Koliko krumpir može biti važna stvar u životu, zauvijek će nas podsjećati razdoblje velike gladi u Irskoj između 1845. i 1849. godine. Ionako siromašna domaćinstva na zapadu i jugu Irske gotovo su se u potpunosti orijentirala na uzgoj krumpira jer je prehranjivao mnogočlane obitelji, moglo ga se dugo čuvati i njegov nije zahtijevao dodatna ulaganja u sjeme ili plaćanje dodatne obrade kao što je bio s slučaj s mljevenjem žitarica. Kad je krumpir napala gljivična bolest plamenjača i uništila usjeve Irska se suočila s neviđenom gladi koja je rezultirala s milijunom mrtvih i milijunom iseljenih.

Sto i pedeset godina kasnije u zapadnoj hemisferi nezamislivo je da se nešto tako ponovi, u današnjem razvijenom svijetu velikih farmi, trgovačkih centara na svakom ćošku i dramatičnog smanjenja broja obitelji koja sama uzgaja hranu koju konzumira, glad i nestašice su postale nešto apstraktno, ali ima krajeva u svijetu gdje je gola egzistencija ljudi usko vezana uz zdravlje određenih poljoprivrednih kultura. Recimo, u Africi, odnosno Ugandi gdje je za oko 300 tisuća obiteljskih farmi krumpir kultura koja ih drži podalje od bijede i gladi. Prema podacima International Potato centra, istraživačke ustanove sa sjedištem u Limi koja nastoji smanjiti siromaštvo i postići održivu sigurnost hrane u zemljama u razvoju putem znanstvenih istraživanja, i do 60 posto posađenog krumpira u Ugandi zna uništiti ista bolest koja je do smrti izgladnila Irsku sredinom 19. stoljeća. Plamenjača je u današnje vrijeme odgovorna za propast 30 posto nasada krumpira širom svijeta.

No, ove zabrinjavajuće brojke mogle bi napokon postati prošlost. Kako prenosi Science Alert, Nacionalna organizacija za poljoprivredna istraživanja (NARO) Ugande i International Potato centar razvili su novu vrstu krumpira koja je otporna na plamenjaču.

Koristeći nove molekularne tehnike, prenijeli su gene otpornosti na plamenjaču u popularnu istočnoafričku sortu krumpira Victoria. Nova sorta, poznata kao 3R Victoria, gotovo je identična sorti koja se najčešće sadi u Ugandi, s jednom presudnom razlikom. Sadrži tri gena sorte krumpira za koji je dokazano da štite krumpir od opake gljivične bolesti.

„Za istraživača biotehnologije koji radi u istočnoj Africi, ovo je dostignuće posebno uzbudljivo. Krumpir je važna osnovna kultura u regiji, a ova nova sorta spremna je dramatično povećati prinos i istovremeno smanjiti upotrebu fungicida“ – kaže Tadessa Daba s Etiopskog instituta za poljoprivredna istraživanja.

U njegovoj Etiopiji, gdje je 70 posto obradive površine pogodno za uzgoj krumpira, čak milijun malih farmera uzgaja upravo ovu kulturu. U Africi je krumpir prepoznat kao moguće sredstvo trajne obrane od pothranjenosti s kojom se dio Afrike i dalje bori. Stvaranje križanca krumpira na znanstvenoj osnovi, otpornog na gljivična oboljenja u tom je smislu velik korak unaprijed. Poslije ovog znanstvenog postignuća krumpir će biti još isplativiji za uzgoj jer s otpornošću na plamenjaču postat će izlišno prskanje usjeva fungicidima što će pojeftiniti proizvodnju za 20-ak posto.

Biotehnolog Daba napominje da je velika prednost krumpira u tome da za uzgoj krumpira treba manje zemlje i manje vode nego za uzgoj žitarica, a poznato je da Afrika u dijelovima oskudijeva i s obradivom zemljom i s vodom.

Afričko modificiranje krumpira koje garantira sigurnost protiv bolesti i zahtijeva manje fungicida, otvara staru priču o prednostima i minusima genetski modificirane hrane. Naime, ovako 3R Victoria krumpir je GMO hrana, no čini se da Afrika nema mnogo izbora bez obzira što pitanje GMO poljoprivrede kao i svugdje u svijetu generira rasprave o sigurnosti, utjecaju na okoliš i socijalnim posljedicama.

Tadessa Daba smatra da budućnost leži u izgradnji partnerstva između istraživačkih organizacija s tehnološkim kapacitetima i nacionalnih poljoprivrednih instituta kako bi se razvijala genetski modificirani usjevi prilagođeni lokalnim uvjetima.

„Afrika ima puno mogućnosti da proizvede više hrane na manjoj površini i uz manje korištenje pesticida, da bi zaštitila milijune ljudi od gladi. Ali da bi se to ostvarilo, afričke vlade moraju biti otvorene za nove, znanstveno dokazane tehnologije, uključujući genetski modificirane usjeve, i primjereno ih koristiti“ – zaključuje etiopski biotehnolog Tadessa Daba.