Na mnogim web stranicama sve je češća poruka. “pregledavajte besplatno ako nam dopustite da pratimo vaše podatke i ciljamo vas prilagođenim oglasima, a ako ne dopustite – platite”.

Model je poznat pod imenom “pristani ili plati”, a već neko vrijeme traju prijepori je li etičan ili uopće legalan.

Britansko regulatorno tijelo za podatke pokrenulo je savjetovanje o toj praksi i najavilo donošenje zaključka do kraja godine.

“U načelu, zakon o zaštiti podataka ne zabranjuje poslovne modele koji uključuju ‘pristanak ili plaćanje’. No svaka organizacija koja razmatra takav model mora biti pažljiva kako bi osigurala da je pristanak bio dobrovoljan, da su ljudi potpuno informirani i da se mogu iz svega povući bez štete po sebe”, stoji u prvom obrazloženju.

Regulatori su stava da korisnici moraju znati što se događa s njihovim podacima.

“U osnovi se svodi na prijepor između prava na poslovanje i prava na privatnost”, kaže Philippa Donn, partnerica u DPN Associates, konzultantskoj tvrtki koja savjetuje o pitanjima zaštite podataka.

Uobičajeni način razumijevanja internetskih poslovnih modela navodi: “ako nešto dobivate besplatno, vi ste proizvod“. U praksi to znači da web stranice besplatno ustupaju svoj sadržaj, a zauzvrat im dajete svoje osobne podatke. Oni ih zatim prodaju trećoj strani kako bi se isporučivali personalizirani oglasi.

Od 2018. postoji obveza web stranica da od korisnika traže izričiti pristanak za korištenje kolačića i sličnih tehnologija praćenja. To možete odbiti, a za vlasnike web stranica to znači da prikupljaju manje informacija i posredno dobivaju manje novca od oglašivača. Tu se onda došlo do “pristani ili plati” modela.

Industrija na koju ovo najviše utječe su tiskani mediji, koji se uglavnom financiraju oglašavanjem i sustavom plaćanja putem interneta. Nedavno su ga uveli ugledni britanski mediji poput MailOnlinea, The Suna, The Timesa ili The Independenta.

No je li to pošten izbor? Eva Lu, suradnica u odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood mišljenja je da ideja o slobodno danom pritisku mora zadovoljiti visoku ljestvicu.

“Sve se svodi na to ima li korisnik istinski slobodan izbor kako će organizacija koristiti njegove osobne podatke, Drugo je pitanje postoji li istinska alternativa za korisnike. Ako ne možete pročitati određeni članak, možete jednostavno odlučiti da to ne učinite i možete otići čitati o tome negdje drugdje”, navodi Lu.