Guinnessova knjiga rekorda kaže da je Kalašnjikov AK-47 najrasprostranjenija puška na svijetu s preko 100 milijuna komada u funkciji. Ova vatreno oružje napravljeno 1947. godine postalo je slavno po svojoj jednostavnosti, niskoj cijeni, ali ponajviše po izdržljivosti i pouzdanosti.

Podjednako je popularna kod vojski i službenih specijalnih snaga (koriste ih u preko sto država svijeta), kao i kod terorista. Sadam Husein imao je zlatni primjerak, Bin Laden se nije odvajao od njega, ne tako davni teroristički napadi u Francuskoj, na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo i na rock koncertu u pariškom klubu Bataclan, izvedeni su ovom ubojitom jurišnom puškom.

Zanimljivo, AK-47 se proizvodi  u raznim inačicama u više od 30 zemalja svijeta. Kolika je razlika u kvaliteti, sugerira razlika u cijeni ruskog originala i domaćih inačica. Tako recimo u Pakistanu ruski AK-47 košta 1200 dolara, a verzija proizvedena u Pakistanu samo 150 dolara.

Od licencnih izdanja ove puške, kao najbolje slovile su finska, izraelska i jugoslavenska verzija, model M70 proizveden u kragujevačkoj Crvenoj zastavi.  O njenoj kvaliteti govori i činjenica da ih je proizvedeno preko 4 milijuna komada i da su na crnom tržištu ove puške i dalje tražene i česte s obzirom da ih je na desetine tisuća nestalo u kaosu raspada Jugoslavije.

A koje su kopije kalašnjikova najgore? Na ruskoj stranici pod državnom kontrolom Russia Beyond pozabavili su se tim pitanjem ruski stručnjaci za oružje.

Po njima, pakistanski AK-47 je najgori, jer se proizvodi u malim selima ručno pomoću osnovnog kovačkog alata. Koliko je loš najbolje govore riječi Vladimira Onokoja, rukovoditelja Odjela za vojno-tehničku suradnju koncerna “Kalašnjikov”. Kaže da 20 od 30 tih automata ne mogu pogoditi cilj s udaljenosti od 50 metara, jer metak iz ovakvih automata leti nepredvidljivom putanjom.

Na listi je i kineski model za koji je licenca odobrena još 1956. godine. U početku je to bila solidna puška, ali s „racionalizacijom“ troškova kvaliteta je rapidno padala.

“Glavni problemi s kineskim modelima AK su niska kvaliteta opruga, ekstraktora čahure i sigurnosnih mehanizama, mala preciznost, i još mnogo toga. Pojedini čak tvrde da su ti automati napravljeni od zgužvane folije”, rekao je Jurij Siničkin, bivši snajperist i vodeći inženjer korporacije Lobaev Arms.

Irak zapravo nije proizvodio kopiju originalnog kalašnjijkova, već kopiju jugoslavenskog modificiranog modela M 70. No, ona po Rusima, nije bila ni blizu po kvaliteti puške iz Kragujevca. Zanimljiva je činjenica na koju je podsjetio Onokoj da Jugoslavija nikad nije dobila službenu licencu za proizvodnju ovih automata.

„Irački AK je zapravo piratska kopija piratske kopije” – kaže Onokoj.

Na listi proizvođača najlošijih kopija kalašnjikova neočekivano su se našle i Sjedinjene Američke Države.

“U SAD-u ima proizvođača AK koji spadaju među najbolje, ali ima i onih koji su među nagorima. Amerikanci imaju odlične kompanije u sferi malog biznisa koje prave limitiran broj automata AK za kolekcionare oružja, ali ima i nevjerojatno loših proizvođača” – kaže Onokoj, stručnjak iz Kalašnjikova.

Spomenuo kompaniju Inter Ordnance kao najgoreg proizvođača AK u SAD-u. Njegove loše strane su kriva cijev, slabi šarafi, loše sklapanje i još mnogo toga. Drugi proizvođač loših kopija AK-47 je Century Arms.

“Oni se zovu dva u jednom, to jest i automat i ručna granata. Razlikuje se od obične granate po tome što može eksplodirati u svakom trenutku” – ne bez ironije je ustvrdio Vladimir Onokoj.

Listu zatvara etiopski model čiju su proizvodnju, po informacijama kojim raspolažu Rusi, organizirali stručnjaci iz Sjeverne Koreje. Ti automati brzo hrđaju, nitne su slabo zakovane, plastični dijelovi su „žnj“ kvalitete. Po mišljenju Onokoja i nakon 60 godina originalni sovjetski automat izgleda i funkcionira bolje od ove loše kopije.

Na kraju, ovu priču prenosimo kao zanimljivost, nikako kao vodič za kupnju ubojite jurišne puške, za razliku od teksta na Russia Beyond koji počinje naputkom „koje modele AK strane proizvodnje nikada ne trebate kupiti i zašto“.

Kalašnjikov se u Hrvatskoj, ni onaj ruski, ni srbijanski ni bilo koji drugi, ne može kupiti legalno. To ne znači da ih nema. Oružje u jednom od šokantnijih uličnih obračuna u posljednje vrijeme, onaj u Splitu kad je Filip Zavadlav iz osvete ubio trojicu iznuđivača bio je upravo kalašnjikov. Zagrebački incident kad je desni ekstremist Danijel Bezuk krenuo naoružan na zgradu Vlade RH i ranio policajca, u rukama je također nosio kalašnjikov…

Od Domovinskog rata Hrvati su svakako visoko naoružani narod, u to nema sumnje. Službene statistike govore da je od 2007. godine otkad traje akcija MUP-a vraćanja neprijavljenog oružja bez pravnih posljedica, vraćeno čak 340 tisuća komada vatrenog oružja. Dakle, sasvim je izvjesno da tamo negdje ima još tisuće ilegalnih kalašnjikova. Iako se to nekima čini drugačije, i iako imaju svoju cijenu na (crnom) tržištu, oni zapravo u rukama civila ne vrijede ništa jer donose samo nevolje. Ne čuvajte ih i ne prodajte, najpametnija životna odluka bila bi vratiti ih u MUP.