Već dvije godine politikom mrkve i batine, kineska vlada provodi politiku kojoj je u središtu briga da mladi Kinezi ne razviju online ovisnosti svih vrsta i da ih okrenu zdravijim navikama od sjedenja pred ekranima mobitela i kompjutera. Koliko to smatraju stvarnom prijetnjom, svjedoči i činjenica da su državni mediji promovirajući ovu politiku nazivali igranje internetskih igara duhovnim opijumom.

Dvije godine kasnije Kineska uprava za kibernetički prostor (CEC), u isto vrijeme internetski regulator i cenzor za račun vladajuće Komunističke partije, na svojim je stranicama – kako javlja Reuters – objavila nacrt pravila koja će se u Kini morati poštivati. Između ostalog, mladi ispod 18 godina u Kini od 22 h navečer do 6 ujutro neće smjeti pristupiti internetu s mobilnih uređaja, a možda je još strožija odredba da maloljetnici između 16 i 18 godina u Kini neće smjeti koristiti mobitel duže od dva sata, dok mlađi od 16 godina sat vremena od ovih 16 sati kad smiju pristupiti internetu. Djeca mlađa od 8 godina moći će koristiti mobitel samo osam minuta dnevno.

Nitko nije imenovan, ali CAC drži vlasnike internetskih platformi popularnih u Kini poput WeChat i Douyin, među kojima su i kineski internetski divovi Tencent i ByteDance, odgovornima za provođenje ovih mjera.

Očekivano, nakon objave nacrta mjera dionice kineskih tehnoloških tvrtki pale su između 3 i pet posto.

Na prvu, intencija kineskog regulatora i cenzora zvuči kao iskrena zaštita maloljetnika izloženosti online ovisnostima, ali svakako je tu i element “dobrog starog ograničavanja slobode”, tako tipičnog za kineski politički paradoks u kojem se vlasti kao pijane plota drže jednostranačke komunističke diktature, a istovremeno u ekonomskom smislu forsiraju kapitalizam od čega se Mao Ce-tung  i Karl Marx okreću u grobu.

Na to upućuju i rečenice iz nacrta ovih odredbi CEC-a o tome kako su dosadašnje mjere imale pozitivan utjecaj na slabljenje internetske ovisnosti kod mladih i „obuzdavanju utjecaja nepoželjnih informacija“. Što se sve podrazumijeva pod „nepoželjne informacije“ ostaje na maštu čitatelja. Uz univerzalne pojmove nasilja, govora mržnje, teorije zavjere, povijesni revizionizam, iz perspektive kineskog cenzora zasigurno treba listi nepoželjnih informacija dodati i neke specifične poput onih o demokraciji i slobodi govora koje bi mogle “zatrovati” mlade kineske umove.