Jelena Dunato, jedna od najtraženijih hrvatskih književnica mlađe generacije na globalnom tržištu. Riječanka koja je prije niz godina preselila u Cres gdje osim što je viša kustosica i ravnateljica Creskog muzeja, je i vrlo produktivna književnica.

Oni koji podrobnije prate hrvatsko izdavaštvo znaju da je 2019. u nakladi riječke izdavačke kuće Uliks izdala roman »Šikara«, no tvrdnja iz uvodne rečenice se ipak ne može povezivati s njezinim spisateljskim radom na hrvatskom jeziku.

Dunato naime svoj prodor na međunarodno tržište ima zahvaliti, uz dakako talent i radne navike, najmanje dvjema činjenicama. Prva je da djeluje u jednoj zanimljivoj, mada i rijetkoj niši koja se definira kao spekulativna književnost, druga da piše – na engleskom jeziku.

Iako je u Hrvatskoj mnogo ljudi koji se na jako dobar način služe engleskim jezikom, silno ih je malo koji su na njemu u stanju i umjetnički se izražavati. I ne, nije Dunato rođena u Engleskoj niti joj je itko od najbliže rodbine iz te zemlje. Ali, s obzirom na to da je povijest umjetnosti studirala u Londonu, određena osnova kako bi unutar okvira lijepe književnosti mogla djelovati na tom jeziku postoji. No, ponavljamo, to bi bilo sasvim nedovoljno da nije njezine multitalentiranosti, sjajne veze između forme i sadržaja te dakako – strasti.

Njezin roman prvijenac na engleskom jeziku »Dark Woods, Deep Water« povezuje pomalo mračne dijelove književnosti – dark fantasy i horor. Ono što ga na tom tržištu čini drugačijim i privlačnijim je činjenica da je nadahnut slavenskom mitologijom istočnog Jadrana koja je u tom kontekstu vrlo rijetka. Ako ne i unikatna zahvaljujući spisateljskom radu Jelene Dunato.

Jer ruska ili poljska mitologija u zoni dark fantasyja su česte, Slaveni s Jadrana – nikako. Dunato inače djeluje za engleskog izdavača Ghost Orchid Press i ono što je također jako važno – Jelenu su oni odabrali, ne nikakve »veze« tako omiljene i tako »mitske« upravo na obalama istočnog Jadrana.

»Uho« za jezike

Kako je uopće došlo do suradnje s engleskim izdavačem?

– Ovako sažeta, moja biografija mi zvuči kao da se radi o nekoj strašno uspješnoj osobi, a kad se pogledam u ogledalo, to sam samo ona ista stara ja, uglavnom umorna i zabrinuta zbog stvari nad kojima nemam kontrolu. Moje lansiranje u međunarodne vode ima duboke korijene i seže sve do djetinjstva i do prvog kontakta s engleskim, koji mi se nikad nije činio stran.

Naprotiv, gotovo da sam odrasla dvojezično, a ono što mi je nedostajalo u kulturnom kontekstu, što nisam naučila iz knjiga i filmova, nadoknadila sam iskustvom na terenu. Inače imam dobro »uho« za jezike, ali engleski i ja smo si baš »legli« i iako iza toga stoje godine tečajeva, studija, usavršavanja, to se nikad nije činilo kao rad, to je oduvijek bila ljubav.

Na engleskom pišem već dugi niz godina, prvo kratke priče, a onda i novele i romane. Konačnu odluku da se prebacim isključivo na angloameričko tržište donijela sam nakon objavljivanja »Šikare« ne zato što je to bilo neugodno iskustvo, nego zato što sam shvatila da imam energije i vremena samo za jedan jezik i jedno tržište. Logikom dosega i isplativosti, angloameričko tržište je odnijelo pobjedu. U najkraćim mogućim crtama, do suradnje s britanskim izdavačem došlo je preko njihovog poziva za neobjavljene rukopise.

U tom trenutku nisam bila potpuni autsajder, već sam imala nekoliko priča objavljenih u profesionalnim SFF časopisima, a s glavnom urednicom Ghost Orchid Pressa već sam uredila jednu antologiju kratkih priča, »Beyond the Veil«. No mislim da je izbor na moj rukopis pao i zbog ove unikatne niše koju ste spomenuli – fantasy južnoslavenskog, jadranskog kruga. Već sam dosta govorila i pisala o definiciji i opsegu slavenske fantastike i ja nipošto nisam jedina iz ove regije koja piše u tom žanru, ali nadam se da moj rad utire neke nove pravce i otvara vrata za diskusiju o širokoj paleti kulturnih utjecaja ovog kutka Europe, pojasnila nam je Dunato.

Jelena je »Dark Woods« stvarala studiozno. Na znanstveni je način napravila povijesne analize, jako je dugo boravila na terenu slavenske mitologije, pedantno je slagala priču iz koje je izronio roman što je najprije oduševio izdavača, a već nekoliko mjeseci to čini i čitateljima.

– »Dark Woods, Deep Water« je žanrovska beletristika i u nju su svakako utkani i folklor i povijest ovih prostora, ali ona nikako ne spada u kanon južnoslavenske mitologije. Zapravo, naš problem je što kanona nema, to nije ni grčka ni nordijska mitologija pa da imamo bogato vrelo pisanih i usmenih izvora. Mi ovdje radimo s fragmentima, najbliže što prosječno hrvatsko dijete priđe slavenskoj mitologiji su bajke Ivane Brlić-Mažuranić.

Ako tome još dodate i osobno iskustvo odrastanja na riječkom asfaltu, nema tu rusalki i vilenica, samo teška industrija. Svu sam mitologiju u knjizi morala graditi ispočetka – što mi, priznajem, i nije teško palo jer mi je dalo vrlo široke okvire u kojima sam mogla postaviti priču. Povijesti, s druge strane, u knjizi ima i previše. Mali narod na granici preklapanja velikih civilizacija, osjećaj kaskanja za kotačem povijesti, brutalnost poratnog društva – sve je to negdje u pozadini. Uostalom, dva od ukupno četiri glavna lika u knjizi su veterani, traumatizirani i rezignirani. To nije slavenski folklor, to su odjeci rata.

Bazen oštrozubih riba

Ono što Dunato također izdvaja iz hrvatske prakse kad su književnici, njihovi radovi, izdavači i sve one takvom domaćem tržištu tako drage relacije s proračunima gradova, županija ili države, njoj su potpuno nepoznate. Čini se i nepotrebne. Tko je financirao roman? Je li »aplicirala« primjerice na proračun Grada Cresa ili Primorsko-goranske županije?

– Izdavanje romana financirao je isključivo izdavač. Nisam tražila nikakva sredstva ni pomoć u Hrvatskoj. Da se razumijemo – ne mislim da bi umjetnost trebala biti prepuštena isključivo tržištu i da država kulturu ne treba financirati. Naprotiv, mislim da je dužnost svakog odgovornog i naprednog društva da pomaže svoje umjetnike i kreativce.

Međutim, u mom se slučaju tu upleo osobni faktor – ja već više od petnaest godina radim u kulturi. Moj svakodnevni posao se sastoji od slaganja budžeta, apliciranja za financiranje, kreiranja projekata od paučine i dobre volje. Često sam umorna i frustrirana od guranja uzbrdo i nisam htjela da se ta frustracija prelije i na moje pisanje. Ovo je mali bazen pun oštrozubih riba, svi gledamo jedni drugima u tanjure i sigurno bi se našao netko tko bi rekao da sam ova ili ona sredstva dobila zato što poznajem prave ljude. Ne treba mi to, jasna je Dunato.

Pitanje koje bi sada trebalo uslijediti je – kolika je tiraža. Kad su domaći autori u pitanju, uz jako, jako rijetke izuzetke, u pravilu se ističe brojka od 500 komada, oni s tisuću su odlično prodavani. S obzirom na to da njen roman skoro i nema jezične barijere, koliko je Ghost Orchid Press natiskao primjeraka?

– To je mrvicu komplicirano, jer Ghost Orchid, kao i svi mali izdavači, funkcionira po principu print-on-demand, tako da knjiga nema početne tiraže. Ono što znam prema kvartalnim izvješćima jest da smo u prvih šest mjeseci probili tu magičnu granicu od 500 primjeraka. Idući mjesec stiže i audioverzija koju producira Spotify, tako da očekujem da će se i to dobro prodavati.

Moram reći da sam strašno uzbuđena zbog toga i da mi se još uvijek čini nestvarnim da je cijeli tim producenata i glumaca radio s mojim tekstom, uzeo taj materijal i dodao mu svoju umjetničku viziju i preoblikovao ga u nešto novo. Ako imam umjetničke taštine u sebi, onda je ona fokusirana upravo na to – na odjeke mog rada, na interpretacije kroz oči ilustratora, glumaca, drugih umjetnika, na reakcije čitatelja, na onaj život koje neko djelo ima kad ga originalni autor ispusti iz ruku.

Definicija zarade

Kako se onda definira zarada? Da je nažicala proračunska sredstava, što je kod nas omiljeni sport svih koji se nalaze u izdavačkom lancu, pokrila bi troškove i onda dijelila zaradu od prodaje. Koja se uglavnom događa u raznoraznim, opet budžetiranim, državnim knjižnicama. Udio klasičnog tržišta kod nas je jako mali, dok je Dunato, kako nam se čini, u cijelosti izložena upravo – milosti i nemilosti čitatelja i njihove želje da za njenu knjigu izdvoje svoj novac.

– Ha, ha – zarada! Amerikanci imaju odličan izraz za poslove kao što su pisanje, gluma, glazba. Oni to zovu superstar professions zato jer ne postoji normalna i predvidljiva krivulja u napredovanju i zato jer 1 posto ljudi na vrhu zarađuje 90 posto novca. Ni u Hrvatskoj ni vani, prosječan pisac ne može živjeti od pisanja. I upravo zato postoje različite stipendije, zaklade, rezidencije koje pomažu umjetnicima.

Nije to loše ni bacanje novaca – nekada je to bila uloga bogatih mecena, danas je tu ulogu na sebe preuzela država. Bez toga nema ozbiljne umjetničke produkcije. Iz osobnog iskustva znam koliko je teško balansirati posao, obitelj i umjetničku karijeru i koliko stvari nikada neću napisati jer jednostavno nemam vremena. To je cijena koju plaćam za svoj odmetnički stav, za činjenicu da živim u jednoj državi, a objavljujem u drugoj. Ne mislim da bi svi umjetnici trebali postupiti tako. Tržište je dobra stvar, izvrsna stvar kad vam ide u korist, ali ne mogu svi ovisiti samo o tržištu.

Žanrovska književnost će uvijek imati publiku, ali bilo bi suludo i nepošteno da, na primjer, pjesnike prepustimo tržištu. Neke vrste umjetnosti nisu proizvod za mase, i to je u redu. Drugi je problem što je u Hrvatskoj tržište postavljeno naopako i što novac ide na relaciji ministarstvo – izdavač, a ne publika – pisac. Ne znam jesmo li premali, guše li nas veća tržišta ili ljudi jednostavno ne kupuju dovoljno knjiga, tvrdi Dunato.

S obzirom na to da ima iskustva s domaćim izdavačima, ponovimo »Šikaru« je izdala za riječki Uliks Silvana Frančiškovća, ima li u planu prevesti roman na hrvatski jezik? Odnosno, konkretno, s obzirom na to da je roman predstavljen i na hrvatskom tržištu, prošlo je otada točno četiri mjeseca, je li do nje došao netko od hrvatskih izdavača, ponudio tisak i distribuciju, konkretni iznos kao autorici i mogućoj prevoditeljici, pitamo.

– Nitko još nije pokazao interes. Pritom napominjem da, iako sam po struci i prevoditeljica, nikad se ne bih primila prevođenja vlastite knjige. Ne prevodim ni svoje kratke priče. Ne mogu odvojiti svoj prevoditeljski mozak od autorskog, odnosno uredničkog i suzdržati se od intervencija na tekstu. Svaki put kad sam pokušala, završila sam s potpuno drukčijim tekstom. Uzaludan trud.

Furam svoj film

Iako djeluje potpuno izvan uzusa koji vrijede na hrvatskom književničkom nebu, pitamo je li član neke od strukovnih asocijacija. Kako je kod nas, kao i u svemu, i u tome bilo velikih prijepora, političkih dakako, danas imamo i Društvo hrvatskih književnika, kao konzervativnu udrugu, i Hrvatsko društvo pisaca, kao liberalnu asocijaciju.

– Nisam članica hrvatskih društava pisaca jer mi se čini – ovo govorim bez trunke ironije – da tamo ne pripadam. Učlanjena sam u SFWA, Science Fiction & Fantasy Writers Association, najveću strukovnu udrugu pisaca spekulativne fikcije. Ona ima sjedište u SAD-u, ali joj je članstvo međunarodno. Strukovne udruge nisu stvar prestiža, one služe da svojim članovima pomognu s praktičnim stranama posla za koje pisci, s obzirom na to da najčešće rade sami, nemaju informacija ili resursa.

To su, na primjer, pitanja ugovora, autorskih prava, zastupanja, marketinga, izdavača i agenata, strukovnih nagrada i konvencija i slično. Meni hrvatska udruga ne može pomoći na američkom tržištu, a SFWA mi je osigurala mentorstvo, stipendiju za konferenciju i razne druge pogodnosti. To su čisto praktični razlozi. Naravno, na vrhu svake udruge ima politike i ljudi koji karijeru grade kroz udrugu, a ne kroz osnovnu djelatnost. Nemaju Hrvati monopol na skandale i smicalice. Upravo su ovih dana izašle na vidjelo strašne političke malverzacije oko organizacije Worldcona u Chengduu u Kini 2023. i cenzure nad kandidatima za Hugo, jednu od najprestižnijih nagrada u žanru.

Koliko god da je domaće književničke udruge baš i ne primjećuju, ili možda i svjesno bježe od nje jer je svojom tržišnom uspješnošću »negativni« primjer za njihovu birokratsko-proračunsku bit, čini nam se da i u Hrvatskoj ima nemalo svojih čitateljskih sljedbenika?

– Ma nije da me ne primjećuju, nego ja nikad nisam ni popunila prijavnicu, iz gore spomenutih razloga. Nema tu nekog neprijateljstva ni napetosti – ja furam svoj film, oni svoj. Reakcije čitatelja u Hrvatskoj me jako vesele. Znate kako kažu – nitko nije prorok doma? Moja je knjiga pisana za angloameričko tržište, za ljude koji ne poznaju ovaj folklor, ovu povijest, ovaj kraj.

Njima je to samo priča, nešto strano i egzotično. Od naših čitatelja, s druge strane, očekujem da proniknu i u dublje slojeve priče, da vide pozadinu na kojoj je sazdana. I bilo me je strah na početku da će reći da je to bezveze, ofucano, neautentično. Ne mogu opisati kolika je to razlika u težini, koliko mi je svejedno za mišljenje nekog čitatelja na Goodreadsu, a koliko mi je važno što će o knjizi misliti domaći čitatelji.

Hrvati čitaju SFF na engleskom, znaju koji su trendovi, prate nova izdanja – to je publika koja zna što čita i zna što voli. Bila sam jako sretna kad su dobro prihvatili knjigu, kad su hrvatske recenzije na Instagramu bile odlične, kad sam odradila odličan podcast s ekipom Morine kutije. Lijepo je to i veseli me jako.

Protraćena ljepota

Dunato živi u malom gradu, na istina najvećem hrvatskom otoku, a globalno je prihvaćena. Pitamo je razbija li na taj način i taj stereotip, potrebu da se živi u velikoj, dinamičnoj sredini kako bi se moglo stvarati modernu književnost, predstavlja li joj u tom smislu činjenica da živi u Cresu problem i je li u današnjem digitalnom svijetu potpuno nebitno gdje se čovjek fizički nalazi, a da bi bio građaninom svijeta. Bolje rečeno – je li činjenica života u idiličnom Cresu zapravo poticajna za književni rad. Iznimno lijepo okruženje, kako i krilatica kaže »no stres on Cres«, bez gubljenja vremena i živaca u prometnim gužvama, s mirom i posvećenosti samo – književnosti?

– Teško mi je o tome suditi. Lijep je Cres, ali ta je ljepota potpuno protraćena na mene, ja sam na svom terenu među neboderima Kozale, a ne u maslinicima Orleca. A nemam ni vremena za prirodu, uglavnom sam na relaciji posao – obitelj – pisanje. Prednost malog grada je u tome što mi je sve blizu, što ne gubim vrijeme u prometu, u čekanju. Nedostatak je što zimi idem na posao, a da ne sretnem nijednu živu dušu putem.

Pusto je – što možda djeluje idilično nekome iz velegrada, ali čovjeku brzo dosadi. U današnjem digitalnom svijetu uglavnom nije bitno gdje se nalazite i mogu surađivati s izdavačima, časopisima i piscima širom svijeta a da se ne maknem iz fotelje. Ili je to barem teoretski tako. U praksi, osobni kontakt, razgovor uživo još uvijek zlata vrijedi. Pristup konferencijama i konvencijama, mogućnost promocije u velikim knjižarama, sudjelovanje na radionicama otvara mnoga vrata. Svakako sam zakinuta u usporedbi s piscima koji žive u Londonu ili New Yorku.

Jasno mi je, međutim da su »mir i posvećenost samo književnosti« ideali koji nemaju puno veze s lokacijom, nego s obiteljskim i radnim prilikama. Sve dok moram ići na posao, odgajati dijete i sudjelovati u kućanskim poslovima, moje je vrijeme ograničeno.