Hrvatska je prošle godine u travnju dobila dokument pod nazivom Strategija prilagodbe klimatskim promjenama do 2040. s pogledom na 2070. godinu. U tom je dokumentu hrvatska ranjivost na klimatske promjene ocijenjena kao »velika«.

Hrvatska, naime, velikim dijelom pripada u Sredozemno područje, prepoznato kao klimatski »vruća točka« u kojoj je već dosegnut prosječni porast globalne temperature od 1,5 stupnjeva Celzijusa od početka kontinuiranih mjerenja, s posebno izraženim utjecajima klimatskih promjena kao što su ekstremni vremenski događaji (ekstremne oborine, poplave i bujice, erozije, suše, toplinski valovi, požari), ali sve su očitije i tzv. postupne klimatske promjene poput porasta temperature zraka, ali i temperature tla i vodenih površina, zatim podizanje razine mora i širenja sušnih područja.

«Ranjiva« zemlja

Iz ovoga dokumenta može se iščitati i da Republika Hrvatska pripada u skupinu od triju europskih zemalja s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod (BNP).

U razdoblju od 1980. do 2013. ti gubici procijenjeni su na oko 2 milijarde i 250 milijuna eura, odnosno u prosjeku oko 68 milijuna eura godišnje. Od 2013. do 2018. godine, prijavljene su štete od oko 1,8 milijardi eura, odnosno oko 295 milijuna eura godišnje, a gubici su značajno porasli u 2014. i 2015. godini.

Ekstremni vremenski uvjeti su samo od 2000. do 2007. godine u poljoprivredi nanijeli štetu od 173 milijuna eura, dok je suša 2003. prouzročila štetu između 63 i 96 milijuna eura u energetskom sektoru.

Ništa manje ranjivi nisu niti neki drugi gospodarski sektori, od strateške važnosti za našu zemlju, poput šumarstva ili ribarstva, ali i jednog od najvažnijih – turizma čija uspješnost uvelike ovisi o klimatskim čimbenicima.

Sve to ukazuje da su klimatske promjene već naša realnost i da je krajnje vrijeme za početak ozbiljne prilagodbe kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice za okoliš, ali i ekonomiju, a time i društvo u cjelini.

»Trošak ulaganja u mjere prilagodbe klimatskim promjenama danas, smanjit će trošak saniranja mogućih šteta u budućnosti«, jedna je od rečenica iz Strategije. Ona je izuzetno važna u kontekstu današnjih recentnih događanja izazvanih zdravstvenom krizom zbog pandemije bolesti COVID-19, a u Hrvatskoj dodatno potenciranoj velikim potresima, najprije u proljeće u Zagrebu, a zatim na izmaku godine i onim razornim na Baniji, posljedice kojih će se dugotrajno sanirati.

Tek u takvim dramatičnim situacijama, javnost, ali i kreatori javnih politika, odluče dati riječ i znanstvenicima. Bila je potrebna pandemija bolesti zbog koje je cijeli svijet otišao u lockdown da se shvati vrijednost medicinskih istraživanja, te katastrofalni potres da se ukaže na rad seizmologa, svih geofizičara i geologa. Oni su s jedne strane medijski eksponirani više nego ikada, a s druge njihov se rad žestoko kritizira, pa čak i omalovažava.

​Zanimljivi, ali irelevantni​

​No kakva je kriza potrebna da se u Hrvatskoj, ali i šire u Europi i svijetu, više čuje i uvažava glas klimatologa i meteorologa, pitamo prof. dr. sc. Branka Grisogona, profesora na Geofizičkom odjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i jednog od vodećih hrvatskih meteorologa i geofizičara, s velikom svjetskom reputacijom.

– Mi, hrvatski znanstvenici, smo u prosjeku zanimljivi, ali irelevantni. Informacije koje mi dajemo čine se zanimljive da se medijima uplaše ljudi, da se kaže kako je sve loše i negativno, ali nije to način prave borbe protiv klimatske krize.

Dobivamo zapravo dosta medijske, ali ne dobivamo dovoljno materijalne pažnje, tj. političke hrvatske pažnje, da se dovoljno povežemo s tehnologijom, s tehničkim i društvenim fakultetima kako bismo problem klimatskih promjena mogli sagledati s niz različitih aspekata, socioloških, ekonomskih pa čak i pravnih.

Kreatori javnih politika samo žele čuti naše mišljenje, a onda, kada dođe do formiranja projekata i budžeta, to rješavaju u zatvorenim političko-ekonomsko-inženjerskim krugovima i ne žele da se taj kolač dijeli na više dijelova jer tada oni dobivaju manje.

To se, recimo, sada vidi na primjeru seizmologa i geologa koji do sada nisu imali dovoljno pažnje. Hrvatska seizmološka služba je premala, imali su premalo novih uređaja. Oni dobro, pošteno i kvalitetno rade, međunarodno su prepoznati, ali za njihova istraživanja i operativu davao se vrlo mali novac.

Osim toga, vrlo malo ih se zapravo slušalo kada je riječ, na primjer, o provedbi zakona koji reguliraju protupotresnu gradnju. Tu struka nije bila dovoljno konzultirana, zakon se nije poštivao, štedjelo se na materijalima i sada vidimo kakve su posljedice toga, govori prof. dr. Grisogono te dodaje: »Navodno da uskoro stižu značajna sredstva za seizmologiju. Konačno, ali nažalost, za mnoge prekasno.«

(Ne)vidljive promjene

Kada je riječ o klimatskim promjenama, one u prosjeku nisu toliko primjetne, ali mnogo je pokazatelja koji na njih ukazuju – sve veće i razornije poplave, požari, oluje, toplinski udari, onečišćenja zraka koja prijete ljudskom zdravlju i odnose živote…

– Pogriješili smo i mi znanstvenici jer smo uglavnom samo govorili o porastu globalne srednje temperature. To nije jedini parametar i postoje jači parametri. Konkretno, porast srednje razine mora je jedan od puno boljih parametara koji manje varira ili, na primjer, porast plinova staklenika.

Tu nema varijacija kao što ima u srednjoj globalnoj temperaturi koja prirodno varira svake godine za dvije desetinke ili barem jednu desetinku stupnja Celzijusa. No sve to postoji i ne događa se, kao što uvijek mislimo, negdje drugdje.

To se ne vidi tek tako »prostim okom«, nego tek kada čovjek gleda u posljednjih dvadeset godina vidi se da nestaje snijega i da će, na primjer, Gorski kotar sredinom ovog stoljeća imati pedeset posto manje snijega nego danas, da će svaka treća obala biti često poplavljena i to ne samo zbog srednjeg porasta razine mora nego zbog učestalih oluja.

Učestalost oluja često negiramo i kažemo da ih je bilo i prije, kao i poplava i požara. Da, to je točno, bilo ih je, ali ne tih intenziteta i žestine. Sve to subjektivno zataškavamo i nalazimo si druge probleme, a ovo je problem koji treba dugoročno i sustavno rješavati.

To nije problem koji se rješava saniranjem posljedica jedne poplave ili jednog požara. Borba s klimatskim promjenama nema strogog i dugotrajnog recepta. Ekološki problemi se rješavaju postupno i metode se mijenjaju tijekom vremena. Sve ono što zacrtamo kako treba raditi, pola toga će trebati revidirati za deset ili dvadeset godina, pojašnjava naš sugovornik.

Odgođena »ofenziva«

Slaže se da su zdravstvena ugroza čovječanstva i velika prirodna katastrofa u drugi plan gurnuli ono što je prema najavama s kraja 2019. godine trebala biti dominantna tema u Europskoj uniji, pa tako i u Hrvatskoj – »ofenziva« usmjerena k usporavanju klimatskih promjena.

Iako je globalni lockdown nakratko usporio emisiju stakleničkih plinova, taj učinak bio je kratkotrajan i svakako nedovoljan da bi se zaustavio proces koji predstavlja rastuću prijetnju u 21. stoljeću i izazov za cijelo čovječanstvo.

– Signal je bio očit i lijep što se tiče klimatske varijacije, ali dugoročno i dalje idemo prema lošijem. Klimatska kriza se nastavlja. Prošla godina je jedna od najtoplijih u povijesti mjerenja. Kada je riječ o prizemnoj, globalnoj srednjoj temperaturi, prva je za sada 2016. godina.

Godina 2020. godina ju je dostigla. Najviše zabrinjava činjenica da je 2016. bila tzv. godina s jakim El Niñom, najvećom kratkoročnom klimatskom varijacijom koja se osjeća skoro na cijeloj Zemaljskoj kugli i očituje u podizanju temperature zraka.

Godine 2020. Zemlja je bila u umjerenoj i blagoj La Niñi, suprotnoj fazi kada se u prosjeku Zemaljska kugla malo ohladi na dnu atmosfere – gdje mi živimo. No, 2020. godina u konkurenciji s 2016. i to je zabrinjavajuće, kad se maknu prirodne klimatske varijacije, 2020. je najtoplija godina od kada imamo regularna mjerenja, kaže prof. Branko Grisogono.

Prema njegovim riječima, emisija stakleničkih plinova i dalje je izuzetno visoka i raste i prošli smo 415 ppm-a (molekula ugljičnog dioksida u milijun molekula zraka).

– Prošle godine bilo ih je 412 i ta brojka stalno raste. Iako to zvuči jako malo, ugljični dioksid je vrlo potentan staklenički plin i kada on samo malo podigne temperaturu atmosfere, podigne se i količina vodene pare u zraku, koja je glavni staklenički plin, i počinje jače zagrijavanje. Ta tzv. pozitivna sprega, nažalost, ide prema sve većim vrijednostima, pojašnjava.

Premalo učinjeno

U prosincu 2020. godine, također u sjeni velike zdravstvene krize, obilježena je i peta godišnjica Pariškog klimatskog sporazuma kojim su se 2015. godine potpisnici obvezali do kraja 21. stoljeća u potpunosti anulirati emisiju štetnih plinova te poduzeti mjere kako bi ograničili porast temperature na »znatno ispod« dva stupnja Celzija u odnosu na predindustrijske razine i pokušali ih ograničiti na 1,5 stupnja Celzija.

Naš sugovornik misli da je to nemoguće postići i da je granica od 1,5 stupnja Celzija nedostižna:

– Ako se i postigne, onda ćemo prvo dotaknuti relativni maksimum iznad 2,5 stupnja Celzija sredinom stoljeća, a tek onda, uz dosta sreće i još više zalaganja, krajem ovog stoljeća otići na +2 stupnja Celzija globalnog zatopljenja.

Profesor Grisogono smatra da je od Pariškog dogovora prošlo previše vremena, a premalo se učinilo.

– Bilo je previše čarki i bacanja krivice jednih na druge, a vrijeme je prolazilo i ništa se nije mijenjalo tako da se klimatske promjene i dalje ubrzavaju. Oceani se neumitno jako zagrijavaju, porast temperature bilježi se sada i na dubinama dublje od jednog kilometra i to nije dobro.

Topli oceani ne mogu više primati ugljični dioksid. To je slično kao kad imamo toplu sodu ili gazirano piće. Ono puno prije gubi minerale i ne može u sebi imati niti ugljičnog dioksida, niti dovoljno kisika. Ovo je indirektan razlog da nestaju koraljni grebeni i neke druge biljne i životinjske vrste.

Puno toga više ne možemo vratiti na staro, ali ono što možemo je utjecati na tzv. derivaciju odnosno brzinu te klimatske promjene i, nakon što se postigne maksimum, moramo probati ići prema dolje.

Prema sadašnjim izračunima, nema šanse da bismo do polovine stoljeća ispunili planirane vrijednosti globalnog zatopljenja, zaključuje, dodajući kako se »premalo poduzima i čovječanstvo premalo čini da smanji proizvodnju stakleničkih plinova«.

– Avionski promet je bitno smanjen zbog pandemije, ali morski promet je i dalje vrlo intenzivan, a znamo da tankeri troše najlošiju vrstu nafte. Teška industrija i dalje radi i presporo idemo k smanjenju emisije stakleničkih plinova, primarno ugljičnog dioksida, ali i onih drugih, rjeđih, koji se pojavljuju u manjim koncentracijama, ali su još potentniji i moćniji.

To je, na primjer, proizvodnja metana zbog velikog topljenja tzv. permafrosta u Sibiru i na Aljasci, doprinos svemu daju i požari, zatim nestanci ledenjaka…, nabraja prof. Grisogono, ponavljajući zaključak da se »presporo ide k rješavanju recentne klimatske krize«.

Spora tranzicija

Sa summita kojim je obilježena peta obljetnica Pariškog sporazuma, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres pozvao je sve zemlje da proglase »klimatsko izvanredno stanje« sve dok se ne postigne ugljična neutralnost.

Na taj poziv odazvalo se do sada tridesetak zemalja, a Europska unija već je to na neki način učinila krajem 2019. godine kada je Europski parlament, usvojivši Rezoluciju o klimi, službeno proglasio »klimatsku krizu«.

Odgovor na nju je tzv. Europski zeleni plan, ključni strateški i politički projekt Europske komisije, čiji je konačni ambiciozni plan, prema reviziji s kraja 2020., neto emisije štetnih plinova do 2030. smanjiti za najmanje 55 posto u odnosu na 1990. godinu.

Do 2050. godine emisije tih plinova trebalo bi do kraja zaustaviti i ostvariti klimatsku neutralnost. Pa čak i planovi oporavka od krize izazvane pandemijom bolesti COVID-19 pretpostavljaju značajna ulaganja u tzv. zelenu tranziciju koja bi trebala omogućiti i ostvarivanje ambicioznih ciljeva iz Zelenog plana.

– Kao geofizičar i meteorolog, ne mogu stručno govoriti o ekonomskim projekcijama. Rezultati naših istraživanja su inputi, ulazi za ekonomske i ostale modele. Ipak mogu reći da nisam uvjeren da je sve to ostvarivo onako kako oni zamišljaju i nadam se da sam u krivu što sam skeptik oko toga.

Nadam se da će me skora budućnost demantirati. Ali činjenica je da ta tranzicija ide presporo i da se prave mnoge pogreške.

Na primjer, s jedne strane potičemo proizvodnju i korištenje električnih automobila, a s druge nemamo još uvijek dobro riješeno skladištenje električne energije ili zbrinjavanje baterija za električne automobile pa u konačnici opet proizvodimo previše stakleničkih plinova. Najjednostavnije rečeno: ne ulaže se dovoljno u zelene tehnologije, navodi Grisogono.

​Djelovati, ne pričati

U većini naprednih zemalja, glas stručnjaka, kada je riječ o klimi kao jednom od gorućih problema koji je postojao i prije koronakrize, a postojat će i nakon nje, puno više se uvažava.

– Dugo godina sam radio u Americi i Švedskoj. U Švedskoj su već krajem 1990-ih radili projekte na istraživanju regionalne klime i već prije 25 godina tamo je postojao klimatski centar, koji dobiva novac i od države, ali se i sami natječu za novac za projekte koji se dobivaju na temelju profesionalne, a ne birokratske recenzije.

Do sada sam vodio 11 doktorata i više od 40 diplomskih i magistarskih radova i bio u komisijama u desetak država na tri kontinenta;mnoge države osnivaju takve klimatske centre i ulažu u njih. Hrvatska takav pravi klimatski centar još uvijek nema.

Ima ga formalno, kao nekakvo savjetodavno tijelo, ali bez financija. Imamo niz vijeća koja nemaju nikakvu moć, osobito ne u izvršnoj vlasti. Tu smo jako slabi, ali moram reći da nismo najslabiji, tj. najgori.

Na primjer, u Australiji koja je puno razvijenija zemlja, klimatolozi i meteorolozi još nisu uspjeli postići svoje ciljeve, u smislu klimatske osviještenosti ljudi, a nisu uspjeli ni u SAD-u, iako će sada vjerojatno nešto uspjeti uskoro pokrenuti.

Problem je u Hrvatskoj što se ne ulaže domaći novac, nego se samo čeka novac iz EU-a. Ne samo kada je riječ o projektima koji se tiču klime, to je problem naše hrvatske znanosti uopće. I onda kada dobijemo taj europski novac, cijela procedura je prebirokratizirana, rokovi su kratki i gleda se samo forma, a ne sadržaj projekata.

Nema prave recenzije, niti dobrog kritičkog duha. Kako može jedan klimatski projekt koji se bavi »popravkom klime« i pokušava riješiti neki problem klimatske krize, trajati samo dvije godine!? Pa u tom razdoblju se ne može ništa napraviti!

Propusta ima i u obrazovanju jer u naše kurikule još uvijek nije ušlo dovoljno tema recentnih klimatskih promjena, niti naši udžbenici imaju dovoljno dobro popraćenu problematiku klimatskih promjena i općenito klime i vremena.

Istina je, interes i osviještenost raste, mladi ljudi pokazuju interes za ove teme i znanstveno bavljenje njima, ali svaki drugi mora na kraju otići u inozemstvo jer nema gdje dobiti posao.

Nadam se da će se uskoro ljudi osvijestiti i shvatiti da u ovakva istraživanja i projekte treba uložiti novac, a ne samo pričati o tome »što bi bilo kad bi bilo«. Da za sve to ne bude prekasno, zaključuje naš sugovornik.

Solidan dokument, ali što dalje?

Strategija prilagodbe klimatskim promjenama, kaže naš sugovornik, solidno je napravljen dokument koji govori dobro o osam ključnih sektora na koje se treba usmjeriti: vodni resursi, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, bioraznolikost, energetika, turizam i zdravlje, kao i dva međusektorska tematska područja: prostorno planiranje i uređenje te upravljanje rizicima.

– No važno je ono što se događa poslije donošenja Strategije, a upravo to – koji su daljnji postupci nije posve jasno – tko su nositelji projekta, odakle sredstva za to…

Ništa se o tome ne govori, nego kada dođe iz EU-a neki novac to neka agencija potroši u kratkom roku, pri čemu nije glavni kriterij kvaliteta projekta na koji se taj novac troši, već da »kućice« u formularima budu ispravno popunjene.

I, iako imamo puno administracije ipak te »kućice« moraju popunjavati sami znanstvenici, umjesto da se bave onim za što su školovani. Osim toga, u ovome dokumentu nedostaje isticanje potrebe daljnjih istraživanja jer kada se ustanove neke klimatske promjene, mora se dalje istraživati.

To je ključni dio prilagodbe i smanjenja utjecaja klimatskih promjena i nije riječ samo o tehnologiji, nego o vrlo kompleksnom sinergijskom problemu koji sadrži barem desetak elemenata.

Slično je i s Klimatskim planom koji je bio na javnom savjetovanju. Došli smo do nekih zaključaka i što sada? Nema radnog plana, kontrolnih točaka na temelju kojih će se mjeriti što je napravljeno i koliko kvalitetno, a što je preduvjet da bi se zatim moglo ići korak dalje.

Prilično sam skeptičan i žao mi je da taj moj skepticizam prečesto izlazi van pa se čini da sam negativniji nego što ustvari gledam na to, kaže prof. dr. Branko Grisogono.