S vijestima da je u zadnju fazu kliničkih ispitivanja ušlo Pfizerovo cjepivo, čija je učinkovitost, prema dosad dostupnim podacima vrlo visokih 90 posto, javno je opet otvoreno pitanje koji će dijelovi populacije imati prednost pri cijepljenju.

Ono što se zasad zna jest da je Hrvatska rezervirala 2,7 milijuna cjepiva AstraZenece, ali ono će stići tek tijekom iduće godine. Rezervirano je i 900.000 doza Johnson&Johnsona te milijun doza Pfizera i BioNTecha. Jutarnji list piše kako će se u nas na prioritetnoj listi naći slične skupine kao i kod cijepljenja protiv gripe – u prvom redu to će biti stariji od 80 godina, zaposlenici domova za starije i zdravstveni djelatnici, te mlađe osobe sa značajnijim komorbiditetima poput onkoloških pacijenata ili dijabetičara. Plan je potom da u drugoj fazi cjepivo dobiju osobe starije od 70 godina, a u kasnijoj da se granica spusti do 50 godina.

Sličan plan dinamike procjepljivanja ima i većina drugih europskih zemalja, koje su se, dakle, listom odlučile za naoko potpuno logičan stav, u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije – zaštititi cjepivom one skupine s najvećim rizikom od smrtnog ishoda.

Ugledni portal Wired istodobno, međutim, otvara polemiku o sasvim drugačijem pristupu, za kojeg dio stručnjaka smatra da bi kvalitetnije dokinuo globalnu pandemiju – procijepiti prvo osobe s najvećim brojem kontakata , odnosno potencijalne “superširitelje”, koji mogu producirati najveći broj novih slučajeva zaraze. Dvojba se može plastično pojednostaviti na sljedeći način – hoće li pandemija prije nestati ako se procijepi zdravstveno ugroženi 90-godišnjak, koji posljednjih mjeseci ionako minimalno izlazi iz svojeg doma ili 20-godišnji student, koji nosi masku preko brade ili je uopće nema, a vikende provodi tulumareći s velikim brojem svojih prijatelja?

Foto iStock

Pravilo 80 / 20

Portal piše kako aktualnu pandemiju u prvom redu definiraju klasteri i kako većina studija potvrđuje da SARS-CoV-2 slijedi pravilo 80/20, odnosno 80 posto slučajeva potječe od samo 20 posto zaraženih osoba. Istraživanje hongkonških znanstvenika pokazalo je, pak, kako čak 69 posto zaraženih uopće ne širi bolest. Oni se zaraze, ostanu asimptomatski ili se razbole, oporave se ili umru, ali sve to bez prenošenja virusa na bilo koga.

S druge strane postoje i spomenuti superširitelji. Za jednog odvjetnika iz New Rochellea u SAD-u, kojeg se smatra nultim pacijentom u tom okrugu, pretpostavlja se da je zarazu posredno prenio na čak 800 do 1.000 ljudi. Zaraženi muškarac u Šangaju prenio je u siječnju zarazu na 23 osobe i to sve samo tijekom vožnje autobusom. Pjevač u washingtonskom zboru zarazio je tijekom probe 52 svojih kolega, a uzvanik na svadbi u Maineu zarazio čak 175 drugih “svatova”. Wired piše kako to objašnjava zašto su neka mjesta imala ogromno širenje epidemije, dok su druga bila pošteđena bar na neko vrijeme, odnosno zašto isto rizično ponašanje poput vjenčanja nekad može dovesti do desetaka novih slučajeva, a nekad ne – uopće.

No to otkriva i slabost ovog virusa – eliminiranje superširitelja okončat će pandemiju.

Pojava cjepiva instinktivno nalaže kako je potrebno što prije cijepiti što više ljudi i tako doći do imuniteta krda, u kojem virus više ne može “skakati” između ljudi. No budući će veće doze cjepiva doći tek do sredine 2021. godine ili kasnije, bit će potrebna prilagođenija strategija. No sve i da se netko odluči na spomenuti ciljani pristup, osnovno je pitanje – kako doći do tih 20 posto superširitelja? Kako u relativno brzom roku otkriti tko su ljudi s najvećim brojem kontakata?

Reuters

Paralela s računalnim virusima

Odgovor daju znanstvenici, koji nemaju puno veze s epidemiologijom i medicinom uopće – fizičari. Mađarski znanstvenik Albert-László Barabási tvrdi kako ne postoje slučajne mreže i kako svim okruženjima – od ljudskih zajednica do interneta – dominira nekoliko vrlo dobro povezanih čvorišta. Većina čvorova može kontaktirati samo nekolicinu drugih, a neki su potpuno izvan tih okvira. Ili prevedeno na internetski jezik, neka mala web stranica komunicirat će možda s još njih četiri, a Google sa stotinama milijuna drugih. To objašnjava zašto su računalne mreže i dalje podložne virusima iako milijuni pojedinačnih korisnika imaju antivirusni softver. Ključ je u izoliranju čvorova preko kojih zlonamjerni kod može i dalje obilaziti internet.

Alessandro Vespignani, iz Međunarodnog centra za teorijsku fiziku u Trstu u Italiji proučavao je sa svojim timom veze sa strukturom mreža na širenje stvarnih bioloških epidemija, izradivši ciljanu shemu imunizacije kroz fokusiranje na najpotpunije povezane čvorove. Izveli su računalnu simulaciju takve strategije na sustav koji je trebao oponašati mrežu seksualnih kontakata i zaključili da se cijeli sustav može zaštititi ciljanom imunizacijom tek 16 posto stanovništva. Barabási je to konkretizirao tvrdnjama da bi lijekove za HIV u vrijeme epidemije AIDS-a u podsaharskoj Africi bilo uputnije prioritetno davati prostitutkama, umjesto drugim životno ugroženim skupinama poput majki s bebama.

Cijepljenje poznanika

Kako, međutim, pronaći čvorove za respiratorne infekcije poput covida-19? Jedan od pristupa izradio je tijekom prve epidemije SARS-a 2003. godine Shlomo Havlin, fizičar sa Sveučilišta Bar-Ilan blizu Tel Aviva. Njegov tim ustvrdio je kako treba slijediti jednostavnu skriptu – uzeti slučajni uzorak populacije i zamoliti svakog pojedinca da imenuje jednog poznanika. Potom bi trebalo cijepiti tog poznanika, a Havlin kaže da se na taj način brzo može doći do čvora, odnosno superširitelja. Drugi je pristup da svaki pojedinac imenuje prijatelja za kojeg smatra da ima najviše kontakata.

Za Havlinovu strategiju, piše Wired, postoje i eksperimentalni dokazi o učinkovitosti u biološkim epidemijama. U vrijeme cirkulacije gripe H1N1 2009. , mrežni znanstvenici Nicholas Christakis i James Fowler pratili su dvije skupine studenata Harvarda. Prva je skupina izabrana slučajnim odabirom, a drugu su činili prijatelji prve skupine. U prosjeku su članovi grupe prijatelja oboljeli od gripe dva tjedna prije slučajne skupine. Da je skupina prijatelja bila cijepljena na početku, kampus bi možda bio u potpunosti pošteđen izbijanja zaraze.

Reuters

(Pre)rizičan eksperiment

O ovakvom ciljanom pristupu cijepljenju prema čvorovima govorila je i Rachel Slayton, epidemiologinja vodeće američke agencije za javno zdravlje, Centra za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC), koja kaže da je utjecaj cijepljenja starijih osoba na širu zajednicu, zbog malog broja kontakata, zanemarivo mali.

Marc Lipsitch, epidemiolog s Harvardske škole javnog zdravlja također govori o dva pristupa. Jedan je zaštititi pojedince cijepljenjem, a drugi smanjiti prijenos virusa i tako zaštititi cijelu populaciju. No istodobno ističe kako bi svaki pristup koji ne započinje sa starijim osobama bio pogrešan. Rizik od kratkoročno velikog broja preminulih ipak je, dodaje, prevelik, a ulog previsok za eksperimente u trenutku dok postoji bolest koja pogađa milijune.

“Tko se može igrati sa životima i odabrati plan imunizacije, koji ipak nikad nije testiran izvan računalnih modela i sveučilišnih kampusa”, zaključuje i napominje da drugi pristup može biti koristan jednom kad se procijepe najugroženiji dijelovi populacije, a još ne bude dovoljno cjepiva da se pokriju apsolutno svi.