Početkom prošle godine Svjetska zdravstvena organizacija objavila je korekciju svojih smjernica za preporučenu fizičku aktivnost za odrasle osobe. Korekcija se uglavnom sastoji u tome da je dodan gornji limit minuta tjednog vježbanja koji donosi zdravstvene blagodati i da po novom gotovo nije bitno koliko dugo traje pojedinačna fizička aktivnost. Čak i one od nekoliko minuta donose koristi. Dakle, WHO preporučuje između 150 i 300 minuta umjerene aktivnosti (poput bržeg hodanja) ili 75 do 150 minuta jače aktivnosti poput trčanja.

Nova studija biomedicinskih istraživača s Harvarda potvrđuje na neki način ove brojke, odnosno da je vrlo važno održavati fizičku aktivnost i u kasnijoj dobi.

Istraživači kažu da tjelesna aktivnost kasnije u životu prebacuje energiju s procesa koji mogu ugroziti zdravlje prema mehanizmima u tijelu koji dobro zdravlje produžuju. Njihova je pretpostavka da su ljudi kroz milenije evoluirali da ostaju fizički aktivni kako stare – i na taj način dodijelili energiju fiziološkim procesima koji usporavaju postupno propadanje tijela tijekom godina. To štiti od kroničnih bolesti kao što su kardiovaskularne bolesti, dijabetes tipa 2, pa čak i neke vrste raka.

„Raširena je ideja u zapadnim društvima da je kako starimo normalno usporiti, raditi manje i povući se. Naša poruka je obrnuta: kako starimo, postaje još važnije ostati fizički aktivan“ – rekao je evolucijski biolog s Harvarda Daniel E. Lieberman, glavni autor rada.

Jedna od polaznih točaka istraživanja je činjenica da su majmuni, kao naši daljnji rođaci koji rijetko prežive menopauzu, a to znači 40-ak godina, mnogo manje aktivni od ljudi, što sugerira da je u ljudskoj evoluciji postojala selekcija ne samo da žive dulje nego i da budu fizički aktivniji.

Studija pokazuje da je osim sagorijevanja kalorija, tjelesna aktivnost fiziološki stresna, uzrokuje oštećenja u tijelu na molekularnoj, staničnoj i tkivnoj razini. Odgovor tijela na ova oštećenja nema negativne posljedice, već upravo suprotno. Nakon oštećenja slijedi oporavak koji ej u biti jačanje. To uključuje „popravak“ mišićnih vlakana, revitalizaciju oštećenja hrskavice i zacjeljivanje mikrofraktura. Odgovor tijela također uzrokuje oslobađanje antioksidansa i protuupalnih tvari povezanih s tjelovježbom te pospješuje protok krvi.

“S obzirom da smo evoluirali da budemo aktivni tijekom života, naša tijela trebaju tjelesnu aktivnost kako bi dobro ostarili. Nekada je svakodnevna tjelesna aktivnost bila nužna da bismo preživjeli, ali danas se moramo odlučiti na vježbanje, odnosno dobrovoljnu tjelesnu aktivnost radi zdravlja i kondicije” – kaže glavni istraživač na studiji Lieberman.

Prema posljednjim istraživanjima, unatoč bavljenjem raznim sportovima, dojmu da sve više ljudi bavi nekom vrste fizičke aktivnosti u slobodno vrijeme, Amerikanci su u prosjeku 30 minuta manje fizički aktivni danas nego prije 200 godina.