Kreiranje sustava proizvodnje električne energije koja neće doprinositi daljnjem upadanju u glib s globalnim zatopljenjem, više nije utopija nego nasušna potreba. A nije više ni daleka budućnost. Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2016. označio je 2050. godinu kao rok do kad bi Europa trebala postati klimatski neutralan kontinent. Što se tiče država samih, mnoge su si postavile izazovne ciljeve po pitanju proizvodnje električne energije bez stakleničkih plinova kao nuspojave, prije svega se tu misli na zatvaranje termoelektrana na fosilna goriva. Primjerice, Austrija kao jedan od lidera čiste energije želi to ostvariti već 2030. godine. Na pravom su putu, i drže se zadanog rasporeda. U 2016. godini najavili su da će do 2020. zatvoriti sve svoje termoelektrane na ugljen, što su zaista i učinili u travnju ove godine. Već preko tri četvrtine svoje energije proizvode iz obnovljivih izvora, ponajviše iz hidroelektrana.  Većina ostalih zemalja je u nešto realnijim okvirima, rokovi „dekarbonizacije“ se poklapaju s onima zacrtanim u Pariškom sporazumu.

SAD su pod Trumpovom administracijom napustile Pariški sporazum, no njegov nasljednik Biden je ne samo najavio povratak u sporazum, već i zacrtao da će najveće gospodarstvo na svijetu do 2035. napustiti proizvodnju električne energije na fosilna goriva. Analiza u današnjem izdanju časopisa Science ukazuje ne samo na to da je ova priča moguća, nego i da bi mogla biti jeftinija nego se prije pretpostavljalo.

Naime,  autorica Emily Grubert sa Tehnološkog instituta u Georgiji, tvrdi za Phys da će do 2035. većina termoelektrana u SAD doći do kraja svog životnog vijeka bez obzira na ciljeve vlade. Renovirati ih, tehnološki unaprjeđivati i obnavljati nije dugoročno isplativo pogotovo ako se ima na umu da bi za kojih 15-ak godina zaista moglo doći do toga da rad ovakvim elektranama ne bude dozvoljen. Drugim riječima, Emily Grubet smatra da će rok Bidenove administracije doživjeti svega 15 posto današnjih termoelektrana. Tome u prilog govore i procesi koji su već u tijeku iako ograničenja za rad termoelektrana još nema. Između 2009. do 2018. godine sveukupno 126 gigawata kapaciteta termoelektrana već je prestalo s radom, od toga 33 gigawata samo u zadnje dvije godine.

“Moja analiza pokazuje da je mnogo termoelektrana u SAD prilično staro, na isteku njihovog uobičajenog životnog vijeka, tako da 2035. nećemo imati puno toga za zatvoriti“ – kaže istraživačica sa Tehnološkog instituta u Georgiji. Točnije, 73 posto od postojećih kapaciteta proizvodnje struje na fosilna goriva (630 od ukupno 840 gigawata), dosegnut će uobičajeni životni vijek elektrane do 2035. godine.

Apsolutne brojke ne prvi pogled su ogromne, čak 1248 okruga od sveukupno 3141 okruga u SAD imaju elektranu na fosilna goriva i zapošljavaju direktno masu od 157 tisuća ljudi.

“Zatvaranje velikih industrijskih kompleksa poput termoelektrana može biti pogubno za ljude koji tamo rade i okolne zajednice. Ne želimo da nam se ponovi šteta koju su ljudi trpjeli s propašću čeličana u 70-im i 80-im godinama, kad su ljudi gubili poslove, mirovine i sigurnost bez upozorenja. U ovom slučaju znamo da imamo 15 godina planiranja kako da ljudi i zajednice gdje se elektrane nalaze što bezbolnije prođu tranzicijsko razdoblje, da se šteta sanira u startu, ljudi prekvalificiraju na vrijeme i pronađu nove izvore zarade“ – pojašnjava Grubet.

Imati krajnji rok do kad bi elektrane na fosilna goriva trebalo zatvoriti je dobro i za tvrtke i  investitore. Oni u postojećim elektranama znaju da nema smisla ulagati u dugoročnu modernizaciju, a oni koji žele ulagati u energetski sektor bit će pošteđeni gubitaka i preusmjeriti se u ulaganja u alternativne izvore energije, što opet otvara mogućnosti za lokalne zajednice putem dugoročnih kapitalnih ulaganja i prilika za zaposlenje.