Sergej Koroljev je preuzimajući dužnost čelnika ruskog svemirskog programa zatražio da mu mentor bude Bartini, koji je u avio-industriju uveo krila koja će kasnije koristiti Concorde te je razvijao letjelice brže od zvuka i hidroavione s vertikalnim uzletom
Znate li tko je Robert Bartini? Ne znate? Ne brinite, ne zna ni većina riječke, ali ni hrvatske javnosti iako je, prema svemu sudeći, riječ o jednom od najznačajnijih, ili barem najintrigantnijih znanstvenika iz grada na Rječini.
Bartinijevu veličinu i važnost u svijetu, ali prije svega u Hrvatskoj i Rijeci tek treba dostojno valorizirati, a jedan od načina je i ovogodišnji projekt muzeja računala Peek&Poke koji se u obilježavanje obljetnice Gagarinova leta uključio sedmodnevnim programom u koji je, kao poveznica između ruskog svemirskog programa i Rijeke, uključen i Bartini. Međutim, uvijek »nabrijana« ekipa iz Peek&Pokea predvođena Svetozarom Nilovićem ide i korak dalje. Želja nam je da Bartini u Rijeci dobije barem ulicu, što je svojim radom i značajem i više nego zaslužio. Za sada je to neformalna inicijativa, ali vrlo brzo taj prijedlog bi trebao krenuti i u službenu proceduru, ističe Nilović.
Zaista, po čovjeku kojeg je Koroljev zvao učiteljem, a kojem su se nakon smrti poklonili gotovo svi veliki ruski inženjeri iz područja aeronautike, od Andreja Tupoljeva i Sergeja Ijušina do Aleksandra Jakovljeva i Olega Antonova, najmanje što možemo je nazvati ulicu u Rijeci, da ne kažemo trg ili školu.
Možda nekome ta konstatacija zvuči pretjerano, ali ako se uzme u obzir da je upravo Bartini u avio-industriju uveo dvostruka delta krila, koja će kasnije koristiti slavni zrakoplovi poput Tupoljeva i Concordea, da je razvijao projekte letjelica bržih od zvuka, uspješno konstruirao hidroavione s mogućnošću vertikalnog uzleta ili pak pomicao granice na polju fizike elementarnih čestica, ocjena da se radi o genijalnom inovatoru svjetskog glasa sigurno je i više nego utemeljena.
A možda bi bilo dovoljno i samo da smo spomenuli kako je veliki ruski inženjer Sergej Koroljev, koji je Jurija Gagarina prije točno pedeset godina poslao u svemir, prilikom preuzimanja dužnosti čelnika ruskog svemirskog programa zatražio da mu mentor bude upravo Robert Bartini.
Mladost na Kvarneru
Robert Oros de Bartini (u ruskoj verziji Robert Ljudvigovič Bartini) rođen je 14. svibnja 1897. godine, a iako se na mnogim mjestima kao grad rođenja spominje Rijeka to izgleda nije istina. Naime, Robert je sin Ludovica Orosa di Bartinija, tadašnjeg riječkog viceguvernera i siromašne sluškinje iz mađarskog Miškolca gdje je rođen i Robert. Budući da se radilo o izvanbračnoj vezi, Robertova majka, maloljetna 16-godišnja djevojka, vrlo brzo poslije njegovog rođenja počinila je samoubojstvo nakon čega Roberta posvaja njegov biološki otac i dovodi ga u Rijeku kad je njemu bilo svega nekoliko mjeseci.
O njegovoj ranoj mladosti koju proveo na Kvarneru ne zna se mnogo. Bartini je živio na relaciji Rijeka – Opatija, završio je gimnaziju u Rijeci, a zahvaljujući imućnoj obitelji uz gimnazijsko, imao je i dodatno obrazovanje uz privatne tutore. Lako je moguće da se fascinacija avionima kod mladog Bartinija razvila gledajući Guida Prodama koji je 1911. poletio nad Rijekom ili pak zahvaljujući akrobacijama ruskog asa Slavorossova koji je 1912. boravio na Kvarneru.
Povodom 110. obljetnice Bartinijeva rođenja, ruska avio tvrtka Beriev izdala je službeni dopis u kojem su, između ostalog, zabilježene riječi velikog O. K. Antonova: »Bartini je bio iznimno plodan i darežljiv konstruktor. Njegove su ideje bile daleko ispred vremena i zato je samo mali njih dio realiziran. Ali čak i one ideje koje nisu realizirane, poslužile su kao katalizator našeg napretka u aerotehnologiji.«
Nakon završetka gimnazije, Bartini 1916. godine odlazi u austrijsku vojsku odnosno u oficirsku školu u slovačku Bistricu, a iste je godine uhićen na bojištu u Ukrajini. U zarobljeništvu provodi tri godine nakon čega se, poprilično obilaznim putem (jedno vrijeme je čak radio i kao taksist u Šangaju), 1920. vraća u Rijeku. Vrlo brzo odlazi u Italiju gdje 1922. godine završava Tehnički fakultet u Milanu te pilotsku školu u Rimu.
Uključuje se u rad talijanske komunističke partije, član je zaštitnih paravojnih odreda pa je čak 1923. godine bio među ljudima koji su spriječili atentat na tadašnjeg ruskog ministra vanjskih poslova Georgija Čičerina za vrijeme njegovog posjeta Italiji. Zbog sve češćih progona od strane fašista, Bartini odlazi u Rusiju gdje svojim znanjem vrlo brzo dolazi na glas kao talentiran i sposoban dizajner.
Bartinijeva glavna preokupacija na početku karijere a i kasnije bili su – hidroavioni.
Opsesija hidroavioni
Cijelog je života zapravo radio upravo na hidroavionima smatrajući kako su piste i aerodromi glavni problem odnosno prepreka u razvoju avijacije. To je jednostavno bilo preskupo i otežavalo je isplativost avio prijevoza. Stoga su hidroavioni, a možda je tu opet ulogu odigrala i Rijeka kao luka, bili njegova opsesija – ističe povjesničar William Klinger koji se posljednje vrijeme posvetio, između ostalog, upravo istraživanju Roberta Bartinija.
Prema njegovim riječima, jedan od razloga zbog kojih se o Bartiniju ne zna puno je priroda posla i istraživanja kojima se bavio.
Kao većina genijalaca tako je i Robert Bartini bio osebujna ličnost. Pisao je pjesme, slikao, govorio šest jezika. Prema njegovoj želji, svi radovi i dokumentacija koju nije objavio za života zatvoreni su na 300 godina. Dakle, civilizacija će se načekati ne bi li vidjela što je ovaj sjajni um još pripremio.
– Bartini je sigurno cijelo vrijeme bio pod paskom NKVD-a i ostalih službi. Osim toga, dosta godina, kao i drugi znanstvenici i inženjeri, proveo je po raznim »institutima« od kojih mnogi nisu imali čak ni ime već samo poštanski broj – ističe Klinger.
U jednom od takvih instituta Bartini radi na razvoju hidroaviona, ali negdje početkom 30-ih opet je u nemilosti vladajućih struktura i to navodno zbog kritičkog pisma kojeg je uputio Staljinu. Ipak, tijekom narednih godina nastavlja s radom te do kraja desetljeća razvija modele STAL 6, čiji je dizajn omogućio veliki skok u ubrzanju od 100 kilometara na sat, letjelicu za polarne uvjete DAR te u konačnici STAL 7 koji ga vraća u milost sovjetske vrhuške. Taj je avion, naime, srušio brzinski rekord prešavši udaljenost od pet tisuća kilometara za 12 i pol sati.
Kao i svaki diktator tako je i Staljin volio rekorde pa je pitao Beriju, svog vjernog pratitelja i šefa NKVD-a, tko je konstruirao avion. Nakon što se saznalo da je to Bartini odlučili su ga rehabilitirati.
Genijalna konstrukcija
Jedan od razloga zbog kojih je Bartini upadao u probleme, ležao je u tome što se nije bojao autoriteta pa je svakome govorio što misli, a to u tadašnjim vremenima nije bilo »politički pametno« – govori Klinger.
Model Stal 7 kasnije je razvijen u bombardera i sudjelovao je u prvim zračnim napadima na Berlin. Ali model ne potpisuje Bartini nego mlađi konstruktor Jermolajev. Slična se situacija događala i drugim velikim dizajnerima poput Tupoljeva i Iljušina koji također u tom razdoblju nisu potpisivali svoje modele, a dodatni Bartinijev krimen bila je činjenica da je stranac.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bartini aktivno radi na razvoju aviona bržih od zvuka, da bi se nakon toga posvetio velikim transporterima, modelima T-117 i T-200. Ti modeli nisu završeni, ali je genijalnost njihove konstrukcije, kao u mnogim Bartinijevim idejama, bila daleko ispred vremena.
Primjerice, njegov T 200 je prvi avion širokog trupa, a tu će ideju Boeing iskoristiti tek 20 godina poslije. Iako se od razvoja njegovih modela odustalo, svi dokumenti poslani su u Olegu Antonovu te je dobar dio njegovih inovacija iskorišten u konstruiranju i proizvodnji svjetski poznatih aviona iz te slavne tvornice.
Tijekom pedesetih godina 20. stoljeća Bartini radi na razvoju duplih delta krila, za koja je izračunao da su optimalna za nadzvučne letove, a koja će kasnije svoju punu primjenu naći na Concordeu i Tupoljevu. Uz to, ne prestaje sa svojom opsesijom hidroavionima i vertikalnim uzlijetanjem, a kruna tog rada bio je model VVA-14, avion koji je mogao vertikalno uzletjeti s vodene površine, a jedan od njegovih glavnih zadataka trebao je biti uništavanje američkih podmornica.
Tajnovita Rusija
Dijelom zbog prenaprednih dizajnerskih rješenja, a dijelom zbog čestih promjena prioriteta u sovjetskoj Rusiji, velika većina Bartinijevih projekata nije nikada otišla dalje od prototipa, što je, čini se, odgovaralo i samom Bartiniju.
On se nije želio baviti serijskom proizvodnjom, želio je samo projektirati i istraživati. Na neki način možemo ga usporediti s Nikolom Teslom. Dok je Tesla smišljao modele i računao, Thomas Edison se bavio proizvodnjom. Bartini je bio pravi renesansni genij čiji rad daleko prelazi okvire aeronautike – smatra Klinger.
U prilog toj tezi ide Bartinijev rad na polju teorijske fizike i matematike kojem se posvetio nakon odlaska u mirovinu. Tijekom 60-ih godina objavljuje članke iz područja fizike čestica koji na engleskom izlaze tek desetljeća kasnije pa je dobrom dijelu svjetske znanstvene zajednice bio nepoznat. Unatoč tome, mnogi smatraju da je za fiziku čestica napravio ono što je Mendeljejev napravio za kemiju s periodičnim sustavom elemenata, a njegov napredni sustav šestdimenzionalnog svijeta tek sada dobiva na značaju. Činjenica da o genijalcu takvog formata ne znamo mnogo ne treba previše čuditi. Osim razloga koje smo već naveli, a koji su povezani s prirodom njegovog posla i uvijek tajnovitom Rusijom, Robert Bartini se savršeno uklapa u po mnogočemu loše ispričanu priču o (pre)bogatoj riječkoj povijesti.
Nekadašnji velegrad na Rječini, u kojem su se tijekom davno minulih vremena isprepletale biografije brojnih svjetski relevantnih »faca«, krije toliko fascinantnih priča da za njihovo objavljivanje nisu dostatne monografije, a kamoli novinski stupci.
Priča o Robertu Bartiniju, kao i mnoge druge epizode iz riječke povijesti, tek se počela otkrivati. Ali, bolje ikad nego nikad.
