Znanost je danas postala religija. Ima kompletan ustroj religije, a to znači da joj se vjeruje, da ima svoje svećenike i na raspolaganju velika sredstva, svoje institucije i da je vrlo konzervativna i ortodoksna. I ne prihvaća tuđe mišljenje. Poput vojnoga ustroja, gdje se točno zna tko je početnik, a tko je big brain
Znanost bez emocija ne postoji, zato što ni čovjek bez emocija ne postoji, poručuje prof. dr. sc. Saša Ostojić s Medicinskog fakulteta u Rijeci, koji je zbog svog rada na popularizaciji i promidžbi znanosti ovih dana dobio Državnu nagradu za znanost u kategoriji biomedicinskih znanosti.
– Poanta znanosti i medicine nije razvoj sofisticirane tehnologije i lijekova kojima ćemo liječiti neizlječivo. Današnja medicina u većini slučajeva ne liječi ljude. Ona samo prikriva simptome i gasi ih poput vatrogasaca. Ključ medicine i znanosti je vrlo jednostavan, a to je preventiva. Ljudski organizam toliko je složen već na molekulskoj razini, da je nemoguće ući u kontrolu svih mehanizama, što bismo mi jako htjeli. Potrošit ćemo sve novce svijeta da te mehanizme svladamo, ali ne zato da ljudima pružimo zdravlje, sigurnost, mir i kvalitetu, nego da imamo osjećaj da vladamo nad time.
Smatram da je u vrtiće, osnovne i srednje škole, potrebno uvesti obvezan predmet »kultura života« – koji bi se bavio kvalitetom života i zdravljem, kako fizičkim, tako i mentalnim. Nitko me ne može uvjeriti da se to ne bi moglo uvesti, jer ako je vjeronauk mogao ući u škole, i to vjeronauk samo jedne religije, onda je uz svo dužno poštovanje, moguće uvesti i jedan ovakav predmet. Predmet koji bi nas naučio kvalitetnom življenju, uvjeren sam, za 30 godina donio bi takve rezultate da bi pola bolnica bilo prazno. No, mi ćemo radije masovno promovirati ispijanje pive, nezdravu hranu, medijsko smeće, i pustiti da netko to tamo rješava. A onaj koji tada to bude rješavao, neće moći riješiti, uz svu tehnologiju i to će debelo naplatiti.
S druge strane, pacijente bi trebalo naučiti da su suodgovorni za svoje zdravlje. Ne možeš trideset ili četrdeset godina živjeti nezdravo, i onda očekivati od nekog da će ti u jednoj noći ili u jednom danu promijeniti život prema kvaliteti. To je onda ozbiljnost, to je onda reformatiranje cijele civilizacije koja mora postati suodgovorna za cijelo održanje na zemlji. Međutim, svima je lakše prodati uslugu. Svi bi nešto instant, a taj instant život nas je doveo ovdje gdje jesmo.
Državna nagrada uslijedila je netom nakon dodjele godišnje Nagrade Grada Rijeke za izniman doprinos popularizaciji i unapređenju biomedicinskih znanosti. U brojnim javnim nastupima Ostojić već godinama promovira poseban pogled na znanost, a njegova predavanja na Festivalu znanosti drže hrvatski rekord po posjećenosti. Čovjek koji puno gledalište može držati bez daha puni sat, u potpunom mraku, vrhunski je umjetnik, opisao je njegove nastupe jedan od najpoznatijih popularizatora znanosti u Hrvatskoj, mr. sc. Predrag Pale, napominjući da kad Ostojić to čini znanstvenom temom, nedostaju riječi kojima bismo ga nazvali, a kad to postigne u društvenom okruženju u kojem znanje nema visoko mjesto na listi osobnih prioriteta, onda to sve skupa graniči s čarolijom.
– Emotivni pogled na znanost i predavanja jednostavno je dio mene. Svijet gledam doslovce okom djeteta, okom umjetnika. Želim se osjećati drugačijim od onih znanstvenika koji su znanost učinili preozbiljnom strukturom, gdje je dobar znanstvenik samo onaj koji je zatvoren i nedostupan, koji svoje rezultate podastire na jeziku koji je nerazumljiv svima ostalima osim nekolicini koji to prate. Stoga bi uloga svakog znanstvenika trebala biti i prijevod i prenošenje složenog i hermetičnog jezika znanstvenih informacija na jezik običnog čovjeka, kojem i služe. Zato su dobri festivali znanosti, gdje se komunicira s javnošću. Ako jesam promotor znanosti, upravo sam to u onom smislu da pokušavam znanosti dati ljudsko lice i učiniti je razumljivom i dostupnom svima. Pošteno i predano istražujem i onaj dio bazične znanosti kojim se bavim, ali bespoštedno i s potpuno otvorenim emocijama pokušavam komunicirati s javnošću, boreći se ponekad i s establišmentom koji znanost pokušava odvojiti od realnog života. U tom smislu sigurno da sam počašćen i jako zadovoljan da su relevantne institucije prepoznale moj rad.
Znanstvenici bi trebali biti jednostavni
Koji bi trebao biti osnovni princip kojim bi se trebali voditi znanstvenici?
– Određena pravila igre koja su vrlo stroga u znanosti, ne uključuju paralelno i spoznaju da bi znanstvenici trebali biti potpuno drugačiji nego što se prezentiraju. To znači, jednostavni, opušteni, dostupni, komunikativni, emotivni, slobodno misleći ljudi, koji vrlo jednostavno ulaze u razgovore s ljudima i raduju se tome. To bi trebali biti ljudi koji vide svijet oko sebe u milijunima različitih nijansi, a ne oslikavaju ga samo kroz nekoliko temeljnih boja, koji stalno postavljaju pitanja i koji se raduju svijetu. To su ljudi koji pokušavaju objasniti svijet i učiniti ga boljim, koji neće mjeriti znanost svojim napretkom i položajem, već onim što su napravili dobro za ljude, one male ljude koji to neće moći financirati.
Osnovni princip koji držim najvažnijim upravo je ono što imamo ugrađeno u vrsti, a ne znamo ga iskoristiti, princip pitanja kako to radi malo dijete. Kad malo dijete postavlja pitanja, svi kažemo da je to slatko, zato što su ta njegova pitanja toliko iskreno, bolno, naivno, jednostavno kvalitetna da nas to lagano nasmije. Mi mu odgovaramo, ali već nakon što odgovorimo, dijete postavlja novo pitanje. U onom trenutku kad mi prerastemo u odraslu osobu, zaboravimo na taj model. Taj univerzalni, otvoreni i nepredvidljivi princip »Malog princa« kao ne postoji u znanosti, a trebao bi biti temelj traženja u znanosti.
Gdje se izgubio taj model »Malog princa«? Postoje li danas dogme u znanosti?
– Znanost je danas postala religija. Ima kompletan ustroj religije, a to znači da joj se vjeruje, da ima svoje svećenike, da ima velika sredstva, svoje institucije i da je vrlo konzervativna i ortodoksna. Ono što je najgore jest da ne prihvaća tuđe mišljenje i ne dopušta da se o ustroju znanosti priča na drukčiji način od onog vojnog ustroja, gdje se točno zna, kao i u svećeničkom redu, tko je početnik, a tko je big brain.
Zaboravili su se smijati
Znanost bi umjesto konzervativnosti, nastavlja Ostojić, ortodoksnosti i zatvorenosti trebalo ponovo postati otvorena za pitanja, argumente i protuargumente. Otvorena rasprava samo je naizgled dopuštena. Danas ako prozovete nekog poznatijeg znanstvenika čija su razmišljenja temeljena na opisanom ustroju svijesti, ako mu dodirnete dominantan i nedodirljiv ego, dobit ćete strašan rafal protunapada. Znanost je danas ostala bez mogućnosti da se malo otvorenije raspravlja i da se iznose argumenti i protuargumenti. Postoji definitivno nevidljiv sustav za suptilno filtriranje znanja. Mislim da je cilj, s jedne strane, promicanje postojećih dogmi, a s druge strane je tu jedan strah od bilo kakvog iznošenja informacija koje bi mogle ugroziti sustav kao takav. Jer bolje je da se događa kontrolirano ništa, nego nekontrolirano nešto. Znanje je moć, pa kontrola sustava postaje sama po sebi najvažnija, gdje smo svi mi, obični vrijedni ljudi, samo kolateralne žrtve sveukupne ljudske degeneracije.
Znanstvenicima je važnije u karijeri da dođu na Mount Everest znanosti, a to je da objave u Natureu ili Scienceu, dva najveća znanstvena svjetska časopisa, negoli da možda pomognu tom čovjeku kraj sebe radi kojeg zapravo i rade, i zbog kojeg su, u krajnjoj liniji educirani i financirani. To je njihov posao, rad s realnim ljudima, a ne sa onim virtualnim koji su samo dijelom statistika.
Zašto smatrate da su u znanosti toliko važne emocije?
– Emocije su nevjerojatno važne u znanosti, a emocija u znanosti nema. Ima ih u onom smislu da se čovjek veseli jer je dobio neki rezultat, ali generalno kad se znanost izvede na svjetlost pozornice, to je jedna vrlo hladna i ozbiljna struka. Ono što mene tu čudi, kao da je nestao osmijeh s lica znanstvenika, pogotovo mladih, kao da ako se smiješ dok radiš, nisi ozbiljan. To me podsjeća na Umberta Eca i »Ime ruže« gdje su svećenici fizički nestajali jer su u knjigama prepisivali riječ smijeh. Nisu se smjeli smijati. Današnja znanost je mjesto gdje se ne smiješ smijati, a svi su previše ozbiljni. Upravo to odvajanje od svojih emocija znanost je depersonaliziralo i stvorilo od nje jedan uhodani stroj u kojem mentori više definitivno nisu zanesenjaci, maštaoci i osobe od širokog formata, već su doista svi menadžeri.
Ključan je postao novac
Kako su to znanstvenici od zanesenjaka postali menadžeri?
Interesantan je podatak da se 90 posto relevantnih znanstvenih činjenica objavljuje u samo 10 posto časopisa. Dakle, ostalih 90 posto časopisa praktički objavljuju informacije, koje su tu zbog ukrasa, ali nemaju nikakvu relevantnost u smislu trendmejkerstva, što će u znanosti biti »in«. A onih deset posto ima takav utjecaj, da kao i u modi, određuju smisao cijele utrke. Bespoštedna utrka postala je dominantni princip u znanosti. Tu više nema altruizma, nema ljepote, već su ostali samo usmjereni jahači, koji pokušavaju naći svoje mjesto u povijesti.
– Ključni zadatak današnjih znanstvenika je kako pribaviti novac i kako menadžerski raditi projekt da svi elementi i kockice u mozaiku funkcioniraju. Mladi ljudi za pipetama, koji i nemaju ime, pokreću strojeve i moraju biti tvornice rezultata, jer rade na mentorovom projektu. Pritom se ne trebaju ništa zapitati i razmišljati, nego samo trebaju proizvoditi. Njihova osobnost i emocija je u potpuno drugom planu. Najžalosnije je što nakon nekog vremena oni prihvate tu igru i misle da to tako treba biti. Time, nažalost, isključe onaj svoj skriveni gen za emocije. Maštanje koje prethodi raciju bi trebalo biti temelj kreativnosti i uživanja u znanosti. Danas je sve manje pronalazača, a sve više tih orkestriranih vojnika sustava koji jednostavno tako funkcionira.
Do čega je dovela ta menadžerska utrka za novcem i rezultatima? Tko je danas vlasnik znanosti?
– Ključ svega je tko plaća istraživanje i kakve rezultate želi. Uvijek bih postavio jednostavno pitanje bazičnim znanstvenicima od kojih sve počinje. Zašto rade taj posao? Odgovor bi trebao biti zato da pomognu svijetu i ljudima da bolje, duže i kvalitetnije žive. To bi trebalo biti logično, ali danas već toliko patetično zvuči, kao i odgovor misice koja kaže da će prvu godinu svog mandata odraditi u Africi među bolesnima. Zašto? Zato što ne vjerujem u to. Svjedokom sam da je takav način rada isključivo vezan za bespoštednu trku za rezultatima i novcima. Nema spoja s bazom, s malim, običnim čovjekom koji bi trebao biti vlasnik spoznaja. Pa, nije vlasnik znanosti korporacija ili farmako industrija, ni netko tko je financira. Vlasnik znanosti i svih njenih rezultata u konačnici bi trebao biti svaki mali čovjek, koji bi svaki dan trebao imati osjećaj što mu to znanost donosi. Znanost koja nije usmjerena direktno poboljšanju, bez direktne veze s novcem, izgubila je svoj smjer, jer je kupljena. To se vidi svaki dan.
Rasprava s Radmanom
– O tome je otvoreno govorio i Miroslav Radman koji me prije nekoliko godina osobno pozvao u svoj splitski Institut, da održim predavanje o emocijama i motivaciji. Nakon predavanja ostali smo dugo pričati, a u jednom trenutku pitao sam ga, s obzirom na to da je svjetski poznat i čovjek širokog spektra znanja, slaže li se samnom na ovakav pogled na znanost. Pitao sam ga postoji li mogućnost da zajedno napišemo članak o tome što se zbiva u znanosti te da u znanost treba uključiti više emocije i vratiti je bliže onom idealu renesansnog čovjeka, nego današnjem tehno čovjeku, koji zbog profita i pohlepe ne vidi ništa osim svog uspjeha. Radman mi je rekao da je on sedamdesetih godina imao sličnu ideju, da je došao do jednog nobelovca i pitao ga isto pitanje. Nobelovac mu je rekao da ako želi pisati ili govoriti o tome, prvo mora doći na istu razinu onih kojima se obraća. Što znači, da moraš postati akademik ako želiš kritizirati akademiju. Pitao sam Radmana, a kako doći do te pozicije, kad moraš proći sve one filtere i stepenice, koje će sve učiniti da zatru svaku pomisao na drugačije razmišljanje i nećeš li se kad kroz trideset godina karijere dođeš do te stepenice, jednostavno umoriti. Kako biti avangardan u svojoj šezdesetoj? Pitam se ima li u današnjoj akademiji, ili akademijama, gdje su zaslužni ljudi sa svojim cijelim životnim opusima, još uvijek avangarde i želje da se javno progovori o ovome svemu što nas okružuje i da se svijet učini boljim? Ili se jednostavno nakon toliko godina truda uvjeriš da sam ne možeš ništa mijenjati? Tu smo se onda negdje razišli.
Car je gol
Kasnije sam pronašao jedan Radmanov tekst koji govori kritički o tome. Bilo mi je drago da je ipak to stavio na papir. A to je činjenica današnje znanosti. Mentori-menadžeri, nemislioci-nezanesenjaci, doktorandi i znanstveni novaci depersonalizirani su pokretači određenih aparata bez mogućnosti da svojim emocijama, intelektom ili žarom unesu promjene u znanosti. U postojećem ustroju znanosti mladi ljudi nemaju nikakve mogućnosti da se njihov glas čuje. Mogu postati vojnici, lego kockice veće slike, gdje će oni doći u poziciju da stvaraju sliku tek kad izgube zanos, motivaciju i energiju da bi išta mogli mijenjati. Sustav na taj način održava status quo. Sve ono što nas okružuje u znanosti, ali i u društvu, jer znanost je samo dio društva, doslovce je kao i u onoj bajci »Carevo novo ruho«. Svi sve vidimo, ali samo pričamo kako nam je car prekrasno odjeven. Ako budemo i dalje tako radili, onda ne možemo biti iznenađeni kad vidimo do koje razina je ta degeneracija dovela. Znanost je prva koja bi trebala biti otvorena za javno iznošenje misli. Stoga, kao misliocu, znanstveniku i emotivcu, nije mi nikakav problem izaći vani i reći car je gol.
