Štono bi se reklo, čim se spomene velika bijela psina, a kamo li golema psina, svijet to čita, lajka, komentira. Nema veze što su psine odavno preparirane. Uvijek je psina vijest, pa je vijest bila i nedavno kad je zbog rekonstrukcije Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, nastradalog u zagrebačkom potresu, počelo preseljenje posljednjih eksponata iz muzeja, dvaju psina.

Psina bijela je preseljena prva u prostore na Zagrebačkom velesajmu, da bi bukvalno zadnja iz muzeja put Velesajma bila odnesena golema psina. Tu se psinu golemu kroz krovište moralo vaditi van dizalicom što do dvije tone tereta diže, no oštroumno uredničko oko primjetilo je u vijestima o selidbi psina nešto drugo, podatak da je muzej u protekle dvije godine preselio svu građu u novoizgrađenu čuvaonicu u Novom Petruševcu, jedinu specijaliziranu čuvaonicu u Hrvatskoj.

Ništa vezano za Hrvatski prirodoslovni muzej ne ide bez ravnateljice Tatjane Vlahović. Operativna je ona i žustra koliko uhu, i oku ugodna. Dogovaramo viđenje, a stignemo li u čuvaonicu prije nje, ima tko će nas dočekati. Ona koja nas je dočekala je Irena Grbac, muzejska savjetnica. Posve slučajno, ako je išta u životu slučajno, Irena Grbac je Riječanka na privremenom radu u metropoli. U Muzeju je zaposlena ima skoro i 30 godina. Putniku namjerniku odmah je jasno da je zagazio u posve nov objekt. Irena nas vodi na kat, u svoj sektor.

– Mi smo se preselili. Ovo su ormari starog postava, neki su pod zaštitom, dosta ih je oštećeno u potresu – priča nam Grbac dok prolazimo hodnikom.

Ogromni nojevi

Stradale su i staklene police, no još je u njima ptica da ih se može pogledati, studenti recimo kad posjete čuvaonicu u sklopu nastave. Grbac sve o pticama zna i ima svežanj ključeva bez kojih se u prostoriju s izlošcima ptica ne može. Unutra je, bome, prohladno, 18 stupnjeva.

– Klima je upaljenja. Mora biti hladno da nam se ne razviju štetnici – pojašnjava Grbac.

Pokazuje klopke za kukce što se uredno stavljaju po prostoriji i redovito mijenjaju. Ovisno od toga što se na klopkama ulovilo, zna se ima li razloga za brigu ili nema. Ona dva, tri paučića što su se zalijepila za karton nisu razlog brizi. Dok hodamo između najmodernijih metalnih ormara i onih starih drvenih, prolazimo i kraj nojeva. Ogromnih nojeva!

– Kostur noja je bio najveći problem kod seljenja jer je vrlo osjetljiv. Nije se smio tresti, okrenuti, zato smo za sve kosture napravili drvene okvire i u tome ih selili – pojašnjava Grbac.

Kako će se noj vjerojatno naći u postavu muzeja kad se palača Amadeo u Demetrovoj na Gornjem gradu obnovi, tako će noj do daljnjeg biti u drvenim okvirima, pokriven muzejskom posebnom tkaninom da mu se perje ne ošteti. Pitamo koliko je eksponata već preseljeno. Brojka što je izgovara Grbac impresivnija je od noja, sve skupa preko milijun predmeta!

– Znači, u čuvaonici nema šta nema!? – velimo.

– Nema što nema! Tako je! – potvrđuje Grbac.

Samo zbirka ptica ima 6.300 primjeraka. Valja, naime, znati da se zbirke slažu po skupinama. Tu je zbirka ptica, leptira, vodozemaca i gmazova… Mi smo u depou Zbirke ptica, dakako, a u njoj je i Zbirka jaja za koju će Grbac reći da je izuzetno vrijedna.

– Ona je pokazatelj stanja kako je nekad bilo. Ta jaja su prije stotinjak godina sakupljena i zahvaljujući njima znamo gdje i kada su sakupljena, tko ih je sakupio, kojoj vrsti pripadaju, kakva je bila situacija na određenom području – pojašnjava.

Tu su i jaja i preparati vrsta ptica koje su izumrle, a kako ih imamo, tako primjerice znamo da je velika droplja nekad živjela u Slavoniji. Promjene biološke raznolikosti, faune, sve se to prati i zato su, među ostalim, zbirke važne.

– Svaki primjerak u zbirci sadrži biološku informaciju određenog vremena i prostora – ističe Grbac.

– Vi ste onda i k’o nekakav CSI – primjećujemo.

– Možemo i to biti. Možemo raditi analize, svi se bavimo znanošću, ali ipak se bavimo nekim drugim znanstvenim područjima. No oni koji se bave na primjer toksikologijom, mogu doći k nama. Mi smo javna ustanova i zbirke su javno dobro – kaže Grbac.

Pelikan s Neretve

Hodamo mi dalje, evo i pelikana koji je nekada živio na Neretvi, ali sad ga više nema. Koštala ga činjenica da je lovio i volio ribu isto kao i ribari. A velik je, plemenit taj pelikan. Preko puta njega plamenci na koje je tijek vremena ipak ostavio traga i prašine, jer prostor u Demetrovoj bio je mrvu pretijesan za sve te eksponate. Riješit će to obnova. Mi se vraćamo pticama. Pitamo Grbac što je njoj od svega u depou najdraže. Crvendać, sjenica, obične ptičice, kaže ona. Dok čovjek gleda Irenu Grbac kako vješto hoda među svim tim ormarima, pticama, vitrinama, ne može se nego zapitati je li je strah da štogod ne sruši!?

– Ja to radim 30 godina – smije se Grbac.

Iz deponija s pticama idemo u mali depo mokrih preparata. U prvom je bilo prohladno. U drugom se osjeća miris alkohola u kojem stoji građa. Gledamo Zbirku štipavaca (škorpiona) i lažištipavaca, važnu i vrijednu jer su u muzeju sakupili i znanstveno istražili sve škorpione koji žive u Hrvatskoj te pritom našli i novih vrsta.

– To nitko do sada nije radio. Dakle, ‘razvalili’ smo cijelu skupinu i objavili sjajan rad o tom – ističe Grbac.

Selimo na pauke, kad evo i ravnateljice. Vraćamo se pričom do rujna 2020. godine, kada je čuvaonica otvorena.

– Sad će biti godina i pol da smo tu. Otvorena je nakon potresa, ali radovi su započeli 2019. godine – kaže ravnateljica Vlahović.

– Sva sreća – velimo, jer da ne bi čuvaonice, tko zna gdje bi se moglo i moralo s izlošcima.

– Tako je. Nama je nulti preduvjet europskog projekta obnove bio da izmjestimo svu građu kako bi se u Demetrovoj dobio veći prostor. I onda nam je Grad Zagreb dao ovaj prostor i uredio ga za nove čuvaonice. Tu je oko 2000 metara četvornih – priče nam ravnateljica.

Slaže se Vlahović da je operacija selidbe bila zahtjevna i uspješna. Ostalo je još preseliti veliku gorostasnu psinu u jedan od velesajamskih paviljona. Selit će ga izvođači radova pod budnim okom stručnih djelatnika i to preko krova, taman da njegova selidba dođe na red kad se u Demetrovoj bude radilo krovište. Samo, kad bi radovi na obnovi zgrade u Demetrovoj trebali biti gotovi!?

– Trebalo bi sve biti gotovo koncem sljedeće godine – najavljuje ravnateljica.

– I imat ćemo onda najbolji muzej na svijetu!? – velimo.

– Možda ne najbolji na svijetu, ali sa svjetskim muzejima ruku pod ruku – smiješka se Vlahović.

Fascinantan je podatak da Muzej ima oko 1.400.000 inventiranih muzejskih predmeta, a zajedno s neinventiranim sve se penje na oko 2.000.000 predmeta. Tu je geološko-paleontološka građa, mineraloško-petrografska, zoološka i botanička građa, a svaka unutar sebe ima puno različitih zbirki. Nepravedno bi bilo išta od zbirki izdvajati, jer pravo kaže ravnateljica kad veli da su sve zbirke jednako vrijedne, samo su neke možda javnosti poznatije. Među kustosima koji o zbirkama brinu je muzejska savjetnica Martina Šašić. Pitamo je, kako je živjet i raditi između toliko eksponata.

– Uvijek nešto novo. Super. Sve znaš, a uvijek neko iznenađenja, pogotovo sada, kad smo sve to prebacivali, kad su prvi put neke zbirke spojene na jednom mjestu, a do sada su bile dislocirane. Prvi put je sve na jednom mjestu i to nam olakšava posao – kaže Šašić.

DNA laboratorij

Laiku što je u posjetu čini se da je jedina nevolja lokacija, to što je objekt smješten na rubu grada.

– U odnosu na ono što imaju drugi muzeji, ja sam prezadovoljna. Dio djelatnika nije zadovoljan lokacijom, međutim, što ja velim, poklonjenom konju se ne gledaju zubi. Da nismo nakon potresa imali ovaj objekt, ne bi ni zaposlenici imali gdje sjediti, ne bi imali gdje zbirke smjestiti na sigurno, a o obnovi ne bi mogli ni govoriti. Prema tome, mislim da bi Hrvatski prirodoslovni muzej doživio sudbinu muzeja koji nikad više, barem u naše vrijeme, ne bi počeo s obnovom. Ne bi mogli ići ni na jedan europski projekt – ističe ravnateljica Vlahović.

Šašić pak kaže kako čuvaonica još nije do kraja uređena, a onda i to da će dobar dio preparata ići natrag u obnovljeni muzej i njegov stalni postav, tako da će se sve što ostane u čuvaonici i opet preslagivati.

– Tad će ovo postati zbilja depo, jer depoi nigdje nisu toliko radni prostori koliko su ovi naši – ističe Šašić.

U ovoj čuvaonici se i preparira, i radi u laboratorijima, rade analize i slično. Na prvom katu tako i DNA laboratorij koji je dio preparatorsko-restauratorskog odjela. U njemu se provode značajna istraživanja, a voditeljica odjela i laboratorija je Martina Podnar Lešić.
Muzejski predmeti su, dakle, na jednom mjestu. Zaposlenici su trenutno dijelom tu, a dijelom u Deželićevoj ulici gdje je uprava, voditelji odjela i djelatnici koji nemaju, odnosno ne skrbe o zbirkama. A neki su ‘malo tamo, malo ovamo’, sve po potrebi, pa tako i Šašić koja je voditeljica Zoološkog odjela. Nije ovo, kako to veli ravnateljica, prostor za sjedenje, makar su sve prostorije ovaj tren zauzete i svaka ima svoju svrhu; od priručne knjižnice, do karantene za ulaz/prihvat materijala i četiri laboratorijska prostora. Vlahović i Šašić ističu kako su im kod selidbe baš svi hrvatski muzeji izašli u susret.

– Mi smo u jednom momentu posudili 150 metalnih sanduka. A svi ih imaju po četiri, pet i teško je to organizirati. Bilo je solidarnosti – ističe Šašić.

– Pogotovo Slavonija i Dalmacija, njima svaka čast – ističu.

Dok putnik namjernik razmišlja laički o epskoj borbi predmeta za ulazak u novi postav, sluti da i nisu najmudrija pitanja ona što je najveće, što je najvrednije, koji je eksponat najmanji!?

– Klinci uvijek pitaju tko je jači, koliko je morski pas dugačak. Ljudi to vole, priča je manje bitna, a bitan je onaj prvi efekt – kaže Šašić.

– Ima puno priča koje su skrivene, a jako su zanimljive. Probat ćemo promovirati ono što je važno i zanimljivo, a na prvu se i ne vide – dodaje Grbac.

Koliko će im to uspjeti kad se vrate u Demetrovu, ne ovisi samo o njima.

– Ima tu i građevinara, dizajnera, multimedije… – veli Šašić.

S jedne strane muzeologija je išla naprijed, no s druge u pravu su naše sugovornice kada kažu da je pola toga, štono bi se reklo, Disneyland.

– Pa kad dođu Amerikanci koji su na blještavilo navikli, budu oduševljeni tom nekom klasikom koju smo mi imali. Turisti cijene taj srednjoeuropski pristup – kazuje Šašić.

A mi cijenimo ulazak u prostoriju u kojoj je sva sila leptira ‘stranih’ i ‘domaćih’, šarenih i manje šarenih. Ima ih Muzej preko 110.000. Tu su, recimo, i kornjaši, zbirke poput one Mikšićeve.

– Mi smo nacionalni muzej i dužnost nam je prikupljati i čuvati nacionalnu faunu, jer iz tih zbirki možete izvući puno više podataka. Mi smo poput nekih čuvara informacija. Tu je preparata starih 150 godina – pojašnjava Šašić.

I zato su uvjeti ključni, temperatura i vlaga, da se preparati sačuvaju i ne oštete kroz vrijeme. I zato, primjećuje novinar, tu i ljeti treba hodati makar u kakvoj vestici dugih rukava. »To su nam novi uvjeti«, smješkaju se kustosice. Kustosice!?

– Gdje su vama muškarci? – otelo se sedmoj sili.

– Nemaju oni vremena. Dolje su nam pod nogama – šale se kustosice.

Zapravo i jest tako, jer u prizemlju su i muškarci. Evo nas prvo na Mineraloško-petrografskom odjelu. Uređen je on novim regalima, čuvaju se tu vrijedni uzorci stijena i minerala, a voditelj je Damir Lacković. Muzejski savjetnik Dražen Jap undžić zadužen je za novi Geološko-paleontološki depo. Na stolu taman složena kralježnica starog kita sastavljena za potrebe Veterinarskog fakulteta, a do njega fosilni kit.

Ostaci mamuta

Tu su i ostaci mamuta što je šetao uz Dravu onomad davno, kljova mu i lubanja, fosili riba, ostaci praslona koji je živio na ovim prostorima prije nekih 14, 15 milijuna godina zaplijenjeni na graničnom prijelazu kad su ih željeli švercati iz Gračanice… Pokazuje Japundžić i fosilnog guštera s Dugog otoka, nalaz jedinstven star 80, 90 milijuna godina. »To je holotip, jedini takav na svijetu, nazvan po Dugom otoku i po našem najvećem paleontologu dr. Gorjanoviću Krambergeru«, veli Japundžić.

Za sam kraj našeg posjeta otišli smo i u depo koji botaniku čuva, 100.000 botaničkih primjeraka, i gdje na sve pazi voditeljica botaničkog odjela Suzana Buzjak. I tamo je zapravo selidba još u tijeku, i tamo se vrijedno radi, i tamo se razmišlja o skoroj budućnosti i novoj selidbi u novi, a stari prostor. Čuvaonica jest na kraju grada, ali je zlata vrijedna. Pogodili jesmo kad smo navratili, a da nije zbog velike morske psine. Drago je to, čini nam se, i ravnateljici. Pogriješili zato jesmo kad smo brzopleto zaključili da je kustosicama jamačno najdraži film »Noć u muzeju«.

– Bilo je i boljih. Recimo, dokumentarac Davida Attenborougha, muzej u Londonu i ptica Dodo koja je oživjela. Fascinantno – veli nam Šašić. Ptica Dodo… Na putu doma nama se po glavi mota onaj noj. Što bi samo bilo da oživi, bilo u čuvaonici, bilo kad ga vrate u Demetrovu!? Čudesa!

Bitka za novi prostor, novi muzej

Inače, čuvaonica je ideja ravnateljice. Odnosno, sva se dogodilo za njenog mandata. Smije se ona na ovo ‘za njenog mandata’, kaže Prvog maja je bilo ravno 16 godina da je ravnateljica.

– Otkad sam došla, vodila sam prvo bitku da dobijemo novi prostor, za novi muzej. Čak je jedne godine jedan student arhitekture napravio diplomski na temu novog muzeja koji je trebao biti na Bundeku, u blizini MSU-a. Međutim, kad je obranio diplomski rad, to više nije bilo gradsko zemljište, ni slobodno. Onda su bile neke ideje s Trgom Republike Austrije, pa je jedna od opcija bila Vojna bolnica u Vlaškoj, a kada sam ja došla za ravnateljicu 2006. godine bila je i varijanta s Dinamovim stadionom, odnosno da tu budu depoi, ali i da se napravi izložbeni prostor i spoji mostom s Maksimirom. Tako mi je to predočeno, da bi mi kasnije kazali da su to bile samo nečije puste želje. Uz to smo naravno uvijek tražili prostor za čuvaonice, kao i drugi muzeji. Kada su počeli Europski fondovi za kulturnu baštinu, tu nam se ukazala mogućnost da europskim sredstvima, uz pomoć grada kao partnera, platimo projektiranje, a nakon toga da ide i sama adaptacija, rekonstrukcija i dogradnja palače Amadeo – priča ravnateljica.

U najkraćem, sve ide tako da ravnateljica vjeruje da će se do konca 2023. muzej moći otvoriti, a onda detaljima dorađivati. Tako diktiraju i uvjeti na čije ispunjavanje su se obvezali da bi dobili europska sredstva. Idealno bi, doduše, bilo da je nove zgrade. Ali…

– Neka mladim naraštajima ostane da traže novu zgradu, a mi da uredimo i završimo muzej u palači Amedeo na Gornjem gradu – zaključuje ravnateljica.