Dr. Ariel Zeleznikow-Johnston sa Sveučilišta Monash u Melbourneu je neuroznanstvenik koji je uvjeren da bi ljudi u budućnosti mogli živjeti – vječno, pronađe li se način da sačuvamo zdravlje svojih mozgova.

U središtu njegove ideje, kojom se bavi u svojoj knjizi “Budućnost te voli. Kako i zašto bismo trebali ukinuti smrt?” nalazi se, jednostavno rečeno, pritiskanje “gumba za pauzu” kod neizlječivo bolesnih ljudi sve do trenutka kad medicina i znanost dovoljno ne napreduju dok njihova bolest ne postane izlječiva.

“Nekad su ljudi umirali od dijabetesa u vrlo kratkom roku od dijagnoze, danas više nije tako. Ne znamo gdje će znanost biti za 10, 20 ili 100 godina od danas. S pojavom očuvanja mozga, ne mislim da vi ili bilo tko drugi mora umrijeti”, kaže Zeleznikow-Johnston za The Guardian.

Navodi da sve studije koje ljudima postavljaju pitanje koliko bi dugo željeli živjeti daju odgovor da bi to trebalo biti pet ili deset godina dulje od statistički očekivane dobi. No kad se ljudima u upitniku spomene mogućnost da imaju dobro mentalno i fizičko zdravlje, brojka skače na 120 do 150 godina.

“Kada ispitate neizlječivo bolesne ljude, u hospicijima i na samrtnoj postelji, velika većina još uvijek ima vrlo jaku volju za životom. U većini slučajeva, rekao bih, ljudi bi željeli živjeti dulje, ali smatraju da to nije moguće. Malo ljudi zapravo želi umrijeti”, dodaje.

U svojoj knjizi piše kako se razlika između života i smrti sve više briše.

“Do sredine 20. stoljeća ste proglašavani mrtvim ako vam prestane kucati srce ili prestanete disati. Daljnje intervencije nisu bile dostupne. Tehnologija je promijenila stvari, razvili smo mehaničke ventilatore kako bismo mogli disati i strojeve za održavanje cirkulacije kad srce stane. Taj napredak nas je gurnuo prema definiciji smrti koja se temelji na moždanoj funkciji. Sad lagano i to nestaje, jer vidimo da dijelovi moždanih funkcija poput regulacije tjelesne temperature ili rada hormona, mogu ostati, čak i kada bi većina liječnika nekoga proglasila mrtvim”, tumači znanstvenik.

Svoju viziju Zeleznikow-Johnston vidi u mogućnosti “uzimanja pauze od života”.

“Postoje očiti primjeri u kojima već uzimamo pauzu. Primjerice kod spermatozoida, jajašaca ili embrija koji mogu biti zamrznuti desetljećima prije nego što budu implantirani. Ohladite nečije tijelo na oko 20 C, rad srca i mozga te cirkulacija krvi će potpuno prestati. Pacijent izgleda mrtav. Ali ako ga nakon 30-40 minuta ponovno zagrijete, većina pacijenata će se čudesno vratiti s netaknutom moždanom funkcijom. To bi moglo biti moguće i na dulji rok ako se dobro izvede. Prvi čovjek koji je zamrznut bio je sredinom šezdesetih godina američki profesor psihologije James Bedford, a do danas je krionički postupak prošlo oko 600 ljudi”, dodaje ovaj znanstvenik.

Kaže da zamrzavanje ljudskog tijela na dulji rok dosad nije bilo uspješno jer bi kristali leda uništili tkivo. On razmišlja o alternativnom prijedlogu – ako se u pogodnom trenutku u mozak uvedu kemikalije koje čuvaju njegovu strukturu, mogao bi biti sačuvan moždani sklop i strukture.

“U laboratorijima se ovaj proces fiksacije koristi rutinski u istraživanjima na životinjama. Razvijen je 2015. i nije kompliciran, a već je testiran na velikim životinjama. Dvije skupine znanstvenika u SAD-u i jedna u Europi već su na tragu da to ponude javnosti”, kaže.

Nejasno u njegovoj teoriji je, mežutim, kako bi ljudi na kraju mogli opet uskrsnuti. Odgovor vidi u emulaciji uma i njegovom prijenosu u digitalni oblik.

“Napravite skeniranje strukture mozga u vrlo visokoj rezoluciji kako biste okarakterizirali kako nečiji neuroni rade, ponovno ga stvorite u digitalnom formatu i zatim stavite u drugo robotsko, virtualno ili biološko tijelo. Budući znanstvenici morat će popuniti detalje. Ipak, ako se uspomene i iskustva koja nas definiraju zadrže, osoba je preživjela. Robotski ili digitalni mozak, ako se dobro napravi, rekao bih, još uvijek ste vi”, kaže Zeleznikow-Johnston.