Ako u poslovnom svijetu postoji riječ koju biznismeni ne žele čuti, onda su to pojmovi neizvjesnosti i nepredvidljivosti. Na žalost američkih poduzetnika, Donald Trump je drugo ime za neizvjesnost i nepredvidljivost. Ono što vrijedi danas ujutro, popodne više neće biti slučaj. Iako će visokopozicionirani ekonomski mu savjetnici i sve rjeđi pobornici iz poslovnog svijeta iz petnih žila neuvjerljivo objašnjavati da je priča oko carinskog rata, numizmatički precizno isplanirana akcija, sve više izgleda kao ad hoc, ako prođe prođe, avantura. I kad veliki globalni igrači, poput EU, Kanade i Kine bespogvorno ne saviju kičmu pod pokušajem Donalda Trumpa da ih zaplaši carinskim ratom, Trump reterira kad burze na to odgovore naglim padom, kad se počnu brisati milijarde tržišne vrijednosti i kad kratki pokušaj demonstracije ekonomske sile prijeti dužom recesijom. Iako je dan prije rekao da su carine tu da ostanu.

Poanta cijele priče je navodna želja predsjednika SAD-a da vrati proizvodnju američkih tvrtki iz Kine i ostalih zemalja na čijoj su jeftinoj radnoj snazi profitirali desetljećima i američke kompanije, a i američki potrošači radi niskih cijena tih proizvoda. Čak i da neke od američkih kompanija nakon krupnih investicija u inozemstvu pomisle da bi možda trebali vratiti (ili po prvi put pokrenuti), proizvodnju u SAD, već Trumpovo vruće-hladno glavinjanje po pitanju uvođenja carina je velika prepreka u startu. Danas je predsjednik Kine i tamošnje Komunističke partije Xi Jinping oličenje zla za Trumpa, a Kina neprijateljska ekonomija koju će kazniti sa 145 posto carina, a usput i sve američke kompanije koje tamo proizvode, što znači gotovo sve tehnološke divove. Za tjedan dana, u Trumpovom svijetu moguće je da postane prekrasan čovjek, a carine prema Kini samo epizoda za zaborav u biografiji ovog samoproglašenog najboljeg pregovarača na svijetu.

Da tome i nije tako, da je Donald Trump čvrst i nepopustljiv u svojim stavovima, da tih 145 posto carina Kini ostane do kraja njegova mandata, čak i u tom slučaju je malo izgledno da neki od najvećih tehnoloških divova koji se oslanjaju na dalekoistočnu industrijsku infrastrukturu, proizvodnju vrate u SAD.

Posljednjih dana ta se teza preko pera mnogih analitičara proteže u najeklatantnijem slučaju trenutno, onom Applea koji svoj glavni proizvod iPhone u njegovih 18 godina postojanja nikad nije proizvodio u SAD-u, a njegov „izumitelj“ i tehnološki vizionar Steve Jobs još je za prvog mandata Baracka Obame govorio da nikad ni neće.

Za početak, iPhone je istinski globalni proizvod. Apple na svojim stranicama ističe da njihov lanac opskrbe koji rezultira tim magičnim pametnim telefonom, obuhvaća dobavljače iz preko 50 zemalja, a dijelovi za iPhone proizvode se u preko 600 proizvodnih pogona širom svijeta, dakako najviše u Kini i ostalim dalekoistočnim zemljama poput Vijetnama, Indije ili Tajvana. S Tajvanom je stvar malo zamagljenija, jer mnoge od njihovih tvrtki, poput Foxconna imaju mega-tvornice u samoj Kini gdje se između ostalog proizvode i Appleovi uređaji.

Zamijeniti sve te dobavljače iz 50-ak zemalja, pa onda izgraditi u SAD-u giga-tvornicu koja može izbaciti 500 tisuća mobitela dnevno (!), kao što je to sada slučaj s kineskim partnerima Applea, stručnjaci kažu da to zahtijeva milijarde dolara troška i nekoliko godina vremena, možda i više negoli će Trump biti na vlasti.

Ako idemo korak dalje i zamislimo da Apple uđe u takvu avanturu, što je danas, čak i sa ovako brutalnim carinama prema Kini, malo izgledno, dolazimo do cijene iPhonea „made in USA“.  Analitičari sugeriraju da bi iPhone proizveden u SAD-u koštao čak trostruko više negoli danas. U prijevodu, postao bi krajnje nekonkurentan.

Prema onom što planira Apple i što govori njihov šef Tim Cook je u priličnoj opreci sa željama Trumpove administracije. I dok ministar trgovine Howard Lutnick ovih dana uživo u TV programu „sanja“ „o armiji milijuna i milijuna američkih ljudi koji šerafe male vijke u izradi iPhonea“, Tim Cook je u mnogo navrata, a prije njega i pokojni Steve Jobs, ponavljao kako SAD nema dovoljno stručne radne snage za to, ni na proizvodnim linijama, ni u smislu kvalificiranih inženjera. U Kini je i jednih i drugih na pretek, za neusporedivu nižu cijenu.

Iz Applea se zasad ne oglašavaju po pitanju aktualnih događanja, no kao i svaki tehnološki div, zasigurno imaju lobiste koji iza kulisa pritišću republikanske kongresmene i ljude iz šireg Trumpovog kruga. Za očekivati je da Apple neće odmah dizati cijene iPhonea i ostalih uređaja i nadati se da će ova carinska prijetnja ipak završiti nekim racionalnim rješenjem, a ne trajnim ratom. Rezervi Apple ima, jer zarađuje ogromni novac na raznim pretplatama, servisima i aplikacijama direktno vezanim uz iPhone, a ti prihodi nisu predmet carina prema Kini.

Uostalom, Apple već ima iskustava s Trumpom, kao i on s njima. U svom prvom mandatu, Trump je također podignuo carine Kini, doduše daleko manje drastično nego sada i pritiskao Apple da preseli proizvodnju u SAD. Nešto je postigao, Apple je počeo ulagati više u SAD, ali ne u proizvodnju, već serverski biznis, a carinske namete prema Kini ublažio je činjenicom da je znatni dio proizvodnje u tom razdoblju prebacio u Indiju i Vijetnam. Ne zato jer ne vole raditi u SAD-u ili iz kaprica, već iz razloga koji bi Trump kao poduzetnik trebao dobro razumjeti – jer se tako i dalje više isplati.