Gotovo svaka osoba na ovom planetu jednom je upalila jednu od videoigrica na svojemu računalu, ali zasigurno su rijetki pomislili kako bi upravo od toga jednoga dana mogli živjeti.

Jedan od rijetkih je Riječanin sa zagrebačkom adresom Leon Pesić, odnosno kako se u svijetu eSporta zove – neLo.

On se još u osnovnoj školi »zaljubio« u svijet gaminga, ubrzo je shvatio da se od toga može i zarađivati te se može pohvaliti da je u svojoj eSport karijeri u igri Rainbow Six Siege zabilježio jedne od najvećih uspjeha.

A prije nekoliko mjeseci prebacio se na poziciju trenera ekipe WYLDE.

– Krenulo je to još u osnovnoj školi, na satovima informatike kada smo imali vremena da se malo i zabavimo. Uz školu sam trenirao košarku i igrao igrice.

To mi se odmah tada svidjelo, volio sam se općenito natjecati i onda sam i kod kuće počeo s igranjem. Prva igrica je bila Counter-Strike, a uvijek sam nastojao »gurati« kompetitivne igre i tako je krenulo – govori 27-godišnji Leon Pesić.

Puno stepenica

Priznaje da je vrlo brzo shvatio koliko je to ozbiljno razvijeno izvan granica Hrvatske. Na kraju krajeva, Leon je odustao i od studija politehnike na riječkom Filozofskom fakultetu kako bi se u potpunosti posvetio eSportu.

Leon Pesić neLo / Foto Ubisoft/Michal Konkol

– Znao sam već tada da se od toga može zaraditi, ali i da se teško može probiti u svijet gaminga. Igrao sam više videoigrica kroz srednju školu i fakultet i probavao ih dok se nisam probio u jednoj.

Kod nas to nije toliko prošireno pa je u ono doba to za mene bilo na neki način nepoznato, iako sam znao da se može zaraditi. U početku, kada sam prvi put našao svoj tim, vježbao sam s njima u svoje slobodno vrijeme.

Onda dođu turniri, sjećam se da sam bio s hrvatskim timom u Zagrebu kada sam prvi put uživo nastupao i tako malo po malo skupljao iskustvo.

Nakon nekog vremena sam krenuo tražiti inozemni tim jer kod nas to sve još uvijek nije dovoljno razvijeno i ne bave se ljudi time na profesionalnoj razini.

Našao sam jedan engleski »lineup« s kojime sam krenuo vježbati i onda kreneš… Kroz otvorene kvalifikacije se kvalificiraš za jednu ligu, pa kroz tu ligu u drugu te onda u prvu. To je puno stepenica i rada.

Leonov prvi turnir uživo bio je 2017. godine, a zanimljivo je da je znao nastupati pred jednakim brojem ljudi kao što nastupaju neki hrvatski nogometaši ili košarkaši.

– Išao sam ondje bez očekivanja, upoznati ekipu i zabaviti se. Bilo je super, a na svaki turnir na koji sam tada išao sam išao s ciljem skupljanja iskustva jer je ipak drugačije kada dođeš uživo igrati, a ne u svojem domu.

Da, mentalna snaga je jako važna. Nije to za ignorirati. U Japanu sam igrao pred četiri tisuće ljudi… Oni te svi gledaju, a ti moraš paziti na svoj nastup.

Nije to lagano, zapravo je isto kao i u »običnom« sportu. Trema? Uvijek je malo ima i to je dobro jer znači da ti je ipak važno to što radi.

Ali, treba mentalno raditi na sebi, što danas organizacija eSporta ignorira, ne daje dovoljno pažnje. U košarci, nogometu, imaš cijeli tim, pa i mentalnu pomoć. Ovdje smo još uvijek daleko od toga.

Ozbiljna zarada

Iako ne voli kada se govori isključivo o zaradama, mnoge laike u eSportu ipak najviše intrigira taj segment koji upravo onda i pokazuje o koliko se ozbiljnom poslu radi.

Danac NOtail s malo više od sedam milijuna dolara je na vrhu ljestvice esportaša s najvećom zaradom na natjecanjima. Kako nam Leon objašnjava, zarada ovisi od igre do igre te su na vrhu uglavnom oni koji igraju Dotu 2.

U njegovoj Rainbow Six Siege igri zarada je manja, ali i dalje su to itekako pristojne cifre. Podaci o zaradi su javni, pa je tako Leon dosad zaradio oko 110 tisuća dolara na turnirima. Uz to, gameri dobivaju i mjesečne plaće od svojih klubova.

Leon Pesić neLo

– Neki igrači zarađuju i od sponzorstva ako imaju veliki broj pratitelja na društvenim mrežama, a onda su tu i u nekim igrama »skinovi« tima, koje svaki igrač može kupiti ako nas želi podržati.

Tako da ima više načina zarade. Rekao bih da svejedno mali postotak ljudi može jako dobro živjeti, a isto tako ovisi od igre do igre.

Usporedba s običnim sportovima? I dalje je moja plaća dobra za hrvatske prilike, ali se ne možemo još uspoređivati s nogometom ili sličnim sportovima.

A kada je usporedba radnog vremena u pitanju, gameri zapravo provedu pred računalom jednako vrijeme kao osobe koje se bave uredskim poslovima.

– Otprilike smo pred računalom šest do sedam sati. Radni dan izgleda tako da oko 13.30 ili 14 sati krećemo s vježbanjem. Vježbaju se tri mape, a svaka mapa oduzme malo manje od sat vremena.

Onda imamo pauzu od 17 do 18 sati pa ponovo ponavljamo isto. Sve traje do otprilike 21 sat. Ovisi od tima do tima, netko vježba više, a netko manje, ali nije klasično radno vrijeme gdje vježbaš od ponedjeljka do petka po osam sati.

Ponekad su tu kvalifikacije vikendom ili neka utakmica srijedom pa uzmeš četvrtak slobodan. Radno vrijeme nije konzistentno, ali puno vremena ti oduzima i većinom su termini popodne što je dosta drugačije od normalnih poslova.

Teško je iskombinirati slobodno vrijeme i druženje. Što su mape? Na primjer, League of Legends se uvijek igra na jednoj mapi, vježbaju se strategije, koordinacija…

Moramo izmisliti i strategije u slobodno vrijeme, gledati protivnike kako igraju pa napraviti nešto što će ih poremetiti.

Sada kada je trener, Leon odradi otprilike jednak broj sati pred računalom kao i igrači. Ali, stres je ipak manji.

– Prije mjesec i pol dana sam službeno krenuo s trenerskim poslom. 28 godina su već stare koristi za ovo, ha, ha. Šalim se, nije staro, ali postoji dosta mladih igrača od 18 ili 19 godina koji su nadobudni, imaju energije.

Mogao bih još igrati na ovoj razini, ali ukazala mi se prilika da se prebacim na poziciju trenera, a njih je ipak malo. Od 10 timova u Rainbow Six ProLeague je samim time 10 trenera, pa sam i zbog svoje budućnosti odlučio napraviti tako.

Kao igrač si sutra u timu, a sutra te možda nema. Nije to kao u nogometu da ćeš onda otići u neki niželigaški klub. Ovdje imaš 10 klubova u Europi, odnosno u najjačoj Proleague, i ispod toga nećeš biti plaćen toliko.

Podrška obitelji

Dok nogometaši uglavnom u nekom prosjeku igraju do svoje 35. godine, kod gamera je granica puno niža.

– Ovisi od igre do igre, a u mojoj igri je limit negdje oko 30-ih godina. Trenutno u europskoj ligi najstariji dečko ima 29 godina, a prosjek je 23.

Možeš ti igrati i dok si stariji, nije da ti refleksi zakazuju, ali taj intenzitet posla gdje si svako popodne šest dana tjedno zauzet i onda još putuješ… To je nešto od čega se umoriš, dođe do »burnouta«…

Samim time i tvoj nastup pada. Budućnost? Volio bih uvijek biti u ovome, bilo to u organizaciji, administraciji, kao trener ili menadžer…

Ipak sam radio na tome toliki niz godina. A što se trenerskog posla tiče, mislim da to mogu raditi dugi niz godina jer nije toliko više intenzivno. Ja gledam igrače i govorim što moraju popraviti, gledam protivnike kako igraju…

U odnosu na 2017. godinu kada je Leon otišao na svoj prvi turnir, situacija u Hrvatskoj oko eSporta se zasigurno malo popravila, ali i dalje to nije na ozbiljnoj razini kao u drugim europskim državama.

– Gaming je popularan kod nas, ali ne vidim toliko ozbiljnih ljudi koji će dati svoje slobodno vrijeme i fokusirati se skroz na to. Možeš se truditi tri godine i ništa ne napraviti.

Dosta to uzima slobodnog vremena, puno rada i truda, i na kraju ne mora biti ništa. Neki odmah ostave fakultet, školu i onda ništa od toga ne bude.

Uvijek mislim da treba imati plan B, dati svoje slobodno vrijeme pa ako uspiješ, super. Neki, pak, ako su ozbiljni nisu dovoljno mentalno razvijeni za to.

Nije to samo talent, kao u svakom sportu, nego i koliko si marljiv, ali i mentalno posložen. Kod nas je to sve dosta nerazvijeno.

Na kraju je bitno imati i podršku obitelji s obzirom da se u svijet eSporta ulazi poprilično rano.

– Moji su me, srećom, uvijek podržavali i skidam im kapu. Uvijek su pratili i gledali moje igre. Zahvaljujući i tome sam sigurno tu gdje jesam.

Jednom mojem prijatelju roditelji nisu bili podrška, bilo je ono tradicionalno »drži se knjige«. Imao sam sreće… U eSportu definitivno treba truda, malo i sreće, odnosno sve isto kao u običnom sportu.

Neki bi izlazili svaki vikend umjesto da bi odvojili vremena za treniranje. Nije to za sve. Svatko tko se bavi ovime to voli, ali kada to postane posao, bitno je znati tu razliku da si profesionalac, da si plaćen za to i da jednostavno moraš gurati dalje…

Usain Bolt suvlasnik

Leon je trenutno u organizaciji WYLDE na poziciji trenera, a jedan od vlasnika kluba je legendarni atletičar Usain Bolt.

– Od ožujka sam u toj organizaciji i rekli su mi da su Bolta uveli u taj svijet, odnosno on je izrazio interes i uložio u organizaciju. Ne znam igra li i on videoigrice. Organizacije općenito žive od sponzorstva, ulaganja…

Koji je moj najveći uspjeh? Finale ProLeague u Japanu 2019. godine gdje smo završili prvi je sigurno najveći uspjeh. Drugi je što sam dva puta uspio ući u ProLeague.

Prvi put u toj sezoni 2018./2019., a onda sam 2020. ispao iz tima i ubrzo sagradio novi i ponovo ušao 2021. godine. To mi je dosta drago jer sam pokazao sebi kako sam zaslužio tamo biti…