Kad imate sklonosti i sposobnosti za pisanje, kad ste znatiželjni, volite razgovarati, kad se užasavate dosadnih, repetitivnih poslova, onih koji izgledaju da nikad ne počinju, baš kao što nikad ni ne završavaju, kad mislite da možete nešto promijeniti iako negdje u sebi znate da će vas stvarnost brzo prizemljiti, te, naravno, imate uvijek samo svoj stav o svemu, rad u novinarstvu je jedno od logičnih mjesta za početak profesionalnog života.

Ornela Šumelj-Prskalo dio je sjajne generacije novinara, Riječanki i Riječana, koji su diplomirali novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. I odmah, direktno nakon svečanosti dodjele diploma upali u žrvanj burnih događaja koje je svakodnevno nudilo pomicanje dva suprotstavljena politička sustava i početak Domovinskog rata.

Novinarstvo je za nju bila istinska strast i predanost. Bila je hrabra i otvorena u polemikama, izvještavala je s mnogih ratišta, posebno s gospićkog i dubrovačkog, koje je u jednoj fazi rata vodio izuzetno sposoban riječki stručnjak Josip Kukuljan. Bilo je to vrijeme na koje nas nitko nije mogao pripremiti, frenetično, sveobuhvatno, istovremeno i poticajno i zastrašujuće, u kojemu su novinari bili prvi svjedoci povijesti u uraganu nasilja te svjedočili svom apsurdu i paradoksu toga vremena.

Strast i predanost

Ali, koliko god strasno bila uronjena u novinarstvo i koliko god je svojim kolumnama davala pečat tadašnjem Novom listu, jednako je bila predana obitelji i obiteljskom životu. Suprug Branko Prskalo bio je vrsni stručnjak s magisterijem zagrebačkog FER-a, zaposlen u riječkom sjedištu telekomunikacijskog centra, u famoznom sivom neboderu koji se nalazi preko puta ulaska na groblje Kozala.

Radio je u zdanju gdje se krila najnaprednija telekomunikacijska tehnologija toga vremena. S obzirom na to da je Branko, mjereno globalnim parametrima, predstavljao idealnu metu za »head huntere«, lovce na talente, kojih je bilo gladno tadašnje brzo razvijajuće tržište, na stol mu je stigla ponuda za izvrsno plaćenim poslom u Kuvajtu. Za Ornelu je to bilo vrijeme porodiljnog dopusta i prilika da se posveti majčinstvu. Za mladu obitelj bila je to prilika da se riješe podstanarstva.

Iz Kuvajta, gdje je netom po njenom preseljenju završio Zaljevski rat, ali je i dalje bio pod prijetnjom Sadama Husseina, Ornela je nastavila nekoliko mjeseci izvještavati za Novi list. Na pitanje je li bilo moguće biti žena, novinar i stranac na Bliskom Istoku u to vrijeme, Ornela ima spreman zanimljivi odgovor.

– Ma koliko je novinarstvo bila moja velika strast i predanost, Bliski istok nije bio mjesto gdje se strankinja, Europljanka može afirmirati u novinarstvu. Zato sam veliki dio svoje poslovne karijere, stjecajem okolnosti, i dakako ljubavi koja me odvela preko svih tih granica, provela kao menadžer na poslovima upravljanja ljudskih potencijala, zapošljavanja i organizacije evenata u međunarodnim tvrtkama u Dubaiju, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zemljama u kojima sam živjela i radila punih dvadeset godina.

Posljednjih pet godina u Dubaiju radila sam u organizaciji INSO, internacionalnoj neprofitnoj organizaciji koja se brine o zaštiti novinara i humanitarnih djelatnika poput liječnika bez granica u ratnim zonama kojih na tom području, nažalost, ne nedostaje – od Iraka do Afganistana i ostalih kriznih žarista, tako da veza s novinarstvom nije nikad bila potpuno prekinuta.

Ma koliko novinarski posao bio živ, poticajan i raznolik, toliko je to bila i moja karijera u tim inozemnim vodama bila zanimljiva i donijela mi more novih iskustava. Eto, danas, nakon povratka u Europu, urednica sam u IWG magazinu Franconia što na engleskom jeziku izlazi u njemačkom Nürnbergu. Cilj nam je promoviranje kulturnih, zdravstvenih, publicističkih i putopisnih tema za međunarodnu zajednicu žena u Bavarskoj.

Svjetionik iznad oblaka

Od novinarskog puta u Novom listu prošlo je punih trideset godina. Čitav jedan radni vijek. I onda si ljetos, poprilično nenadano opet izronila na svjetlo hrvatske društvene scene. Razlog je bio objavljivanje romana koji je u izdanju naklade Begen Enesa Begulića, izašao kompleksni roman »Da sam ja manje ja« čija će promocija biti održana na nadolazećem sajmu Interliber. Je li pisanje ovako zahtjevnog rada čekalo u tebi sve ove godine?

– Kad sam magistrirala novinarstvo, znala sam da moram pisati. I za to sam brzo dobila priliku u Novom listu u vrijeme uredništva Veljka Vičevića, koji je, po mnogima, bio neprikosnoven u svom poslu. Emocionalna sam kad razmišljam o tom vremenu, gdje se bilo posebno teško pozicionirati između pukog prenošenja informacija i posjedovanja kritičke distance prema tom vremenu u kojemu su novine jako puno značile i kada se Novi list neizostavno kupovao ujutro uz kruh i mlijeko.

Voljela sam razgovarati s ljudima, slušati njihove priče, biti na prvoj crti politike, bojišnice, dnevnih događanja… Bio je to velika privilegija, ali i iscrpljujuće mentalno i emocionalno razdoblje. Znaš kako je netko jednom lijepo rekao, da bi vijest trebala biti poput mini suknje na lijepoj ženi. Dovoljno duga da pokrije temu, ali dovoljno kratka da bude zanimljiva. Nekad sam maštala da imam dovoljno prostora da me novinski papir ne limitira. Uvijek sam željela napisati knjigu, to je nekako lebdjelo u meni kao svjetionik iznad oblaka.

Onda sam dugo radila sasvim drugačije poslove gdje su jedini dodir s novinarstvom bili elokventni poslovni izvještaji. Uz to sam uvijek jednako strasno čitala, koliko mi je dopuštalo vrijeme. Kad me pitaju, uvijek kažem da bih puno ranije napisala svoju knjigu da nisam toliko voljela čitati tuđe. Kad sam došla u Njemačku, gdje nas je opet odveo suprugov posao, trebala sam učiti novi jezik i ponovo se privikavati, no konačno sam imala luksuz slobodnog vremena koji je potreban za pisanje i koji mi je prije uvijek nedostajao s dugim radnim satima, djecom i kućanskim obavezama.

Izvadila sam sve svoje notese, bilješke i zapise s putovanja i počela sam – pisati. I nekako sam se sprijateljila s tim likovima. Budiš se i liježeš s njima. Imala sam ih samo za sebe dugo vremena i onda ih odlučila podijeliti s drugima. Prošlo je nešto manje od dvije godine da sam roman dovršila u formi u kojoj sam se osjećala sigurno da ga mogu podijeliti s drugima. Kažu da je prva knjiga kao prvo dijete. Ne znaš što očekivati i malo sam se pribojavala.

Kao kad moraš iznijeti svoju posteljinu na sunce i pokazati je drugima. To te načas učini ranjivim. Srećom, uredniku se odmah svidio rukopis i nakon toga je sve išlo vrlo brzo. Nakon toga je uslijedio grafički dizajn koji je odradio Silvano Frančišković iz riječkog Uliksa, koji je u cijelom procesu pokazao neizmjerno strpljenje i kreativnost. Potom su došle i prve, izrazito pozitivne, reakcije što mi je baš izrazit vjetar u leđa. Neka vrsta pozitivnog emocionalnog vrtuljka. Čovjek se počne osjećati vjerodostojnim kao autor kada stignu pozitivne recenzije čitatelja, književnih blogera i medija.

Obitelj mi je sve

Obitelj ti je uvijek bila izuzetno važna. Zbog nje si svojevremeno otišla iz novinarstva? Što je to u obiteljskim odnosima što te toliko fascinira i zašto misliš da ta tema ima tako univerzalnu privlačnost među čitateljima?

– Obitelj mi je sve. I imam jednu od najinternacionalnijih obitelji. Moja kći, Romana, vratila se u Zagreb studirati medicinu na engleskom jeziku iako je imala priliku studirati na prestižnom američkom univerzitetu »John Hopkins«. Previše je voljela Hrvatsku. Tamo je upoznala svog sadašnjeg partnera koji je Šveđanin.

Oboje su liječnici u jednoj bolnici blizu Stockholma i odnedavno roditelji djevojčice prema kojoj svi imamo bezgraničnu ljubav. Sin Toni je magistrirao pravo i odvjetnik je u jednoj od najpoznatijih londonskih odvjetničkih tvrtki. Zaručen je za Britanku s kojom je odrastao i išao u isti razred u Dubaju i koja je jedna od najutjecajnih modnih influencerica u Engleskoj. Sretna sam što su vrijedni i samostalni mladi ljudi i vrlo ponosna na sve njih. Dakle, totalno smo izmiješani i rasuti po svijetu kao rakova djeca. Ali, ne propuštamo ni jednu priliku da se vidimo i budemo skupa, pri čemu je Hrvatska uvijek konstanta.

Obitelj me fascinira i kao spisateljska tema i zato je »Da sam ja manje ja« roman o obitelji. Nema te obitelji gdje čovjek neće naći brdo osobnosti, interakcije različitih karaktera, izazove roditeljstva ako je čovjek dovoljno sretan ili spreman da ih iskusi, gdje ljudi neće prolaziti kroz kompleksnosti braka, bolesti, šutnje, samoće, ali i ljubav i bliskost i smijeh.

Obično je sve to ispremiješano. Kao čitatelja, uvijek su me inspirirali romani o kompliciranim i manje kompliciranim odnosima u obitelji, složenosti generacija, osobnosti, i dinamike i koja nudi priliku istražiti slojevite dubine emocija i odnosa među ljudima koji nikad nisu plošni i zajednici koja ima dovoljno kapaciteta prigrliti naše nesavršenosti. Te teme su nam bliske čak i kad pokušavamo pobjeći od njih i one, htjeli mi to ili ne, utječu na naš mentalni sklop, identitet i sve zamršene emocije koje nosimo u sebi.

Proizvod fikcije

Mnogo je onih koji nakon čitanja imaju dojam kako roman ima autobiografski pečat?

– Znam, ali odgovor je uvijek isti – nema. Knjiga je zaista proizvod fikcije, no mi nikad do kraja ne možemo pobjeći od sebe. Uvijek u svemu ima malo nas. Ne samo u karakterima nego i u mjestima o kojima pišem – Krku, Cresu, Zagrebu…

Što čitaš kad ne pišeš?

– Već nekoliko mjeseci na noćnom ormariću mi je »Palača od papira« Mirande Cowley Heller, kojoj se uporno vraćam već godinu dana. Obožavam švedskog autora Frederika Bachmana. Prva njegova knjiga u koju sam se zaljubila bio je roman »Čovjek zvani Ove«, a onda redom sve ostale. Fascinira me ta jednostavnost s toliko kompliciranih emocija koje su istovremeno krhke i ljudske. Volim Khalida Husseinija.

Svaka njegova knjiga je remek-djelo počevši s »Goničem zmajeva«. Volim sve što napiše Ann Patchet. Njezin roman »Nizozemska kuća« najljepši mi roman o povezanosti brata i sestre koji sam ikad pročitala. Volim taj glatki, tečni, iskreni stil pisanja.

Moja je omiljena autorica sjajna bosansko-hercegovačka književnica Martina Mlinarevć-Sopta. Ona s neviđenom lakoćom kaže ono što drugi ljudi misle, iskreno, bez zadrške, s puno dobrog humora.

Volim i Julijanu Matanović, Slavenku Drakulić, Renata Baretića, Miljenka Jergovića.

Svi su vrlo različiti, ali imaju snažan izričaj, sjajan humor, savršene rečenice i mogu ih čitati uvijek iznova. Njihove knjige uvijek čitam s olovkom u ruci i ne propuštam podcrtati rečenice koje me uvijek iznova oduševe. Isto sam tako bila veliki ljubitelj, a imala sam čast davnih godina u Rovinju za Novi list intervjuirati pokojnog srpskog pisca Mirka Kovača čiji su me romani »Ruganje s dušom« i »Vrata od utrobe« uvijek impresionirali.