Iako je veliki rast broja zaraženih, hospitaliziranih i umrlih od Covida-19 uvelike povećao zanimanje za cijepljenje Hrvatska je i dalje po postotku procijepljenih odraslih građana daleko od vrha ljestvice EU, a antivakserski glasovi još uvijek su prilično glasni. Nisu ih uspjele utišati ni slike prenapučenih bolnica ni svakodnevno prebrojavanje nekoliko desetaka umrlih.

U Europskoj uniji po broju ukupno cijepljenih prednjače Portugal (87,6 posto), Malta (83,3 posto), Španjolska (80 posto), Danska (76,1 posto), Irska (75,5 posto), Belgija (74 posto) i Italija (72,3 posto). Pritom Portugal i Španjolska prednjače i u cijepljenju mladih ljudi. Prema podacima Europskog centra za sprječavanje i kontrolu bolesti (ECDC), Portugal je na prvom mjestu u Europskoj uniji po broju cijepljenih među mlađima od 18 godina: 32,5 posto ih je primilo barem jednu dozu. U Španjolskoj, pak, cijepljeno je 30,1 posto mlađih od 18 godina. Na dnu ljestvice procijepljenih i dalje su Rumunjska (34,5 posto) i Bugarska (23 posto), a Hrvatska je svoje neslavno treće mjesto na dnu ljestvice ustupila Slovačkoj koja ima 42,5 posto ukupnom cijepljenih stanovnika.

U Hrvatskoj se o cijepljenju mlađih od 18 godina uglavnom šuti, a o tome kako tumače nisku stopu procijepljenosti i otpore cijepljenju progovara sedmero riječkih istaknutih znanstvenika različitih znanstvenih područja. Prof. dr. sc. Rajka Jurdana Šepić, prof. dr. sc. Jasminka Ledić, prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić, prof. dr. sc. Alen Protić, prof. dr. sc. Bojan Polić, prof. dr. sc. Saša Drezgić i prof. dr. sc. Elvio Baccarini odgovaraju i na pitanja je li pitanje cijepljenja vezano uz povjerenje u znanost i je li niska procijepljenost izraz nepovjerenja prema znanstvenicima. Daju i svoje procjene posljedica novog četvrtog vala iz perspektive svojeg znanstvenog područja te ujedno iznose svoje preporuke kao znanstvenika iz različitih područja istraživanja i djelovanja.

ALEN PROTIĆ, MEDICINSKI FAKULTET: ​Znanstvenici u Hrvatskoj ne dominiraju sustavom

Nisku stopu procijepljenosti tumačim prvenstveno strahom i ne znanjem, nadalje nepovjerenjem u institucije i znanstvenike te u konačnici internetskim i medijskim dezinformacijama gdje je između ostalog pušteno previše prostora grupama građana koji su protivnici cjepiva i/ili mjera. Naime, u vremenu kojem živimo pisana i izgovorena riječ je bez cenzure, to se tumači visokim stupnjem demokracije a zapravo je anarhija i put k destrukciji jednog društva. Zemlje EU su na različite načine pristupale covid krizama, ovisno o stupnju edukacije u populaciji te mentalitetu svojih naroda. Tako imamo primjer Danske i Švedske gdje je povjerenje u institucije na visokoj razini i tu se moglo mnogo toga prepustiti građanima na savjest. S druge strane u zemlji poput Portugala, vodstvo covid krizom je preuzeo admiral vojske i riješio problem primarno smanjenog broja cijepljenih na manje demokratski način. Sami možemo zaključiti čijem je mentalitetu i stupnju educiranosti Hrvatska blizu.

Znanost i znanstvenici u Hrvatskoj nisu ljudi koji dominiraju sustavom, nisu ljudi koji su medijskom prostoru interesantni, često ih se doživljava kao neke čudne ljude koji se bave nekim čudnim poslom koji nije unosan niti zanimljiv. Materijalne vrednote našeg društva još uvijek dominiraju i dok je tako, uvijek će biti neki “poduzetnik” ili estradna zvijezda ispred ne našminkane znanstvenice ili ne počesljanog znanstvenika.

Moje usko znanstveno područje upravo se bavi ozljedama i ostećnjima pluća tako da na žalost mogu vrlo kompetentno tvrditi kako nam je jako uski manevarski prostor za liječenje teških oblika covid pneumonije ili do pandemije poznatog kao ARDS-a. Paralelno s liječenjem najtežih covid bolesnika započeli smo klinička i translacijska istraživanja uz suradnju s nekim zemljama u EU kako bi što prije dobili eventualna terapijska rješenja za covid bolesnike na mehaničkoj ventilaciji. Smrtnost takvih ARDS bolesnika je prije pandemije bila između 25 i 30 posto, a tijekom najgorih valova pandemije dosezala je u nas i do 50 posto. Razlog je na žalost vrlo jednostavan, radilo se o manjku medicinskog osoblja pogotovo medicinskih tehničara. Ovakvi bolesnici zahtijevaju doslovno 24 satnu aktivnu skrb i tek se tada postotak smrtnosti može smanjiti na razinu koja je bila prije pandemije. Preporuke kao kliničar i klinički znanstvenik ne mogu davati jer je to domena epidemiologa, međutim mogu samo podijeliti nadu da će što manje naših građana ili njihovih bližnjih doživjeti oštećenja pluća zbog čega će umrijeti ili ostati trajni invalidi.

BOJAN POLIĆ, MEDICINSKI FAKULTET: Svi nosimo jednaku odgovornost

Postoji vjerojatno više različitih razloga za puno manju procijepljenost našeg stanovništva u odnosu na mnoge razvijenije europske zemlje. Mislim da je to u prvom redu pitanje povjerenja u sustav vlasti i vjerodostojnu primjenu pravila koja ta vlast donosi. U početku epidemije Krizni stožer je na vrijeme donosio odluke čime smo gotovo spriječili 1. val epidemije.

Već kod drugog vala epidemije se vidjelo određeno “opuštanje” Stožera kroz kašnjenje u donošenju adekvatnih mjera. Potom su došla cjepiva gdje je bilo problema u kampanji i organizaciji cijepljenja. Mislim da je bilo potrebno odlučnije krenuti u kampanju za cijepljenje što je trebalo biti popraćeno gotovo vojnički jasnom organizacijom više cjepnih punktova diljem zemlje. Umjesto toga smo vidjeli javne “prepirke” između epidemiologa i liječnika opće medicine oko provođenja cijepljenja. Drugi problem je jedna “antivakserska” kampanja, a posljedice te kampanje, koja je bila obilato podržavana i od strane javnih medija, bilo je urušavanje sustava obveznog i neobaveznog cijepljenja koje je u našoj zemlji do tada bilo organizirano na prilično visokoj razini.

Treći problem treba tražiti i u razini edukacije i povjerenja u znanost koja je, rekao bih, ispod prosjeka EU. U našoj zemlji se, nažalost, vrlo malo pridaje značaju znanosti i obrazovanja koje je motor razvoja svake napredne zemlje i ključno za razumijevanje tehnoloških dostignuća i njihovih koristi za društvo. Četvrto, to je priroda ove epidemije koja nejednako teško pogađa različite skupine stanovništva i koja razotkriva kakvo smo mi društvo zapravo. Zabrinjava odsustvo odgovornosti i empatije za društvenu zajednicu u kojoj živimo. Ako pogledamo odnos politike prema znanosti, onda vidimo da je znanost prilično marginalizirana. Dovoljno je reći da za sve znanstvene projekte Hrvatska zaklada za znanost dobije godišnje od države oko 100 milijuna kuna, što je izuzetno mali novac za projektno financiranje znanosti.

Takvo podcjenjivanje uloge znanosti u društvu dovodi do percepcije da ona nije osobito važna, pa tako niti naši znanstvenici. Druga stvar koja narušava povjerenje u znanost su nedovoljno izoštreni kriteriji znanstvenog djelovanja znanstvenika i njihovog napredovanja. Često se događa da je prepoznatljivost nekog znanstvenika više plod njegove prisutnosti u medijima, a ne njegovih stvarnih znanstvenih postignuća i kredibiliteta koji iz toga proizlazi. Treća stvar su javne debate znanstvenika oko pojedinih pitanja koja se tiču vođenja ove epidemije. I posljednje, važno je dobro opće obrazovanje populacije koja može pratiti ono što se događa u znanosti i tehnologiji.

Četvrti val epidemije je za mene bio očekivan. To je posljedica zaraznije delta varijante virusa, nedovoljne procijepljenosti stanovništva i blagih epidemioloških mjera s kojima smo ušli u jesenski period. Vidimo da nam, nažalost, opet raste broj hospitaliziranih i umrlih, što smo mogli u dobroj mjeri izbjeći da smo iskoristili ljetni period za cijepljenje. U posljednje vrijeme vidimo porast interesa za cijepljenje, što je dobro, no to neće akutno spriječiti ovaj val jer je za zaštitnu imunizaciju potrebno 5-6 tjedana. Stoga, mislim da ćemo imati još velikih problema s ovim valom do kraja ove godine, a možda i do ranog proljeća. Ako se u tom periodu cijepi značajan dio stanovništva (80%), onda bismo od proljeća sljedeće godine mogli pretvoriti COVID-19 u endemsku bolest, pod uvjetom da se ne pojavi varijanta virusa koja značajnije dovodi do proboja stečene imunosti. No, ja sam optimist i vjerujem da bismo sljedeće godine ipak mogli vidjeti kraj epidemije. Zato, svima preporučam da se cijepe ili docijepe kako bi se zaštitili, odnosno smanjili rizik od teških oblika bolesti i smrti na najmanju moguću mjeru. To se prvenstveno odnosi na 50+ populaciju, ali isto tako i na sve mlađe koji također mogu biti teško pogođeni epidemijom. Svi mi nosimo jednaku odgovornost za vlastito zdravlje, suzbijane širenja virusa i zaštitu naše društvene zajednice od zdravstvenih i ekonomskih posljedica ove pandemije.

RAJKA JURDANA ŠEPIĆ, ODJEL ZA FIZIKU: Nekritičko korištenje društvenih mreža

Niska stopa procijepljenosti i otpor cijepljenju u Hrvatskoj najprije su posljedica općeg nepovjerenja u društvene institucije karakterističnog za društvo s visokom razinom korupcije, a niskom razinom odgovornosti. Jako doprinosi i nekritičko korištenje društvenih mreža. Zastrašujuće je koliko ljudi prihvaća lažne i pogrešne informacije iz neprovjerenih izvora na internetu, podliježe mišljenjima nestručnih i neobrazovanih ljudi. Očito su problematični ishodi obrazovanja bez kritičkog razmišljanja i niska razina prirodoznanstvene i matematičke pismenosti. Žrtve smo i pretrpanosti i zasićenja informacijama što uočavamo i u području obrazovanja. Ne stižemo apsorbirati, probaviti podatke, a različiti su nam i kapaciteti i resursi za promišljanje o njima. To vodi u frustraciju i otpore.

Više nego ikad smo postali svjesni mnogih pogrešnih predodžbi o znanosti i znanstvenicima. Hvala virusu – komadiću RNK koji nam je na to ukazao. Nepovjerenje prema znanosti i znanstvenicima je posljedica općeg nepovjerenja prema svemu i svakome. Radi se i o nerazumijevanju toga što znanost zapravo jest. Mnogi vide znanost kao dogmu, primarno sadržaj, skup tvrdnji, misle da znanstveni rezultati i otkrića dolaze čarobnim štapićem ili kapnu iz stroja profesora Baltazara. Očekuju od znanosti odgovore od jednog bita: da ili ne, crno ili bijelo, lijevo ili desno. Znanost je, međutim, metoda, način razmišljanja, provjeravanja, dokazivanja pretpostavki. I nije nikada dala odgovor na pitanje da istodobno nije postavila deset novih. Zato i je uspješna, jer propituje i sumnja neprekidno. U pandemiji se pokazalo kako mnogi ne razumiju vjerojatnost i teško podnose da živimo u svijetu vjerojatnosti i rizika.

Može se izračunati i iskazati brojem vjerojatnost dobitka na lotu, prometne nesreće, udara groma, napada morskog psa ili zaraze virusom. Taj broj nekim svojim ponašanjima povećavamo, a nekima smanjujemo. Zaprepašćuje koliki loše i nevaljanim mišljenjem procjenjuju rizik. Svjedočimo i licemjerju u kojima neki primjerice vjerojatnost 20 i 80 posto smatraju usporedivima (“svejedno se zaraze i cijepljeni”). No, kada biste im rekli – smanjit će ti se plaća 80 ili 20 posto, sumnjam da bi itko smatrao da mu je to svejedno.

Kao znanstvenici koja živi u stoljeću umjetne inteligencije i svemirskih letova žao mi je svakog života koji je izgubljen, a nije trebao biti da se je slušalo znanje i stručnjake. Posljedice ćemo nažalost dugo trpjeti i emocionalno i financijski. Umjesto da gradimo škole i bolnice, trošit ćemo u zalječivanje pandemijskih rana koje su mogle biti manje. No, svaki dan svatko od nas može doprinijeti da posljedice smanji – ako sluša stručnjake, a ne diletante. U što god vjerovali ili ne vjerovali, imali ili ne imali povjerenja, na kraju tražimo izlaz i pomoć od znanosti i tehnologije, medicinske i druge. Iako nisu ni svemoguće ni sveznajuće, znanje, razum i valjano razmišljanje su najbolje što imamo i što spašava glavu i budućnost.

JASMINKA LEDIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET: Zdravstveno i znanstveno pitanje smjestili smo u političku sferu

Niska stopa procijepljenosti i otpora cijepljenju zasigurno se može, barem dijelom, tumačiti nepovjerenjem spram Vlade i Stožera. Prema podacima Eurobarometra o stavovima prema cijepljenju, samo je 5 posto naših građana zadovoljno načinom na koji Vlada upravlja strategijom cijepljenja.

Istraživanje Eurofounda pokazuje da samo Poljaci manje od nas vjeruju svojoj vladi. Uočava se da su zemlje niskoga povjerenja ujedno i zemlje niske procijepljenosti i vice versa. Za neodlučnost ili otpor spram cijepljenja relevantna su i osobna iskustva i izvori informiranja. Istraživanja pokazuju da otpor prema cijepljenju raste kada su društvene mreže primarni izvor informiranja. Čak 50 posto sudionika istraživanja iz Hrvatske vjeruje da su virusi proizvedeni u vladinim laboratorijima da bi kontrolirali naše slobode. Samo 6 posto Danaca vjeruje u ovu tvrdnju. Rekla bih da se dogodilo da smo zdravstveno i znanstveno pitanje, gdje cijepljenje prvenstveno spada, smjestili dobrim dijelom i u političku sferu. To ima i svoje ekstreme, sasvim odiozne, gdje se saborski zastupnik odbija testirati radi ugroze svoje sluznice u nosu. Je li sluznica medicinskog osoblja (cijepljenog!), ljudi koji se u dežurstvima testiraju na dnevnoj bazi da ne ugroze pacijente toliko manje vrijedna i važna?

Pitanje cijepljenja trebalo bi prvenstveno vezati uz povjerenje u znanost. Podaci koji opisuju naše povjerenje u znanost i znanstvenike, znatno su bolji nego podaci o povjerenju u Vladu. Rekla bih da niska procijepljenost nije primarno rezultat nepovjerenja prema znanstvenicima, iako građani mogu biti, a evidentno i jesu, zbunjeni disonantnim izjavama koji se ponekad pojavljuju i u redovima znanstvenika. No, zanimljivo je da većina sudionika istraživanja o povjerenju u znanost iz Hrvatske smatra da je znanost toliko složena da ju ne razumiju dovoljno.

riznajući to, ipak ne poklanjaju povjerenje znanstvenicima već se odluke o (ne)cijepljenju temelje na “razumijevanju” iznimno složenih spoznaja o cjepivima i cijepljenju. Dodatno brine zanemarivanje respektabilnih institucija koje na dnevnoj bazi objavljuju pouzdane informacije i preporuke za ponašanje u uvjetima pandemije. Žalosno, tragično i opasno je da je riječ laika, opskurnih informacija na mrežama, glasina i neprovjerenih informacija snažnija od informacija i preporuka relevantnih institucija.

Moje je znanstveno područje obrazovanje. Vjerujem da se dobar dio iracionalnog ponašanja jednim dijelom nalazi u obrazovanju koje je zakazalo u (prirodo)znanstvenoj pismenosti, kritičkom mišljenju, građanskom odgoju, medijskoj pismenosti. Treba se tome smjesta ozbiljno posvetiti, na svim razinama. Govoreći riječima udruge Nastavnici organizirano rekla bih da je “jedina akcija koju bi svaka institucija i organizacija danas trebala izvoditi javna, jasna i glasna stopostotna podrška cijepljenju, edukacija članova, stimulaciji onih koji se iz bilo kog razloga boje, argumentiranje zašto je to dobro.”

MLADENKA TKALČIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET: Sklonost medijskom populizmu

Svakodnevno pratimo porast broja osoba zaraženih virusom SARS-CoV-2, među kojima je i velik broj onih na bolničkom liječenju. Podaci pokazuju da se sve više ljudi odlučuje cijepiti prvom dozom, međutim još je uvijek značajan broj onih koji odbijaju cijepljenje, bez obzira na to što tako ugrožavaju i sebe i druge. Koji su mogući razlozi takvom ponašanju? Istraživanja pokazuju da se neki boje mogućih posljedica cijepljenja jer vjeruju u netočne tvrdnje o cjepivu koje se šire društvenim mrežama, drugi smatraju da je sloboda izbora iznad svih ostalih, te da obaveza cijepljenja zadire u njihove osobne slobode, a neki su neodlučni i čekaju da vide eventualne posljedice cijepljenja kod drugih.

Na žalost, primjećuje se rastuće nepovjerenje u znanost i stručnjake, drugim riječima jedan dio ljudi je postao “otporan” na činjenice. Oni svoja uvjerenja ne temelje na predočenim znanstvenim dokazima, već informacije crpe iz neprovjerenih izvora, poput nepouzdanih portala, prijatelja koji nisu stručnjaci u području, ali i nekih (neodgovornih) političara. Općenito, nemaju povjerenja u Vladu, te su skloniji medijskom populizmu. Ako stručnjaci pretpostave nešto što nije u skladu s njihovim ideološkim stajalištem, preispitivat će vrijednost te stručne procjene, a ne vlastito stajalište. Nepovjerenje u stručno mišljenje potkopava prihvaćanje cijepljenja, te je povezano s vjerovanjem da je cjepivo neučinkovito.

Zato je nužno jačati povjerenje u javne zdravstvene institucije i stručnjake (epidemiologe, infektologe, imunologe) kako bi se utjecalo na one pojedince koji su neodlučni i zbunjeni kontradiktornim informacijama prezentiranima u medijima, te ne znaju komu vjerovati. Važno je stalno naglašavati da što je veći broj prikupljenih podataka o ovom virusu, to će se i savjeti stručnjaka mijenjati, ali s ciljem učinkovitijeg suočavanja s pandemijom. Građanima treba pojasniti činjenice o cijepljenju, posebno prednosti cijepljenja u odnosu na rizike koje nosi bolest COVID-19, razloge uvođenja preventivnih epidemioloških mjera, te njihovo dosljedno i beskompromisno provođenje, što je odgovornost Vlade i Nacionalnog stožera. Na građanima je da prate savjete i preporuke stručnjaka, te da preuzmu odgovornost za vlastito ponašanje koje treba biti usmjereno smanjivanju rizika od zaraze. Nitko nema pravo relativizirati opasnost od bolesti izazvane ovim virusom i svojim neodgovornim ponašanjem ugrožavati ostale.

Dugoročno se, već od osnovne škole, treba usmjeriti na poticanje kritičkog mišljenja temeljenog na poznavanju činjenica, te načina praćenja provjerenih i vjerodostojnih izvora informacija, s ciljem suprotstavljanja ozbiljnoj prijetnji relativizacije činjenica i negiranja uloge znanosti i vrijednosti znanja za dobrobit pojedinca i društva u cjelini.

ELVIO BACCARINI, FILOZOFSKI FAKULTET: Slušati eksperte je znak mudrosti

Rijeka 10.06.2021.
Elvio Baccarini profesor Filozofski fakultet Rijeka
Foto Marko Gracin

Pažnju bih usmjerio samo područjima svojih stručnih interesa i samo nekim segmentima. Jedan od problema je u tome što neke osobe otpor prema cijepljenju, potpuno pogrešno, interpretiraju kao vrijedan oblik borbe za slobodu i prava. Kao prvo, s aspekta vrijednosti, riječ je o budalastom sadržaju slobode. Nema baš ničega vrijednog u afirmiranju slobode u doprinosu povećanju vjerojatnosti da se razbolimo, da zarazimo druge i da podupiremo kolaps zdravstvenog i ekonomskog sustava. Zatim, zdravlje je važan preduvjet efektivne slobode. Ako je istinita znanstvena tvrdnja da izbjegavanjem cijepljenja doprinosimo ugrožavanju svog i tuđeg zdravlja (a bez dileme vjerujem znanosti, u toj tvrdnji), time ne podupiremo, već ugrožavamo efektivnu slobodu.

Možda nema jako puno osoba koje motivaciju za otpor cijepljenju pronalaze u razlozima koje ovdje komentiram, ali, čini mi se da su te osobe aktivne i glasne i, na taj način, utječu na atmosferu dezinformiranja i širenja straha u odnosu na resurs kojeg znanost preporuča.

Mislim da je, dijelom, odbijanje cijepljenja vezano uz nepovjerenje u znanost. Ali uzroka za odbijanje cijepljenja ima puno. Dijelom je riječ i o ambiciji nekih ljudi da se improviziraju u ulozi stručnjaka u pojedinim područjima. Nije riječ samo o manje obrazovanim osobama, koji se informiraju na opskurnim izvorima informacija. Takve se naivnosti događaju i obrazovanim osobama, koje bi trebale znati da je znanje kompleksno u svakom području i da nije dohvatljivo na temelju kratkih informacija.

Posljedice su, nažalost, jako loše, iz bilo koje humane perspektive. Te bih, stoga, izrazio preporuku vezanu uz razložan pristup informacijama. Umjesto učestale prakse istraživanja po društvenim mrežama, forumima, opskurnim portalima, i improviziranog istraživanja na temelju nerecenziranih radova i radova koji su pročitani izvan cjelokupnog konteksta rasprave specijalizirane znanstvene zajednice, odgovorna je praksa tražiti informacije od izvora koji su stručni u sintetiziranju stanja u struci, jer su oni, laicima, najpouzdaniji izvori. To je čin intelektualne skromnosti, koja je, kada je riječ o temama za koje nismo stručni, intelektualna vrlina koju je dobro prakticirati, umjesto previše prisutne intelektualne oholosti. Pitati i slušati osobe koji su kvalificirani eksperti je znak mudrosti.

SAŠA DREZGIĆ, EKONOMSKI FAKULTET: Pad povjerenja u institucije

Niska stopa procijepljenosti i otpori cijepljenju u Hrvatskoj pojave su generalno vezane za nekoliko društvenih tendencija. Prva od njih je pad povjerenja u institucije koji je posebno izražen u slabije razvijenim zemljama te zemljama u kojima politički i demokratski standardi nisu doveli do dovoljno visoke razine povjerenja ne samo u nositelje vlasti već i šire, u znanstvene institucije te sektor zdravstva. Na takve zaključke upućuju i podaci o stopi procijepljenosti gdje je Hrvatska nešto malo iznad svjetskog prosjeka, ali značajno zaostaje iza razvijenijih zemalja – primjerice Njemačke, Švedske, SAD, Japana, Italije… Isto tako, čini se da je i medijska kampanja iz određenih alternativnih medijskih izvora

bila relativno značajna te da je utjecala na nesigurnost i strah kod određenog broja građana. Također, neizvjesnost koja se manifestirala čestim izmjenama pravila ponašanja i nepostojanje jasne strategije borbe protiv pandemije učinile su svoje.

Niska razina procijepljenosti dijelom je sigurno vezana za nepovjerenje prema znanosti, ali možda većim dijelom i u farmaceutsku industriju koja je u određenim situacijama, radi komercijalizacije proizvoda, svjesno zanemarivala negativne učinke. Dobar primjer za to je nedavno okončani spor američke vlade s Purdue pharmom koja je zaslužna za krizu opijata s kojom se suočilo američko društvo. Treba reći da je za nepovjerenje zaslužna i veća otvorenost znanstvene zajednice prema javnosti gdje dolazi do razmjene suprotstavljenih stavova. Takvi trendovi pokazatelj su demokratizacije i decentralizacije znanosti, ali predstavljaju i praktično ograničenje u ovakvim situacijama. Isto tako, praksa je pokazala cijeli niz znanstveno utemeljenih strategija borbe protiv pandemije, gdje se pokazuju
iznenađujući rezultati. Primjerice, trenutno su Švedska pa i Velika Britanija, kao zemlje puno otvorenijeg i liberalnijeg pristupa, u boljoj situaciji nego zemlje koje su imale “tvrdo” zatvaranje.

U svakom slučaju, sve navedeno predstavlja pouku za znanstvene institucije, ali i vlade o potrebi razvoja stalnih instrumenta za prevenciju, upravljanje i rješavanje ovakvih situacija, kakvih bi moglo biti sve više u budućnosti.

Ključna točka vezana za posljedice ipak je na epidemiološkoj strani. Naime, ukoliko dođe do prekapacitiranosti bolničkog sustava, tada će se morati ići na određene striktnije mjere. Svakako da na našu ekonomiju presudno utječu kretanja u Europi. Dosadašnje politike programa monetarne ekspanzije te fiskalne podrške svakako su zaustavile strahovite gospodarske i društvene posljedice. Srećom, naučili smo iz grešaka prethodne krize kada nije bilo takvih intervencija. U takvom režimu moramo ostati dok god posljedice pandemije onemogućavaju normalno gospodarsko djelovanje. Međutim, nositelji vlasti trebali bi već sad pažljivo analizirati mjere i programe u smislu njihovog kratkoročnog i dugoročnog učinka na gospodarstvo. Čini se da, za sada, nema takvih analiza, što bi moglo dovesti do gospodarskih i fiskalnih problema u skoroj budućnosti.