Britanske željeznice su iz javnog poduzeća privatizirane zajedno sa pratećom infrastrukturom u prvoj polovici 90-ih godina 20-og stoljeća za vrijeme vladavine torijevaca, odnosno premijera Johna Mayora. Pobornici vraćanja u javno vlasništvo sve su brojniji i glasniji, u svom predizbornom programu Laburistička stranka je navela da u narednih pet godina namjerava sprovesti plan renacionalizacije željeznica. Ovogodišnja anketa agencije Ipsos sugerira da ih u tome podržava većina Britanaca, njih 54 posto. S obzirom da su izbore Laburisti dobili imaju priliku dokazati pred britanskom javnosti jesu li u stanju to obećanje i ispuniti.

Ovakav epilog mogao bi biti uvod u novu eru prije svega putničkog željezničkog prometa, sa sasvim novim pristupom privlačenja putnika uz moguću subvenciju države. Naime, u svjetlu nužnih promjena ljudskog ponašanja po pitanju očuvanja planeta, sprječavanja globalnog zagrijavanja i nepredvidljivih klimatskih promjena općenito, jasno je da je javni transport racionalna ekološki prihvatljivija alternativa današnjoj fokusiranosti na osobna vozila po načelu „jedna osoba – jedan automobil“ i vrlo problematičnoj tranziciji s vozila na motore pogonjene fosilnim gorivima na električne.

U tom smislu britanski ogranak Greenpeacea u suradnji sa neovisnom istraživačkom grupom specijaliziranom za promet i njegove šire utjecaje Greengauge 21 pripremio je i jučer objavio izvještaj o mogućnostima uvođenja takozvane željezničke „klimatske karte“ u prometovanju britanskim željeznicama.

Riječ je o poticanju građana da više koriste gustu mrežu željeznica umjesto da sjedaju u svoj automobil, i tako doprinose obuzdavanju klimatskih promjena. Konkretno, ljudi bi poput pretplate za televiziju ili mobitel, plaćali pretplatu na željeznicu u iznosu od 49 funti i mogli je za taj novac neograničeno koristiti, nešto kao institut mjesečne karte kakav mi poznajemo, ali je sve manje popularan u Hrvatskoj zbog katastrofalne željezničke infrastrukture čija su posljedice brzine vlakova iz Austro-Ugarske i redovita kašnjenja.

U izvještaju stoji da (privatna) željeznica nije dovoljno jeftina da ih privuče odnosno da zamijene putovanje automobilom za ono s vlakom, uz neke iznimke velikih gradova poput Londona gdje je sustav tarifa za putovanje željeznicom na tragu onog za što se Greenpeace zalaže.

Ako bi se uveo novi sistem Velika Britanija bi bila daleko od avangarde. U dokumentu Fare-Britannia se navodi da je njihov prijedlog temeljen na iskustvima pojedinih europskih zemalja s razvijenom, modernom željeznicom. Prvu je „klimatsku kartu“ uvela Austrija prije tri godine, a njen primjer slijedila Njemačka. Navodi se da su tijeku slični procesi u Mađarskoj, Francuskoj i Portugalu. Austrijanci i Nijemci postavili su cijenu na 49 eura i dosadašnja praksa govori da je uporaba željeznica otad značajno porasla, konkretno u Njemačkoj prošle godine za više od četvrtinu.

Usput, za određene skupine ljudi, poput umirovljenika, studenata,  nezaposlenih, klimatska karta je još jeftinija.

U Greenpeaceu su svjesni da bi „klimatska karta“ svojom cijenom i konceptom bezgranične vožnje željeznicama (brze poslovne InterCity linije bile bi izuzete), donijela manji prihod željeznicama nego po tržišnom modelu, procjenjuju da bi prihod bio manji u rasponu od 45 do zamašnih 637 milijuna funti.

No, Greenpeace očito smatra da je to mala cijena za prednosti koje bi se ostvarile ovakvim pristupom, vlasti ionako subvencioniraju željeznicu posredno ili neposredno. A prednost je jednostavna i opipljiva; Više putnika u vlakovima, manje automobila na cestama što rezultira s manje stakleničkih plinova u atmosferi.

Sadašnje cijene mjesečnih karata za Britance su skupe i odbijaju ih od željeznica. Predočeni su podaci da je mjesečna karta za relaciju između Liverpoola i Manchestera 260 funti, za kartu između udaljenijih Stoke-on-Trenta i Manchestera 379 funti. Prosječni trošak imanja i održavanja automobila u Velikoj Britaniji iznosi 319 funti mjesečno, tako da je jasno zašto se ljudi ne voze više željeznicom.

U dokumentu Fare Britannia procjenjuje se da bi „klimatska karta“ mogla generirati 122 milijuna dodatnih putovanja željeznicom godišnje, što bi po njihovim procjenama značilo smanjenje broja putovanja automobilom za 40 milijuna i smanjenje emisije ugljika za 380 tisuća tona godišnje.