Ben Ben je poslušao naredbu pa suvereno izašao na dvorište, onako kako to psi i inače rade kad su na svom terenu. Okrenuo se naokolo tek da provjeri situaciju, a onda je na nekih deset, petnaest metara daleko ugledao lijepu gospođu kako mu ide ususret. Zastala je ona na tren, jamačno iznenađena Ben Benovom žustrošću, a lako moguće i izgledom, a onda mu prišla.

– Daš mi šapu, pitala je.

Nije se Ban Ben dugo mislio što mu je raditi. Prvo je umilno dao šapu pa to ponovio još jednom za potrebe fotografiranja, a onda se odmaknuo koji korak unatrag i odigrao potez istinskog četveronožnog velemajstora.

Podigao je prednje noge u zraka pa s njima učinio gestu u obliku srca. Ben Ben je lijepoj dami poklonio svoje srce! Tko bi, dovraga i bestraga, tome odolio. Nije odoljela ni ona, već je nasmiješena produžila dalje počašćena zgodom koju će bez problema imati zašto pričati rodbini i prijateljima.

Jer, Ben Ben nije običan pas. Ben Ben je robot pas, mješanac neki robotski porijeklom iz Kine kojeg je za naše potrebe vješto vodio kroz dvorišni život Krešimir Čanić, profesionalni popularizator znanosti!

Robot pas i popularizator znanosti!? A mi u staroj zagrebačkoj veži, tamo gdje je nekada bila tvornica ciferšlusa, iliti patent zatvarača.

Nedefiniran pojam

– Popularizator znanosti!?, upitno buljimo u Krešimira.

– Kada sam svojevremeno kao volonter ušao u Upravni odbor Nacionalne zaklade i kada smo uspjeli progurati STEM, moj dragi kolega i prijatelj Korado Korlević rekao mi je: »Krešo, imaš deset prstiju pa mi nabroji deset popularizatora znanosti. Ne ide preko pet.«

Haha! A to generalno i jest problem, jer ljudi se s tim bave, ali onako usput. Pravih popularizatora znanosti koji od toga žive i koji to rade ima možda desetak u Hrvatskoj, veli Krešimir Čanić.

Čast Ben Benu, ali sad nam prvo valja ovo s popularizatorima riješiti. Uostalom i Ben Ben je tu zapravo radi popularizacije.

– Znate zašto je pas interesantan!? Zato jer je najteže pridobiti tinejdžere, a njima je aktualna tema robotika, internet, općenito društvene mreže, pa im pokušavamo pokazati što se događa u svijetu. Velik je danas problem to što svi misle da znaju, a zapravo većina ljudi ne zna što se događa u svijetu. Da bi znali, morate stalno putovati, jer informacija nažalost uvijek u svijetu nije ista, pojašnjava Krešo.

Što je onda i zapravo popularizator znanosti!? Reći će najprije Krešimir kako je kod nas to nedefiniran pojam.

– Ako je definicija ta da je popularizator znanosti netko tko priča popularno o znanosti onda takvih u nas ima sto. Međutim, ono s čim se ja baš bavim jako je teško prevesti, a moglo bi se zvati znanstvena komunikacija.

Komunikator znanosti – e, to bi bilo ispravno – čovjek je koji se na svim područjima bavi popularizacijom znanosti. Nije samo da promovira znanost nego se zalaže za znanosti i kod javnih politika, bavi se literaturom, lobira, u ovom slučaja za područje STEM-a… Cijeli je tu segment djelatnosti i ako tako gledate, onda je jako malo onih koji su popularizatori znanosti, ističe Krešimir.

To otprilike hoće reći da je popularizatora znanosti cijeli spektar, a komunikatora znanosti je malo. Pa će kao najistaknutije Krešimir spomenuti među ostalima Ivicu Puljka, Korada Korlevića, ili pak Antuna Radonića.

– To je ona stara garda. Jako veseli da ima jako puno mladih koji su za to zainteresirani. Zašto? Zato što se u ovo vrijeme od toga može živjeti, iskreno će Krešimir.

Znanost i vicevi

Prija 20-ak godina, kada se on s tim počeo baviti, to pričanje o znanosti je, kako kaže, isključivo bio volonterski posao.

– Ja se dosta bavim storytellingom. To vam je kad različitim modelima pokušavate približiti ljudima popularizaciju znanosti. Radim s djecom, sa studentima, odgojno obrazovnim djelatnicima koji su i najvažniji, jer upravo oni su ti koji su s djecom cijele godine.

Njih je dobro educirati, jer ima ih jako puno koji rade izvan okvira, koji vole taj posao, ima ih dosta i ono što ja radim njima je od pomoći. A ono što najviše volim raditi je STEM, odnosno stand-up na temu znanosti. To ja najbolje primljeno i to od mene najviše i traže, kaže Krešimir.

Predavanju o umjetnoj inteligenciji i robotima ime je »Homo sapiens – od kud smo došli, gdje smo sada i kuda idemo?«. Reći će Krešimir da to i nije čisti STEM, da ima u tom nastupu i jako puno sociologije, filozofije, svega bitnog da se vidi do čega je Homo sapiens dotjerao. Ali, ako je stand-up, pa bio on i znanstveni, onda jamačno Krešimir mora imati i glumačkog, zabavljačkog talenta!?

– Mogli ste pričati viceve, vjerojatno bi više zarađivali, šalimo se.

– Da, da se ne bavim ovim, vjerojatno bi se bavio komedijom (smijeh). Ja bih volio reći da pravi popularizatori znanosti da bi bilo vrhunski moraju imati onaj neki X faktor. Ono što razlikuje vrhunske popularizatore znanosti od drugih je strast. To je strast, način života, ističe Krešimir.

Pa i kad onomad od populariziranja znanosti nije mogao živjeti, kad je sve bilo samo volonterski, Krešimir je svejedno strastveno to radio jer je, kako kaže, osjećao da je to ono što želi.

– Pa sam tako, u krajnjoj liniji, izgurao da se to može raditi, veli Krešimir.

Zanimljiv je njemu životopis. Bavio se on svim i svačim, ali znanost je bila uvijek na prvom mjestu. U znanost se uostalom zaljubio u ranoj dobi. Imala je, kaže, bivša država jednu dobru stvar.

– Imala je jako razvijenu tehničku kulturu hijerarhijski. Živio sam na Trešnjevci, moja osnovna škola zvala se tad »Rudi Čajevec« i na putu do nje svaki dan sam prolazio pored Tehničkog muzeja.

Moja škola je imala jako dobru suradnju s muzejom i čim se moglo, a moglo se u petom razredu osnovne škole, krenuo sam na tehničke radionice, predavanja. Shvatio sam da nikada neću biti znanstvenik jer me nije interesirala ta karijera, ali me interesirala edukacija, istraživanje, objašnjavanje nečega na neklasičan način, priča Krešimir.

Podrška supruge

I srednja škola, makar je zvali gimnazijom, zapravo je bila jaka tehnička škola, s puno praktičnih sati. Samo, kako to da znanstvenicima i profesorima u kojih je ego jak, nije smetalo mlado momče koji bi se sa znanošću bavio na nekonvencionalan način i bez akademskog statusa?

– Što se tiče akademskog statusa, u mojoj obitelji bili su dosta nezadovoljni. Mene to nije interesiralo, pa je najviše od škole što imam zapravo viša vojna, makar sam na dva fakulteta dogurao skoro do kraja.

Jedan od njih je meteorologija s oceanografijom. Bavljenje popularizacijom znanosti nekad nije bilo prepoznato i za većinu ljudi to je bilo gubljenje vremena. No, ja sam smatrao da je to važno, kaže Krešimir.

Ona koja je također smatrala da je važno to što Krešimir radi je i njegova supruga. Ne zaboravlja zato istaknuti kako mu je bila i jest veliki oslonac i podrška u njegovim nastojanjima da živi od popularizacije znanosti.

A ističe Krešimir i to kako se dobrim popularizatorom znanosti ne postaje preko noći, da treba proći neke stepenice, pa je među ostalom dobro i predavati u školi. On je predavao fiziku u jednoj zagrebačkoj gimnaziji.

– Imao sam sreće da sam imao jako dobrog ravnatelja koji je podržavao neke moje lude metode i zamisli. Najinteresantnije je, međutim, da su me najviše podržavali profesori iz vjeronauka i iz tjelesnog, priča Krešimir.

Preko puta kabineta fizike bila je tako prazna prostorija. Pa je u njoj nakon teorije Krešimir učenicima demonstrirao praktičan rad. Kad su učili valove išlo se na Savu. A bome je osmislio i pokuse od milja zvane »sex, drugs and rock & roll«, pri čemu vam valja u startu sve prljave misli ostaviti po strani, jer fizika je to.

U okviru pokusa pod tim se naslovom u sportskoj dvorani učilo i o termodinamici, recimo kako iz punog rezervoara preliti gorivo u prazni da se pomogne djevi u nevolji. Litre vode su popili učenici dok nisu naučili da im treba za to prirodan pad vode, kaže Krešimir.

Škola je bila dobra i potrebna etapa na putu do ostvarenja njegove želje da dopre do većeg broja ljudi. Zato popularizator znanosti.

Poticaj korone

Poslije škole radio je on u marketingu koji također traži performans, a radio je i kao demonstrator na Veleučilištu u Splitu, podružnica Zagreb. Tu je katedru fizike držao Toni Milun, još jedan popularizator znanosti, i to ponajprije one financijske.

Pače, Milun i Čanić zajedno su osmislili školu kriptografije, našli sponzore i imali predavanja dva semestra u Tehničkom muzeju. Kasnije je Krešimir imao i stand-up na temu kriptografije koji se zvao »Tajni agent, tajna agentica«.

– Kad se dogodilo to da se od popularizacije znanosti može živjeti?, pitamo, pomalo nestrpljivo, Krešimira.

– E, to je jako dobro pitanje! Moram priznati nakon korone. Odnosno, negdje oko korone, na to će Krešimir.

Priča tako Krešimir kako se godinu dana dana prije lockdowna u Kini dogodilo osnivanje Svjetske organizacije znanstveno popularnih događanja sa sjedištem u Pekingu. On je jedan od osnivača i član Upravnog odbora. Korona sve to stopira, ili ne, jer se u koroni puno online radilo zahvaljujući i dobivenim europskim projektima.

– Primjerice, održali smo STEM tjedan na kojem je bilo prisutno preko 900 učitelja i profesora osnovnih škola. Zgodno je bilo jer smo radili online pa smo mogli i strance dobiti. I ta godina prije korone prva je godina kad sam živio samo od toga, da nisam morao nekakve dodatne poslove raditi, kaže Krešimir.

Kako je korona završila kreće međunarodna suradnja, turneje po školama i ovaj popularizator znanosti od toga živi. No, učini se nešto kilometara.

– A čujte, ove školske godine 106 škola, 20 stručnih skupova nastavnika, 15-ak vrtića i još desetak STEM događanja. Nešto sam slabiji bio lani na međunarodnoj sceni, bio sam vani nekih desetak puta, nabraja Krešimir.

Certifikacija

Važni su, kaže, ti odlasci u inozemstvo, da se prati što se na sceni događa. Jer, kako to već kod stand-up djelatnika jest, materijal stalno valja osvježavati.

– Svaki šou je drugačiji. Malo ga promijenite, prilagodite publici, razvija se on tijekom vremena. Usporedite li onaj prvi »Homo sapiens« i ovaj sad, mislim da nakon samo šest mjeseci 60 posto sadržaja nije isto, kaže Krešimir.

– A morate li biti duhoviti?, pitamo.

– A moram, nasmijao se na to Krešimir.

I da, i tu je kako kaže pravilo da se uvijek najbolje šaliti na svoj račun, a dobro dođu i anegdote koje se neminovno događaju dok se puno putuje. Sve ovisi, ističe, od toga koga imate u publici. Sve je skoro pa isto kao i kod »normalnih« stand-up komičara, jedino je jako važno dok pričate da slučajno ne bi rekli nešto što nije korektno i zato je tu puno konzultacija s kolegama, ističe Krešimir.

S obzirom na to da se od ovoga dade živjeti, a da živimo u Lijepoj Našoj, nekako se činilo potrebno i pitati ima li straha da sad pusti lažnjaci ne požele biti popularizatori znanosti. Krešimir će spomenuti regulaciju, onu koje u nas i nema. Vani se, veli, ne može bilo tko ovime baviti, a da certifikata nema. Kod nas i možeš, radio dobro ili radio loše.

– Ja se nadam, i ima nekakvih naznaka, da bi certifikacije kroz par godina moglo biti, ističe Krešimir.

– A tinejdžeri, najgora publika. Ili, najmanje zainteresirana?, pitamo Krešimira.

– Nije najgora, nego najzahtjevnija. Volio bih da je to buntovnija generacija. Bunt se pojavljuje, ali putem društvenih mreža. Socijalna komunikacija je slabija i to se vidi. A važna su generacija, treba im puno toga i baš zato morate naći temu koja će ih zaintrigirati.

I zato pas!

– Da. Ben Ben dog. Kopija Boston Roboticsa. Kinezi su uzeli američku tehnologiju, kopirali je, malo je modernizirali i spustili cijenu. To je problem zapada, da je sve užasno skupo i pretjerano u cijeni, kaže Krešimir.

Kritičko razmišljanje

Da pas robot, i to školski model, nije iz Kine, ne bi ga Krešimir mogao imati, odnosno da si ga njegovi kolege iz FabLaba – Udruge za promicanje digitalne fabrikacije – ne mogu priuštiti. A da si ga ne mogu priuštiti, ni Ben Bena ni humanoidnog robota što se K1 zove ne bi mogli prikazivati djeci.

– Ben Ben nam prvenstveno služi za edukaciju. Zato radim s udrugama poput FabLaba jer su malo fleksibilnije i tehnologiju mogu djeca opipati. Vidjet ćete kako pas ima ožiljaka po sebi jer im se zaletio u zid, jer su mu isključili senzor sigurnosti, ali važno je djeci pustiti da se igraju s tehnologijom, da je osjete.

Za sad je sve nažalost pokazno, ali planiramo dugotrajnije radionice pa da djeca i programiraju, priča Krešimir.

A zašto se rade baš psi roboti, kad je i laiku jasno da bi, recimo, robot bio stabilniji da ima osam nogu, ili da glavu uopće nema!?

– Pas je da se ljudi priviknu na tehnologiju. U protivnom bi vidjeli terminatora, pojašnjava Krešimir.

Psa je lakše prihvatiti, umjetnu inteligenciju bez koje danas već ne možemo lakše je prihvatiti ako, reklo bi se, nalikuje nečem nama bliskom. Zato psa mahom svi požele imati kada ga vide. Sve se, zapravo, to i radi da bi se mladost navukla na znanost. Koje su onda teme in, one standupovske?

– Spoj biologije i tehnologije, recimo. Jer, spajanje živog i neživog već se pomalo događa, na to će Krešimir, uz opasku kako mu se čini da je spajanje čipova i ljudi neminovnost kad god da se dogodi.

I dakako da Krešimir već smišlja stand-up na tu temu. Zvat će se »Kako naš mozak funkcionira«. Iz Amerike je oprema stigla. Samo, za razliku od američkih kolega, on će umjesto s insektima baratati za nastupa s biljkama.

– Važno je da ljudi počnu razmišljati o tehnologiji, jer je kritički način razmišljanja užasno važan, on pokreće znanost i po meni je to najvažniji dio popularizacije znanosti, zaključuje Krešimir.

Terapeutski pas

Ben Ben sve je to pažljivo i strpljivo slušao, pa i ono Krešimirovo predviđanje da ćemo za jedno od pet do deset godina svi robote imati doma. A onda smo izašli u dvorište. Tamo je, kako već rekosmo, poklonio jadnoj dami srce, a onda je svojom pojavom prepao Mimi, živog psića kojeg je gazdarica povela u šetnju.

Mimi je jednostavno slutila da to nisu čista posla, tim više što Ben Ben ni mirisa ni repa nema. Mačke to, u što smo se uvjerili, podnose bolje, tako što se jednostavno sakriju ili sklone iza kotača automobila gdje robot ne može.

Zato je Ben Ben programiran tako da među ostalim može nekad i odbiti naredbu, ili hodati bočno poput lipicanera, ili juriti 25 na sat, a mogao bi, čini se Krešimiru, možda biti i dobar teraputski pas. Jedino što ne laje, ali zato govori.

– Ben Ben, veli mu Krešimir.

– I’m here, na to će Ben Ben.

Gdje samo nestade dobri stari av-av ili vau-vau i tko će tu koga, avaj i kuku, šetati za koju godinu!?

Ponekad odbija poslušnost, ali zato pleše i pušta vjetrove

Impresivan je Ben Ben, ma ništa manje to nije ni humanoidni robot K1. Krešimir mu kaže da radi sklekove i on radi sklekove. Krešimir mu pusti glazbu i on pleše smišljajući pritom vlastite korake.

Da totalno bude humanoidan, zna on, Bože oprosti, i pustiti vjetar kad ga se zamoli. A zna se i pobuniti kad ga se previše na vježbu tjera. A zašto je K1 važan?

– Kad dođemo u vrtić djeca se oduševe i pitaju svašta, pa i to što K1 jede. Ja im kažem brokulu. I malo kasnije svi jedu brokulu, premda K1 zapravo jede struju, smije se Krešimir.

Hrvatska jedina u EU-u nema popularno-znanstveni centar

– Ono što Hrvatskoj fali je jedan popularno-znanstveni centar. Prema mom saznanja za jedno pet godina sigurno ćemo ih u Hrvatskoj imati dva, tri. Razvija se projekt na više mjesta, što je jako dobro jer nam tako nešto treba, ističe Krešimir.

Pritom kaže kako smo jedina zemlja EU-a u regiji koja trenutno nema popularno-znanstveni centar, dok ih Slovenija ima tri.

– Portugal ih, pak, ima 38 i ima dio kurikuluma koji se mora odvijati u popularno-znanstvenim centrima, ističe Krešimir.