Odavno je poznato da psi, osobito labradori, newfoundlandski psi, dalmatinci i bernardinci, mogu nanjušiti bolesti, osobito određene karcinome (poput dojke, prostate ili pluća) u vrlo ranoj fazi. Ali što zapravo njuše? Odgovor bi moglo dati istraživanje provedeno na uzorku od 1.260 ispitanika čije su rezultate u časopisu PNAS objavili švedski istraživači s instituta Karolinska Institutet pod vodstvom Sinise Bratulica. Tražili su neinvazivnu metodu za otkrivanje ranih tumora iz urina, čiji miris omogućuje psima da percipiraju ne samo prisutnost tumora, već i prisutnost dijabetesa ili da predvide epileptički napad, napad migrene ili narkoleptički napad nekoliko sati ranije, javlja Il Corriere della Sera.

Glikozaminoglikani

Švedski istraživači uspjeli su otkriti 14 različitih vrsta raka u ranoj fazi na temelju koncentracije glikozaminoglikana (GAG) koji su obično dio tetiva kojima zajedno s elastinom i kolagenom daju elastična svojstva. Ovi polisaharidi prerano se mijenjaju u slučaju tumora te raspadajući se dolaze u krv i urin: istražujući ih i u plazmi, švedski istraživači uspjeli su postići osjetljivost testa između 41,6 i 62,3% i specifičnost od 95% za tumore koji su još uvijek u prvoj fazi – dijagnostičku točnost koja je dvostruko veća od bilo koje druge dostupne metode danas.

Kako glikozaminoglikani mirišu da ih psi percipiraju? Očito su oni za nas bez mirisa, ali ne i za naše četveronožne prijatelje čiji njuh raspolaže sa 150-300 milijuna stanica ovisno o pasmini.

Dodatni mozak

Prošlog ljeta studija istraživača sa sveučilišta u New Yorku i San Franciscu pod vodstvom Philippe Johnson, objavljena u časopisu Journal of Neuroscience, otkrila je mrežu od pet živčanih veza koje nama nedostaju, a koja se proteže od psećeg mirisnog centra na druga područja mozga. To objašnjava kako pas može integrirati mirisne podražaje u svoje kognitivno funkcioniranje, tako da mu mirisi postaju otvorena knjiga.

Sada postoje mnoga izvješća koja ukazuju na to da psi mogu osjetiti miris određenih bolesti: na primjer dijabetesa ili promjene šećera u krvi. S druge strane, poznati liječnik Thomas Willis u 17. stoljeću je umjesto mirisa koristio osjetilo okusa, jer je kušajući urin dijabetičara najprije otkrio da je njihov urin izuzetno sladak, kao da sadrži šećer ili med. Psi, međutim, namirišu promjene šećera u krvi i prije nego što nastupi dijabetes i upozoravaju svoje vlasnike abnormalnim ponašanjem tražeći bliskost, kao da percipiraju da im je potrebna pomoć.

Znoj i dah

Najviše iznenađuje što oni također predviđaju napad bolesti kao što su napad migrene, epileptički ili narkoleptički napad za što još nije dostupan klinički test. Očito u ovom slučaju, umjesto urina, psi nanjuše u ljudskom znoju i izdisaju povećanje markera stresa uoči napada, što je otkrila nedavna irska studija objavljena u časopisu PLOSone.

Njihova sposobnost da nanjuše mirise koji su za nas neprimjetni čini ih dragocjenima u svim situacijama kada je njuh najvažnije osjetilo, poput potrage za preživjelima nakon prirodnih katastrofa ili u operacijama protiv krijumčara droge, gdje policija nastoji stimulirati te vještine uz pomoć trenera pasa i veterinara koristeći tzv. “pozitivni poticaj” odnosno nagrađivanje nakon prepoznavanja određenog mirisa.