Najnovije povećanje financijskih sredstava za Europsku svemirsku agenciju (ESA) značit će i lansiranje većeg broja raketa te posljedično više štete za Zemljinu atmosferu.

No daleko veću prijetnju predstavljaju planovi o lansiranju raketa operatera komercijalnog svemirskog turizma, upozoravaju stručnjaci.

Dok čovječanstvo istražuje krajnje granice, očito je da postoji “hitna potreba za razvojem ekološke regulative kako bi se ublažila šteta od ove ‘brzorastuće’ industrije”, smatraju članovi istraživačkog tima koje predvodi Robert Ryan sa Sveučilišta u Londonu.

Svemirski turizam i klimatski štetne emisije

Oni su izračunali da bi se u samo tri godine svemirskog turizma količina klimatski štetnih emisija, koje proizvedu sve znanstvene svemirske misije zajedno, mogla udvostručiti.

No u objema kategorijama rakete koje izgaraju stotine i tisuće tona goriva tijekom lansiranja puno su veći krivci od zrakoplova.

“Šteta od lansiranja raketa rutinski se uspoređuje s emisijom stakleničkih plinova i emisijama zagađivača zraka u zrakoplovnoj industriji, što se u našem radu pokazalo pogrešnim”, kaže Ryanova partnerica u projektu, Eloise Marais.

Zapravo, takva lansiranja proizvode štetne dušikove okside koji neproporcionalno ubrzavaju oštećenje ozonskog omotača i globalno zagrijavanje.

Simulacije su pokazale da su čestice čađe iz izgorjelog goriva u stratosferi oko 500 puta pogubnije za zagrijavanje Zemlje nego one u blizini tla.

I premda rakete proizvode samo 0,02 posto globalne emisije čađe, one su već odgovorne za 6 posto globalnog zatopljenja povezanog s čađom.

Komercijalni turizam i rasipanje resursa

Broj znanstvenih letova još uvijek je malen, no pojavio se komercijalni sektor koji putovanja u svemir želi omogućiti privatnim svemirskim putnicima.

Knud Jahnke s odjela za astronomiju Instituta Maxa Plancka (MPI) u Heidelbergu vrlo je izravan: “Takvi svemirski letovi štetni su za klimu i čisto su rasipanje resursa, samo zato što nekolicina bogataša takva putovanja smatra statusnim simbolom.”

“Nadamo se da će ubuduće svi pretendenti za letove u svemir raketama postati svjesni štetnih učinaka ovakve tehnologije. Nadamo se i da će komercijalni pothvati tvrtki poput SpaceX-a, Virgin Galactica i Blue Origina, i svi oni koji za njih proizvode motore, uzeti u obzir spomenute posljedice kada ih ubuduće budu dizajnirali”, rekao je istraživač Dimitris Drikakis s Nikozijskog sveučilišta.

On i njegov kolega Ioannis Kokkinakis pomnije su proučili ispušni oblak jedne takve rakete. Učinak produkta izgaranja značajno se mijenja ovisno o nadmorskoj visini, objavili su u časopisu “Physics of Fluids”.

Pojasnili su da je to zato što se kemijski sastav zraka mijenja, uglavnom zbog toga jer se gustoća enormno smanjuje, zbog čega se u tragu koji ostavlja raketa stvara dovoljno dušikovih oksida (dušikova monoksida i dušikova dioksida) koji predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje.

Astronomi ispituju vlastiti ugljični otisak

Istodobno stručnjaci za svemir i astronomi pojačano ispituju vlastiti ugljični otisak koji nastaje zbog putovanja na konferencije koje se često bave pitanjima zagađenja i klimatskih promjena.

Znanstvenici pod vodstvom Jürgena Knödlsedera sa Sveučilišta u Toulouseu procijenili su količinu stakleničkih plinova ispuštenih u atmosferu zbog aktivnosti astronoma na oko 36,6 tona po osobi.

Uzmete li u obzir da priroda na Zemlji može nadoknaditi samo oko 2 tone CO2 po osobi godišnje, astronomska zajednica ga proizvodi 18 puta više.

Jahnke i njegovi kolege su izračunali CO2 otisak instituta čiji su zaposlenici.

Za 2018. godinu su izračunali vrijednost od 18,1 tona CO2 po astronomu. Gotovo polovica je nastala nakon više od 1000 službenih letova avionima kojima su on i njegovi kolege putovali na razne stručne skupove i konferencije u toj godini.

“Mi smo mala znanstvena zajednica i moramo raditi zajedno na međunarodnoj razini”, kaže Jahnke, referirajući se na velik broj letova zrakoplovima.

No dodaje da je pandemija koronavirusa pokazala kako se brojni sastanci mogu obaviti i putem videokonferencija.

Ostale glavne stavke, kada je posrijedi ugljični otisak Instituta su potrošnja električne energije, posebno za izračune na superračunalima, kao i grijanje zgrada Instituta.

“Dobro je što sada raspolažemo tim brojkama, jer se samo onim što se mjeri može i upravljati”, zaključuje Jahnke.