Devedesetih godina prošlog stoljeća priče o uglavnom japanskim poduzetnicima srednjih godina koji su se radom otjerali u smrt, bilo putem zatajenja organizma ili samoubojstva, u ostatku svijeta su bile smatrane kao osebujan japanski kulturni fenomen. Nekoliko desetljeća kasnije, problem se rasprostranio po čitavom svijetu.

Naime, pandemija je izazvala široko rasprostranjenu zabrinutost zbog fizičkih i psiholoških posljedica dugotrajnog stresa, nedostatka sna i socijalne izolacije. Velika studija Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodne organizacije rada (ILO) objavljena ranije ovog mjeseca otkrila je da je 2016. godine oko 745.000 ljudi umrlo od moždanog udara i ishemijske bolesti srca koji su izravna posljedica rada najmanje 55 sati tjedno.

U Japanu je ovaj problem dobio svoj naziv: karoshi, što doslovno znači smrt od prekomjernog rada. U svojoj analizi Wired podsjeća da se fenomen javio nakon naftne krize 1973. godine koja je izazvala široko restrukturiranje gospodarstva i radnih mjesta na štetu radnika, pojavila su se izvješća o smrtnim slučajevima radnika, najčešće od zatajenja srca, moždanog udara ili samoubojstva. Većina tih žrtava je pred smrt radila više od normalnog, ponekad 60 ili 70 sati tjedno. No, pritisak na radnike nije stao s okončanjem naftne krize.

U Japanu je broj radnika s ugovorom na neodređen period ili nepuno radno vrijeme porastao na čak 40 posto u odnosu na 10 posto 1990. godine. Istovremeno, oni koji imaju ugovore na neodređeno s punim radnim vremenom nisu raspoloženi dati otkaz, bez obzira na to koliko je posao u međuvremenu postao nesnosan.

Kao odgovor na nisku razinu korištenja godišnjeg odmora, bivši japanski premijer Shinzo Abe je 2018. godine predstavio zakon o „Reformi stila rada“, kojim su poslodavci bili prisiljeni slati zaposlenike na plaćeni dopust, no ostale su zakonske praznine koje i dalje omogućavaju kronično izrabljivanje. Po prvi je puta uvedena granica za prekovremeni rad, na 80 sati mjesečno. Sama vlada priznaje da je sve iznad toga situacija u kojoj dolazi do opasnosti od karoshija, no bez obzira na tu činjenicu, uvedeno je izuzeće poslodavcima za posebne mjesece i radne situacije s rastezanjem satnice na čak 100 sati mjesečno. To znači više od 16 sati rada dnevno u 6-dnevnom radnom tjednu, odnosno povratak na početke industrijskog doba u Europi i Americi kad je u nereguliranom divljem kapitalizmu radni dan trajao upravo toliko.

Zagovornici reformi koje će u Japanu smanjiti broj radnih sati na razinu koju cijeli svijet smatra normalnom, kažu kako je vladin plan poslodavcima samo pružio veću fleksibilnost da produže radno vrijeme i zakamuflirao bit problema. U Japanu poslodavci nisu ni dužni voditi evidenciju radnog vremena zaposlenika, a trenutno nema gotovo nikakvih kazni za kršenje pravila što nije čudno s obzirom da samo 3.300 inspektora rada mora pratiti oko šest milijuna tvrtki.

Nažalost, takvi radno socijalni između vlada, tvrtki i radnika odavno nisu jedinstveni za Japan. Ujedinjeno Kraljevstvo dopušta „ugovore nultog sata“ u kojem se poslodavac ne obvezuje specificirati minimalan broj radnih sati svom zaposleniku, a u SAD-u se pak prekovremeni rad uglavnom nepravedno raspoređuje.

Istraživači strahuju da će porast rada na daljinu i hibridno poslovanje, ekonomija nezavisnih radnika i drugi budući trendovi rada nastaviti povećavati radno vrijeme ljudi. Lanjska studija rađena na 3,1 milijuna radnika u Sjevernoj Americi, Europi i na Bliskom Istoku pokazala je da se prosječni radni dan produžio za 48 minuta.

WHO-a i ILO-a su pronašli uvjerljive dokaze da je rad od 55 sati ili više “ozbiljna opasnost po zdravlje”, a ista veza nije bila vidljiva za standardni radni tjedan od 35 do 40 sati, pa čak ni od 41 do 48 sati .