Pouke

Teoretičara zavjera bilo je uvijek. Ovo su Prometeji čovječanstva koji su stradavali zbog znanosti

Kim Cuculić

Svuda po svijetu, ne samo u Hrvatskoj, ima onih koji znanosti ne vjeruju. Osim nekih čudnih uvjerenja »s ruba znanosti«



Situacija oko pandemije koronavirusa pokazuje da je jedan dio ljudi izgubio povjerenje u znanost i lakše se priklanja raznim teorijama urote ili vjerskim tezama o cjepivima napravljenim na temelju staničnih kultura nastalih iz tkiva abortiranih fetusa.


Ovo posljednje možda objašnjava katoličku ikonografiju (slike Gospe, raspela, krunice…) na masovnom prosvjedu nedavno održanom u Zagrebu. Prijašnje pandemije u povijesti, otkad cjepivo postoji, pokazuju da je i onda, kao i danas, bilo onih koji zagovaraju cjepivo i cijepe se, kao i antivaksera.


Ipak, znanost je potvrdila da je cijepljenje jedno od najvećih medicinskih dostignuća modernog doba. Stručnjaci uporno ponavljaju kako su zahvaljujući cijepljenju neke vrlo opasne bolesti, poput velikih boginja, iskorijenjene, neke druge se nalaze pred iskorjenjivanjem, dok su brojne druge zarazne bolesti – kao što su neonatalni tetanus, tuberkulozni meningitis, ospice, rubeola, difterija i druge stavljene pod nadzor.




Unatoč tome, svuda po svijetu, ne samo u Hrvatskoj, ima onih koji znanosti ne vjeruju. Osim nekih čudnih uvjerenja »s ruba znanosti«, jedan od razloga tome mogao bi biti i taj što su se, recimo, u našoj javnosti pojavili znanstvenici čija se mišljenja o pandemiji COVID-19 i njezinom suzbijanju dijametralno razlikuju.


Zato se i nameće pitanje kome vjerovati? Usprkos tome što su neka znanstvena dostignuća provjerena i učinkovita, moglo bi se i u današnje vrijeme dogoditi da znanstvenici stradaju zbog svojih otkrića.


Ova aktualna tema podsjetila nas je na mitskoga Prometeja koji je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. Prometej je u grčkom mitu sin titana. Pomogao je Zeusu u borbi protiv Krona, jer je težio za novim pravednijim poretkom.


Potom je postao prijatelj i dobročinitelj ljudi, a protivnik olimpskih bogova. Boreći se lukavstvom protiv Zeusa, vratio je ljudima vatru koju im je ovaj oduzeo. Zato ga je Zeus kaznio. Prikovao ga je uza stijenu, na Kavkazu, a jedan mu je orao danju kljuvao jetru, koja se noću, uvijek iznova, obnavljala.


Prometej nije htio pregovarati sa Zeusom, nego je radije trpio muke kojih ga je oslobodio tek Heraklo. Oslobođeni Prometej potom se pomirio sa Zeusom te mu otkrio tajnu kojom će sačuvati trajnost svoje vlasti pa su ga bogovi primili na Olimp.


Prema jednoj verziji mita, naučio je ljude i zanatima, ukrotio konja, sagradio lađu, naučio ih pismu, računanju i uputio ih u tajne liječenja bolesti. Prometej je bio štovan u Ateni, baklje u njegovom kultu predstavljale su simbolički vatru i znanje koje je dao ljudima.


Mit o Prometeju obradio je Eshil u svojem »Okovanom Prometeju«. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, preko Hezioda i Eshila taj je mit – kao simbol neprestane borbe čovjeka protiv nepravde i sile – ušao u svjetsku književnost (P. Calderón de la Barca, J. W. Goethe, J. G. von Herder, G. G. Byron, P. B. Shelley, A. Gide) i poslužio kao tema nizu glazbenih djela (L. van Beethoven, F. Liszt, G. Fauré, A. N. Skrjabin) i likovnih ostvarenja (Tizian, P. P. Rubens, G. Moreau, A. Böcklin, A. Feuerbach).


Koja je pouka Prometeja za današnje vrijeme? Bio je junak koji je prkosio bogovima u korist ljudi. Glavni bog Zeus, znajući da će ta vatra vjerojatno dovesti do njegove propasti, kažnjava Prometeja osuđujući ga na vječnu patnju. Spomenimo i možda najpoznatiji primjer, ne iz mitologije, nego iz stvarnosti, talijanskog renesansnog filozofa Giordana Bruna (1548. – 1600.).


Nakon završenog studija u školi dominikanskog samostana u Napulju, nastavio je studij logike i dijalektike te teologije na sveučilištu u Napulju, a zatim je stupio u dominikanski red u kojem je i zaređen.



Optužen zbog bezboštva (spajanja kršćanske doktrine i neoplatonizma), istupio je iz reda, za kraće vrijeme obratio se na kalvinizam, ali se sukobio s kalvinistima i sklonio u Francusku. Zbog njegovih heretičkih vjerskih naučavanja, ali isto tako i filozofskih stavova, Crkvi neprihvatljivih, inkvizicija ga je osudila 1592. i poslala u tamnicu, a nakon sedam godina boravka u zatvoru biva spaljen na lomači.


Bruno je proširio Kopernikov heliocentrični sustav na »beskonačnost svemira i mnoštvo svjetova«, čime je prvi jasno dao sliku fizičkog svemira koju i danas prihvaćamo. Iznio je još niz konkretnih podataka, do sada znanstveno potvrđenih, ali i onih koje suvremena znanost još nije istražila.


Bruna se nazivalo glasnikom i mučenikom prirodnih znanosti. Borio se protiv vjerskog fanatizma i sljepila službene znanosti svoga vremena, o kojem govori: »Luđacima nazivaju one koji ne znaju raditi po uobičajenim pravilima, bilo zato što teže naniže, jer su manje razumni, bilo zato što teže naviše, jer su pametniji.«


Stoga se borio za preporod vitalnih vrijednosti ljudskog duha, dajući smjernice za izlazak iz mraka srednjega vijeka, ističe u tekstu za Novu Akropolu Andrija Jončić.


Poznati primjer je i Galileo Galilei, talijanski fizičar i astronom (1564. – 1642). Nakon završenih medicinskih studija, posvetio se proučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postao jedan od najvećih fizičara i astronoma.



Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s crkvenim naučavanjem, pa mu je odlukom inkvizicije 1616. bilo zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta.


Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine, pa je u svojem djelu »Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemejskom i kopernikanskom…« (1632.) izložio heliocentrični sustav.


To je djelo Crkva odmah ocijenila kao heretičko. Dosljednost Galileijeva da iznosi i brani znanstvenu istinu izazvala je oštru reakciju. U Rimu, u prostorijama inkvizicije, održan je proces protiv Galileija, koji je tada bio u sedamdesetoj godini. U progonstvu, lišen slobode i odvojen od svijeta, bio je pod stalnim nadzorom inkvizicije.


Nakon njegove smrti, crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom V. Vivianijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik, a 1757. skinuta je zabrana s Galileijevih djela, u kojima on zastupa načelo pomičnosti Zemlje, nasuprot geocentričkomu sustavu koji je branila Crkva. Eppur si muove (ipak se kreće) riječi su koje je, prema predaji, izrekao Galilei kada su ga pred sudom inkvizicije primorali da se odrekne Kopernikova nauka.


Podsjetimo i na operu corale »Okovani Galilej« redatelja Branka Brezovca, koji je u ovoj predstavi spojio Brechtov »Život Galilejev« i Eshilova »Okovanog Prometeja« – dvije paradigmatske figure, mogli bismo reći, vjere u znanost.