Nedavno je organizacija Grant Shoemaker dodijelila pet stipendija izuzetno uspješnim astronomima amaterima diljem svijeta za pronalazak i praćenje asteroida koji mogu postati potencijalna prijetnja Zemlji. Među izabranima je i naš poznati edukator, astronom i lovac na asteroide Korado Korlević iz zvjezdarnice Višnjan. Zvjezdarnica je dobila 10.825 dolara za unapređenje zrcala teleskopa zvjezdarnice i za kupnju druge opreme kojom će biti moguće promatrati i pratiti mnogo tamnije objekte u svemiru.

Zvjezdarnica je usredotočena na praćenje novootkrivenih objekata koji prolaze u blizini Zemlje (NEO). U posljednje dvije godine zabilježila je više od 1.400 NEO-a. U ožujku ove godine zvjezdarnica Višnjan postala je vodeća na svijetu po praćenju asteroida, bolja i od NASA-e. Hrvatski je tim od početka 2019. odradio čak 43 posto posla u praćenju tijela koja prolaze blizu Zemlje i predstavljaju moguću prijetnju za nju. Pitamo Korlevića što za njega znači ova stipendija.

Veća lopata

– Zaklada nam je dala novac da kupimo dodatnu opremu. Kao kad nekome tko dobro radi poklone veću lopatu. Je li to nagrada? Priznanje je to da si dobar, ali moraš još više raditi. Kao nekad udarnici. Ono što smo dobili pomoći će nam da budemo još bolji, a to ujedno znači još više rada. Ali svakako je priznanje jer smo među pet u svijetu koji smo dobili nešto tako, a to znači da vrijediš. Efikasnost dosadašnjeg posla očekujemo da možemo poboljšati za oko 20 posto.

Što očekujete od predstojeće godine?

– Godina koja dolazi je godina tranzicije. Glavni posao koji ćemo raditi je smisliti novi razvojni ciklus, da budemo bolji. U svijetu je utrka u poslu i svi su sve bolji. Ne možeš stajati u mjestu, jer onda ideš nazad. U Hrvatskoj je desetljećima bio trend nepodnošenja sustava koji nije državni. Tako da smo bili neka vrsta unutarnjeg neprijatelja i takav je odnos bio prema nevladinim organizacijama.

Recimo da se to polako mijenja. Otvaraju nam se neke mogućnosti u poslu koje ranije nisu bile moguće unutar Hrvatske. Zatim se otvaraju mogućnosti međunarodne suradnje. Hrvatska je sve više integrirana, ako ništa drugo sve je više dužna pa je slijedom toga povezana. Nije dužničko ropstvo, ali idemo u tom pravcu. Otvaraju se mogućnosti koje nismo imali, a cijene se oni koji više rade.

Događa se da posao u astronomiji napreduje. Astronomija je samo jedan od naših poslova. Talijani bi rekli fregatura, jer nitko od nas nije plaćen za taj posao, a treba ga napraviti, jer je to za nas pitanje tradicije i prestiža.

Edukacija

– Glavni posao nam je edukacija. Ona je šest sedmina cijelog našeg djelovanja. Raste tom brzinom da ne znamo kako držati korak. Ove godine smo imali 606 učenika u rezidentnim programima, više od 12.000 posjetitelja i broj raste eksponencijalno.

Sljedeće godine očekuje se gotovo 900 učenika. Ne možemo ih primiti bez reorganizacije, bez dodatnih mentora. A njih ne možeš dovesti, jer nema smještaja u Višnjanu i okolici. Nama nedostaje jeftin smještaj za osobe koje tek počinju raditi. Silom prilika morat ćemo graditi stambene jedinice jer nemamo gdje smjestiti ljude. Imamo problem i gdje smjestiti nove laboratorije koji nam trebaju za nastavak rasta programa.

Do sada ste bili vrlo uspješni u edukaciji, a slijede još zanimljiviji programi.

– Kad pogledamo rezultate naših učenika u svijetu, godina je bila uspješna. Vidi se trud i “investicija” u djecu od prije 20 godina. To su danas znanstvenici koji se spominju na svjetskoj razini. Neki je dan objavljeno 10 najvažnijih otkrića u astronomiji u 2019. godini. Autorica jednog od njih je naša Ana Bonaca iz Višnjana koja je sada na Harvardu. Njezino je otkriće da se tamna tvar vjerojatno nalazi u grumenima ogromne mase.

– Moramo ići u projektiranje. Ova godina će biti priprema za gradnju kampusa. Pripremamo dokumentaciju za posao s Izraelom i Europskom svemirskom agencijom. Izraelske kolege jedini razumiju što radimo. Izrael je broj jedan što se tiče edukacije djece i ideje da niti jedan talent ne smije propasti. Moto njihovog ministarstva je “Mi smo premala država da jedan talent propadne.” Gotovo svako dijete je talent za nešto, ali to treba pronaći, primjerice za vrtlarstvo, voćarstvo, svemirske tehnologije…

Najvažniji je učitelj

Kako je prepoznat vaš talent?

– Treba biti radoznao, to je najvažnija stvar koju treba potaknuti kod djece. Tada čitaš sve po redu i onda te nerviraju neka mjesta gdje ima najviše upitnika pa tražiš dalje. Astronomija je bila mjesto s najviše upitnika.

Jeste li imali poticajne učitelje?

– Naravno, bez učitelja se ne može. Amerikanci, Japanci i Englezi su radili istraživanja koji je najvažniji faktor u školstvu. Došli su do spoznaje da to nisu sportske dvorane, laboratoriji, već učitelji. Dobar učitelj može raditi i u šatoru.

Što ste čitali kada ste bili u tinejdžerskoj dobi?

– To je bio neki drugačiji svijet. Knjige su bile strašno rijetke. Bilo je nešto stripova i jedini način da dođeš do puno knjiga je bilo postati knjižničar. I onda sam imao pristup knjižnici i ne samo učeničkoj nego i učiteljskoj knjižnici. Tada sam našao konačno knjige koje su poticale razmišljanja na drugi način, kao što su “Porijeklo vrsta” od Charlesa Darwina.

Koncept evolucije opisuje na način da ga prikazuje kao univerzalni princip. Sljedeća se nadovezala knjiga o evoluciji zvijezda koja samo nastavlja cijelu priču – “Tamo gdje se zvijezde rađaju” Vladisa Vujnovića koja je nadopunila tu priču gdje se vidi da je evolucije uz znanstvenu metodu najvažniji znanstveni proces.

Odakle danas crpite tako širok spektar znanja.

– Ja sam pročitao učeničku i učiteljsku knjižnicu (smijeh) i samo sam nastavio dalje. Ne možemo si dozvoliti neznanje. Mi u Višnjanu radimo s učenicima kojima treba pomoći složiti projekte. Pitanje je etike i sigurnosti, jer moramo znati što se radi. Što rade geolozi, biolozi. Osim toga nema boljeg posla od “zabadanja nosa” u nepoznato i zabranjeno. Moj najveći šok je bio kada sam otkrio knjige na internetu i shvatio da nikad neću moći pročitati sve knjige (smijeh).

Što ste zadnje zanimljivo pročitali?

– Zadnje sam čitao biografiju Georgea Lucasa. Unatoč svim problemima uspio je u životu, a bio je dijete koje nije trebalo uspjeti. Postao je najnagrađivaniji i najbogatiji redatelji i vlasnik kompanije, dobitnik Oscara. Cijelo vrijeme pokušavam shvatiti i naučiti kako pomoći djeci koja imaju dar, a koja imaju i problem. Kako ih izvući da uspiju iskoristiti svoj talent.

To zahtjeva drugačiji pristup i način razmišljanja.

– Nije tako jednostavno. Moraš imati društvo koje te podržava u tome da si čudak. Ako društvo zahtijeva da svi budu jednaki onda si ti kao radoznali pojedinac gotov.

Imate li podršku društva u vašem radu na edukaciji?

– Obitelj i prijatelji su podrška. Društvo se mijenja. Počinješ tako da u početku nemaš podršku. Na početku ti kažu da gubiš vrijeme, pa su protiv tebe. Na kraju te kopiraju. Sve te faze moraš proći. Ono što je meni bitno je to što postoji podrška roditelja i potreba te djece. Ono drugo je potpuno nebitno. Puno ljudi razmišlja na sličan način, pomažu direktno i indirektno. Imamo 89 mentora, volontera iz cijelog svijeta.

Edukativni programi su odraz vaše upornosti, vrijednosti programa i puno puno rada.

– Svakako puno rada, ali ne rada kao i svi ostali. Jedini koji razumiju što radimo su kolege iz Izraela, nekoliko njih u Srbiji koji imaju istraživačku stanicu Petnica, ekipa iz Haidelberga i oni u anglosaksonskom svijetu. Način na koji mi radimo s učenicima se jako razlikuje od škole. Mi ne radimo obrazovanje, mi radimo odgoj na poseban način kroz projekte i kroz njihovu horizontalnu edukaciju. Ne pričam ovdje o skupom načinu rada. Ovako kao mi mogle bi raditi i sve naše škole, ali bi morale promijeniti ciljeve, metode i reducirati broj nastavnika.

Reduciranje nastavnika bi bilo najteže. Sindikati bi vas pojeli.

– Ono što je važno je odgojiti djecu da budu dobri ljudi. Naučiti ih učiti i naučiti raditi na projektima, jer se život sav sastoji od projekata. Neće ti nitko u životu dati zadatak i voditi te. Onda si jadan. Mi smo to imali desetljećima. Rukovoditelj je bio onaj tko vodi ruke. Ti nisi mozak, ti si ruke bez mozga.

Kakve su šanse da se vaš način rada s djecom uvede u škole.

– To ne ovisi o nama. Nakon što su objavljeni rezultati PISA, lošiji od prošlog ili Svjetskog ekonomskog foruma o kritičkom razmišljanju u školstvu, gdje su naši učenici po razlikovanju istine od laži 138. od 140 država, naprosto je trebalo pola Agencije za odgoj i obrazovanje i pola Ministarstva otići. Da se to dogodilo negdje drugdje bila bi sazvana izvanredna sjednica parlamenta. Pozvali bi se nadležni na odgovornost i poslali kući.

To su Nijemci napravili prije 20 godina kada su u PISA testovima imali katastrofu. Napravili su dar-mar i sada su bolji. U školstvu nema rezultata za 15 minuta. Ako sada kreneš rezultati se počnu vidjeti za pet godina. Slovencima je trebalo 12 godina.

– Treba odlučiti tko ima prednost. Da li država stvara školu ili škola treba stvarati državu. Hoćemo li napraviti takvu školu koja će formirati građane budućnosti, dobre ljude. Pitanje je da li zajednice koje mrze djecu mogu uopće opstati.

Naša zajednica mrzi djecu?

– Kada se vidi što se radi sa školstvom, onda da. Pričam o službenoj politici. Kada se radi strategija politike po dobi, penzioneri su jedna od najvažnijih grupa kojima se svi ulizuju. Roditelji i djeca su negdje jako iza.

Što treba učiniti s našim obrazovanjem?

– Problem je da nema volje i neće se učiniti ništa. Sada smo u situaciji da su mnogi roditelji, bake i djedovi shvatili da škola ne odgaja djecu. Ako hoćeš stvoriti dobrog čovjeka izvoli si ga odgojiti sam.

Kaže se da je potrebno cijelo selo za odgojiti dijete.

– Da, cijelo selo je to radilo perfektno. Ona grupa klinaca koja je jurila po selu i bila različite dobi pokazala se jako dobra. Djecu se ne bi trebalo sortirati po »godinama proizvodnje«.

Jesu li onda bolje seoske škole s kombiniranim odjelima.

– Zavisi od nastavnika. Kada sam analizirao koje su škole završili značajni hrvatski znanstvenici samo dvoje su iz Zagreba, svi ostali su iz tih malih seoskih škola. U koje su škole išli Nikola Tesla ili Andrija Mohorović? Kako je nastao Nikola Tesla? Koliko je bio važan Martin Sekulić, Teslin učitelj prirodoslovlja u gimnaziji u Karlovcu, jedan od rijetkih osoba koje Tesla spominje imenom u svojoj biografiji?

Treba dakle puno više pažnje ulagati u fakultete koji obrazuju učitelje i profesore.

– To radi Ljubljana. Pedagošku akademiju prima jednog od sedam kandidata, a kod nas upisuje tko želi. Neda se opisati važnost učitelja. Više novaca u obrazovanju treba izdvajati za edukaciju učitelja. Nije uopće trebalo ulagati u laptope ili tablete. Klinci imaju bolju stvar u džepu nego što će dobiti u školi. Ali svaki ministar donese nešto svoje. Jedan je uveo zdravstvo, informatiku, drugi laptope, sljedeći će možda motokultivatore. (smijeh)

Kako uspijevate financirati edukativne programe. Njih plaćaju roditelji?

– Ne mogu svi roditelji platiti. Ne možemo napraviti selekciju djece na osnovu roditeljskih mogućnosti. Prvo napravimo selekciju učenika, onda pitam možete li platiti. Za one koji ne mogu, moramo mi naći sponzora. I to je posao koji bi država trebala raditi. Ne smije se desiti da ti dijete ne prođe najbolje što može.

U bivšoj Jugoslaviji 60-tih godina kada je trebalo inženjera u porušenoj državi došla je naredba ravnateljima škole da tjeraju na školovanje svakog tko je sposoban. Ne bih nikada završio gimnaziju u Puli da me nisu natjerali. Ja sam htio biti kovač. Što možeš biti u Višnjanu, traktorist ili kovač?

Onda je došla naredba i u školu su pozvali moje roditelje da me pošalju u gimnaziju. Ali to je bilo skupo. Za preživjeti postojao je đački dom u Puli. Imao si za jesti kiseli kupus i krumpir, sobe se nisu grijale, bilo je ludo i nezaboravno, ali je svako dijete imalo priliku. I tako treba ponovo biti … možda ipak s grijanjem :o).

Postoji li danas adekvatna škola za učenika iz primjerice Svetog Petra u Šumi? Što ako Pazin ne nudi ništa prema njegovoj sposobnosti? Mi smo preko zaklade Adris financirali jednog učenika da ide u gimnaziju u Beograd, jer u Hrvatskoj ne postoji škola koja može pokriti njegov talent iz matematike.

Kada je Stjepan Hauser bio klinac poslalo ga se u Sant Petersburg. Kada dođeš do neke razine onda naprosto moraš naći novac i poslati ga tamo gdje je sljedeći razvojni korak za njega. To se nekada radilo. Postojao je Zavod za profesionalnu orijentaciju u Puli koji su testirali djecu i ako nisi imao novaca našlo se makar za malu stipendiju. To ima varaždinska županija.

Nisu zanemarili matematiku i druge prirodoslovne predmete. Ubuduće će svi liječnici biti od tamo. Sljedeći kardiolog u pulskoj bolnici bit će iz Bjelovara, Varaždina, Valjeva, Bukurešta. Neće biti iz Istre. Mi smo napravili sve da ta naša djeca postanu plesači, glazbenici, da zadovoljavaju potrebe industrije turizma. Katastrofa! Naši će klinci biti green keeperi, oni koji kose travu na golf igralištima. Ponos roditelja dok se ne izmisli pametnija robotska kosilica. Opet će ispasti da Korado zanovijeta i opet ista priča s djecom.

Ribe u podrumu

Zbog podizanja razine mora i klimatskih promjena u Jadranu imamo puno problema s plavljenjem gradova. Što nas očekuje? Može li se nešto učiniti s našim rivama?

– Svake godine more raste tri milimetra. Ako dodamo 40 godina po tri milimetra što bismo htjeli? Kritičan je Sjeverni Jadran. Umag, Novigrad, Pula stalno će biti pod vodom, kao i jadni Cres. Veneciju se lako da dignuti ovaj drugi dio teško, ali nije nemoguće. Ovisi o odlukama. Ako pristaješ na hrpu mikropotresa podižeš što god hoćeš. Izlomiš stijene na velikoj dubini i onda dižeš sve. 

Je li to ekološki?

– Što znači ekološki? Je li ekološki imati ribe u podrumu? Imamo četiri kilometara stijena ispod mora. Možeš od njih napraviti šoder i dizati cijeli blok. To se u svijetu radi kada se vadi plin. Tehnologija postoji. Taj dio je manji problem. Mi imamo puno veće probleme, pitanje opstanka Homo Sapiensa. Kada neka vrsta dođe u dekadentnu fazu i kada je samodopadna – u principu nestaje. Mi smo u toj fazi.

Hoće li se dogoditi podjela svjetova?

– To bi bilo idealno, jer onda bar nešto ostaje.

Možete to pojasniti?

– Neda se to ukratko pojasniti. To je predavanje od dva sata. Inače ispadne banalno. Radi se o sustavima vrijednosti. Sljedeća generacija neće imati djece, naprosto neće htjeti, kada se mogu zabavljati, putovati…

A što je s emocijama?

– Imaš za kupiti emocija koliko hoćeš? Mi znamo proizvoditi emocije i zato živimo u doživljajnoj ekonomiji. Već 12 godina nismo industrijska niti informatička zemlja. Mi živimo u svijetu stvaranja i prodaje doživljaja.

Projekt Istra Magica prije 20 godina bio je pun pogodak. Jedan dio Hrvatske koji nije ništa posebno uspjeli su prodati kao poseban. Ako si bio na Pelješcu, Hvaru, Lastovu znaš da ima puno lijepih mjesta. Sve se dalo u turizam, a nije se dalo u sljedeći dio, a to je znanost i tehnologija. Vrijednosti se danas formiraju na drugi način. Jedan start-up iz medicine je u stanju proizvesti u nekoliko godina vrijednost koliko vrijedi čitav poluotok.

Mora se jedno i drugo. Mi smo se fokusirali samo na jedno. Što kada se netko zbilja razboli za deset godina. Hoćemo li opet skupljati novac da ga šaljemo u Ameriku. Mi smo trebali imati takav sustav da Amerikanci skupljaju novac da ga šalju u Pulu.

Nije smiješno. Pitanje je što treba napraviti da Amerikanac dođe u pulsku bolnicu? To ovisi o donošenju odluka. Kada mi biramo nekoga da nas predstavlja on treba donositi odluke, a ne zadržavati status quo. Ako želiš samo ostati na mjestu ti moraš ići naprijed. Ako staneš, svi idu naprijed, ti ostaneš otraga. Posao političara je donošenje odluka, ako su mudri onda će napraviti ono što je Machiavelli napisao u Vladaru. Mudrost političara je mudrost njegovih savjetnika. Izabrat će mudre savjetnike.

Ne pitaju za savjet

Je li Vas neki političar pitao za savjet?

– Ne, ja sam persona non grata za mnoge, jer razmišljam i govorim ono što ne žele čuti. Primjerice danska vlada ima futurologa. Kad donose zakon pitaju Rolfa koji efekti zakona će biti za 20 godina. Doduše Rolf je nedavno dao otkaz, jer postoji problem – kulturni kolaps zajednice. U puno većoj smo krizi nego što mislimo.

Ne zvuči dobro.

– Da, ali uvijek će nekome biti dobro. Kakva će biti budućnost? Hrpa jako sretnih i zadovoljnih. A nesretni će biti pisci, pjesnici… Postoji lepeza mogućih budućnosti. Radi se o tome kako odgojiti dijete da u svim mogućim budućnostima bude uspješno. I to je cilj učitelja, da odgoji djecu koja mogu gurati sljedeći razvojni ciklus. Mi znamo kako to učiniti. Problem je što mi nismo država.

Mi to možemo učiniti s malim brojem učenika. Kad se vrate u školu opet ih povuku natrag . Moglo bi se učiniti puno i ne treba puno novaca. Samo donijeti odluku da se radi na drugačiji način. Imamo dovoljno ljudi u školstvu, čak i viška.

Sve se da napraviti kada bi netko donio odluku da mi za 15 godina želimo biti država u kojoj se događa razvoj kao u Estoniji. Treba samo pogledati koliko softvera prodaju svijetu. Nekad su ljudi išli u Finsku vidjeti kako je tamo školstvo, a sada idu u Finsku da bi presjedali za Estoniju. (smijeh)

Što biste poželjeli u novoj godini?

– To se ne smije pitati jer smo svi neskromni. Jedna od kletvi je da bog da ti se desilo sve što poželiš. Onda si prošao loše.

Trebaju nam ljudi. Pokušao sam Nenadu Bakiću objasniti da ne trebaju nikakvi roboti, nego mentori koji će raditi s djecom. Poželjet ću si da nam dođe još mentora za naše programe edukacije.