iStock
povezane vijesti
Stogodišnjaci su nekad smatrani rijetkima, no danas su najbrže rastuća demografska skupina svjetskog stanovništva, s brojkama koje se svakog desetljeća udvostručuju još od sedamdesetih godina 20. stoljeća
O pitanjima koliko ljudi dugo mogu živjeti i što je to što određuje dug i zdrav život raspravljali su još Platon i Aristotel. Odgovor nije lak ni jednoznačan, budući uključuje razotkrivanje složenog međudjelovanja genetske predispozicije i čimbenika životnog stila.
Nedavna studija objavljena u GeroScienceu donosi rezultate analize biomarkera kod ljudi starijih od 100 godina s ljudima kraćeg životnog vijeka. Istraživanje je uključilo i podatke o 44.000 Šveđana u dobi od 64 do 99 godina.
Analizrano je dvanaest biomarkera temeljenih na krvi povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Sve je to povezano sa starenjem ili smrtnošću u prethodnim studijama.
Otkriveno je da su oni koji su doživjeli stoti rođendan imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svoje šezdesete godine nadalje. Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i nestogodišnjaka za većinu biomarkera, stogodišnjaci su rijetko pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.
Primjerice, vrlo je mali broj stogodišnjaka ranije u životu imao razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ili razinu kreatinina iznad 125 µmol/L. Za mnoge biomarkere, i stogodišnjaci i nestogodišnjaci imali su vrijednosti izvan raspona koji se u kliničkim smjernicama smatra normalnim.
“Razumno je misliti da veliku ulogu igraju faktori poput prehrane i unosa alkohola. Loša ideja sigurno nije ni praćenje vrijednosti vaših bubrega i jetre, kao i glukoze i mokraćne kiseline kako starite”, navode autori studije, sugerirajući da svakako u želji da se dosegne sto godina ulogu imaju geni i životni stil.
