Prije deset godina pozvali su me u popularnu ranojutarnju TV emisiju da kažem nešto o pseudoznanosti. Bilo me malo frka, jer to mi je bilo prvi put uživo, i još solo. Više ljudi me udavilo pričom da je najbolje za smirivanje stresa popiti malu rakiju tik prije snimanja. Odlučio sam da neću. Ako nešto zeznem, barem ću znati da sam ja zeznuo, a ne alkohol.

Ipak, trenutak prije nego su me gurnuli pred te strašne kamere, koje i bez očiju gledaju skroz kroz tebe, vidjevši čašu vode na stolu kraj voditelja pripremljenu za mene, sjetio sam se prigodnog citata iz srednje: »… rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi.« Sve što su mi ovi moji pričali postalo mi je kristalno jasno u tom trenutku. Nije li i onaj Baudelaire isto pisao da je sad pravi čas za opijanje. Dobro, njemu je svaki čas bio taj, ali ovaj put je u pravu. Biti pred kamerom je, izgleda, kao biti zaljubljen; sve pjesme ti odjednom imaju smisla. Barem ove o piću.

Nisam se ni snašao, a već je prošlo moje predstavljanje i normalno da je prvo pitanje bilo da definiram što je to pseudoznanost. Pitanje je, naravno, kako se to ona točno razlikuje od znanosti. Možda se ne čini tako, zapravo uopće nije jednostavno povući jasnu granicu između te dvije discipline. Srećom, ponio sam si šalabahter pa krenuo definiciju čitati s tih svojih zgužvanih papira. Da sam morao iz glave, bilo bi veselo, jer mi u njoj nakon paljenja kamera više nije bilo ničega. Potpuna praznina. I čitam ja tako kako Wikipedija kaže: pseudoznanost su tvrdnje, vjerovanja, ili postupci koji nisu u skladu sa znanstvenom metodom. Nisam o tome razmišljao ranije, ali u tom trijeznom trenutku učinilo mi se da potpuno kužim zašto nije tako lako povući tu crtu razgraničenja.

Prava opasnost

Bi li možda bilo jasnije kad bismo u školi posebno naglasili da ni jedna znanstvena teorija nije (nužno) točna, ali i to da je svaka nova znanstvena teorija manje netočna od one prethodne? Bi li sve bilo lakše razumjeti kad bismo svi konačno shvatili da je upravo zahvaljujući tim sve manje i manje netočnim teorijama stvoren sav ovaj napredak znanosti, tehnologije i kvalitete života koji vidimo? Bilo bi bolje da sam tada tako nešto rekao, a ne čitao s papira. Možda. Meni se čini da bi.

Nakon što sam se nekako izvukao od definicije, pitao me ono pravo, zeznuto pitanje – ta pseudoznanost, ima li tu stvarne štete. Jer, fakat, koja je šteta od novinskog horoskopa, ili toga da nam netko pročita sudbinu s dlana, ili da nam rašljar rašljama u dvorištu pronađe vodu? Za radiesteziste sigurno znamo da mnogi od njih ne znaju da nas varaju. I oni su povjerovali u tu svoju navodnu sposobnost. No kontrolirana testiranja pokazala su da nesvjesno promatraju konfiguraciju terena i raslinje i da »primaju signal« podzemne vode baš tamo gdje im okoliš sugerira da je ima. Na nepoznatom terenu gdje nema raslinja, nisu mogli pronaći vodu. Kod astrologa vjerojatno ima i toga iskrenoga, ali dosta njih jako dobro zna da mulja. Hiromanti, ti čitači dlana, znaju što želimo čuti i to nam daju. Teško to može biti slučajno. No stvarno nije toliko opasno.

Ono što jest prava opasnost, i ono što sam tada tamo na televiziji spomenuo, bila je priča o negiranju HIV-a. Točnije uvjerenju da virus HIV-a ne izaziva AIDS. Ozbiljan problem nastao je kad je predsjednik cijele jedne zemlje, Južnoafričke Republike, duboko povjerovao u tu budalaštinu do te mjere da je ukinuo javnozdravstvene mjere koje su sprečavale širenje HIV-a. Posljedica toga bila je da je od 2000. godine nadalje tijekom pet godina nepotrebno i puno prerano preminulo više od 360.000 ljudi.

Da sam danas u toj emisiji i da moram odabrati primjer štetnosti pseudoznanosti, odabrao bih zadnjih deset mjeseci predsjednikovanja Donalda Trumpa u SAD-u. U tom razdoblju ondje je od COVID-19 preminulo više od 400.000 ljudi. Skoro da nije bilo pseudoznanstvenog ili antiznanstvenog vjerovanja kojim se predsjednik Trump nije vodio u svojem vođenju javnozdravstvene politike.

Među najgorima na svijetu

Već od samog početka tu je bila ideja da su Kinezi ciljano stvorili takav virus, pa im je ili pobjegao iz laboratorija ili su ga čak namjerno ispustili. Čak su i neki ugledni znanstvenici tvrdili da su neki geni isti kod korone i HIV-a. Doduše, iste te sekvence u svom genomu ima i pas. Da, teorija evolucija kaže, a sva istraživanja potvrđuju da smo svi mi na Zemlji rođaci. Dijelimo preko pedeset posto genoma s bananom. Zašto čak i znanstvenici pričaju tu priču? Neke možda opija sirenski zov medija (pa im čak i ne treba rakija). Nekima to netko lijepo plaća (znam za barem neke takve kod nas). A neki su odlijepili sami od sebe, i to se događa. Čak i nobelovcima.

Ali zašto je nama ta priča tako prihvatljiva? E, to je dobra fora. Ako bi to bila prava istina, sva krivica za sve loše posljedice pandemije je na Kinezima. A ako nije, ako je taj virus samo još jedna prirodna nepogoda, onda je krivica za nastavak njegovog širenja na nama. Da, zato je ta ideja bila toliko popularna. Naročito kod Trumpa, ali nažalost ne samo kod njega.

Koja je posljedica promoviranja svih tih raznih pseudoznanstvenih teza, vjerovanja i postupaka kod nas?

Nakon početnog uspjeha u obuzdavanju širenja virusa tijekom prvog vala koji je jako udario mnoge druge zemlje, među njima i SAD, mi smo se sada »uspješno« smjestili među deset najgorih zemalja na svijetu, ako gledamo broj preminulih na milijun stanovnika. Deset. Najgorih. Na svijetu. Po nekima smo zapravo osmi, što je prestrašno. No i tu imamo neke zemlje koje su izgleda falsificirale brojeve preminulih, tko zna iz kojeg mrklog razloga. Valjda da ne ispadnu tako loše. Nama to ne smeta, još se hvalimo našim postupcima. Kako ono ide – čega se pametan stidi… Ovi drugi, pak, rekli bi – pametnome dosta. Ne vrijeđajte naš zdrav razum.

Problemi u nama

U filmu »Privedite osumnjičene« danas zloglasni Kevin Spacey izgovara onu poznatu rečenicu, citat, mislim, baš od Baudelairea, o tome kako je najbolji trik koji je izveo Vrag to da je ljude uvjerio da ne postoji. No ovdje je đavolski posao odradio jedan drugi Francuz, Rene Descartes, koji je uočio fascinantnu pojavu da je zdrav razum savršeno raspodijeljen po populaciji – nitko se ne žali da ga ima premalo. No je li to zaista zdrav razum ili samo naša racionalizacija, znanstvena maska koju stavljamo na laž za koju tako jako želimo da bude istina? Dostojevski je, pak, rekao da je Vraga izmislio čovjek na svoju sliku. Teško ćemo sami riješiti problem koji je u nama samima. Srećom, tu je znanost, najbolji alat kojim nesavršeni znanstvenici konstruiraju sve savršeno…, khm, dobro, sve manje i manje netočne modele stvarnosti. A tu su i mediji koji će to sve točno prenijeti. Aha, svakako.

Kad smo kod medija, rubrika u emisiji u kojoj sam gostovao ubrzo je bila ukinuta. Problem je bio, tako nam je rečeno, da u rubrici koja je razotkriva pseudoznanost nije bila prikazivana – druga strana.

Srećom, situacija je danas puno bolja. Kad bismo si lagali. Očito nam to dobro ide. Danas je film koji nas sve odlično opisuje onaj »Don’t Look Up«. Ne gledaj gore.

Ne znam. Nekad si mislim da bi nam stvarno bilo najbolje poslušati Baudelaira u onom njegovom »Spleenu Pariza« pa cijelo vrijeme provoditi opijeni. Možda. Ali čak je i on rekao da budemo opijeni vinom, ali i poezijom, vrlinom, ili bilo čime što nam je drago. Pa zašto ne bismo bili opijeni, barem povremeno, istinom. Makar i ovom provizornom, znanstvenom. Nije loše probati.
Djeluje otriježnjujuće.