega sada ukazuje na sistemski problem u poljoprivredi koji također utječe snažno na smanjenje pčelinje populacije.

O čemu je riječ? Znanstvenici su otkrili da pčele ubijaju velike površine farmi koje se oslanjaju na monokulture, nepregledne parcele specijalizirane samo za jednu vrstu biljaka. Koliko to može biti veliki problem vidi se kad se dođe do površine posađene monokulturama u SAD-u, jer one zauzimaju čak 440 milijuna hektara. Za usporedbu, cijela Hrvatska se prostire na 5,6 milijuna hektara.

Problem je s monokulturama što cvjetaju u isto vrijeme u kratkom vremenskom razdoblju na velikoj površini, što onda na to područje privlači mase raznih vrste oprašivača, što lako dovodi do prijenosa parazita, odnosno bolesti na pčele.

Velike površine posađene monokulturama nužne su jer bi drugačije teško svijet prehranio rastuću populaciju, ali s druge strane, znanstvenici su tu situaciju usporedili s COVID pandemijom. Kad jedan zaražen čovjek uhvati kvaku na vratima, pa za njim drugi ljudi, mnogi će se zaraziti. Tako je i s oprašivačima. Ako ih je mnogo na jednom mjestu i miješaju se, skupljaju pelud s istih cvjetova, lako dolazi do zaraza i masovnog pomora pčela.

Rješenje postoji. Kao što su farmeri umjetno stvorili situaciju monokultura, tako bi sad “umjetno” trebali ponovno stvoriti bio raznolikosti na velikim područjima sađenjem segmenata “divljih” kultura koje se ne siju ni ne ubiru i cvjetaju u različito vrijeme od monokultura.

„Pčele ne moraju biti osuđene na propast. Na poljima na kojima su poljoprivrednici poslušali poziv za uvođenje pojasa s posađenim trajnim biljkama, manje je vjerojatno da će agregacija pčela biti povezana s parazitizmom zbog povećane raznolikosti cvata“ – kaže  Hamutahl Cohen, istraživač Instituta za ekologiju i evoluciju Sveučilišta Oregon i jedan od autora studije za ABC News.

Provodeći istraživanje, znanstvenici nisu bili toliko iznenađeni opsegom pomora pčela tamo gdje se na velikim površinama sadi samo jedna kultura poput suncokreta, više su bili iznenađeni u kojoj su mjeri  parcele s travom i cvijećem “ubačene” na polja monokultura efikasno čuvale pčele od pomora i bolesti. Dakle, formula za uspjeh je tu, sad samo treba uvjeriti krupne poljoprivrednike širom svijeta da tako učine na svakoj velikoj površini posađenim s monokulturama kako bi se očuvala pčela, insekt tako važan za opstanak svijeta kakvog poznajemo.