Povijest kazališta i općenito izvedbenih umjetnosti teško je ispravno smjestiti u neki vremenski okvir, pa se nerijetko kaže kako je kazalište staro koliko i ljudski rod. Počeci su vjerojatno povezani s nekim magijskim ritualima ili svakodnevnim radom, a proučavati se mogu i s drugim umjetnostima poput glazbe ili plesa.

Potreba za preuzimanjem neke uloge, kojom osoba postaje netko ili nešto sasvim drugo, ubrzo je postala izuzetno prihvaćena, a kazalište je postalo mnogo više od puke igre, pa je tako u kojem god obliku postojalo i kojem god razdoblju pripadalo, žiteljima ovoga kraja, možda više od bilo kojega drugog mjesta na našim prostorima, značilo mnogo više od zabave; bilo je, i ostalo, simboličko mjesto.

Prema postojećim zapisima tek negdje 1765. godine u Rijeci nastala je prva zidana kazališna zgrada nazvana Bonovo kazalište. Od osamnaestoga stoljeća povijest kazališta je povezana s gradonačelnicima ili istaknutim imućnim građanima Rijeke jer su upravo oni, a ne intendanti ili umjetnici, bili najzaslužniji za realizaciju bilo kakvih kazališnih planova bez obzira na to radi li se o izgradnji zgrade ili općenitih repertoarnih smjernica.

Otvorenje Zajčevih dana 1993. godine

Kazalište – središnji projekt

Nevjerojatno je i da je grad Rijeka u stotinu godina uspio izgraditi više od jedne najsuvremenije kazališne zgrade što je pothvat koji danas gotovo da ne možemo niti zamisliti. Ovim podatkom kazalište u Rijeci postaje svjedok razvoja grada i njegovoga procvata pod vodstvom istaknutih i uspješnih vizionara, pripadnika jedne društvene i međunarodne elite, koji su uspjeli shvatiti simbolički značaj kazališta s početka ove priče.

Za otvaranje prvog modernog kazališta, koje se nalazilo na mjestu današnjeg palazzo Modello i za koji malo ljudi danas uopće zna, još 1805. godine zaslužan je Andrija Ljudevit Adamić. Bila je to zgrada koja je, što je još važnije, uspjela ugostiti brojne znamenite umjetnike toga vremena, a tijekom svojih 78 godina postojanja postala je središnji kulturni prostor grada.

U drugoj polovini devetnaestoga stoljeća nova gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom donosi odluku o gradnji novog, većeg, suvremenijeg i sigurnijeg kazališta, i to na prostoru trga Ürmeny, a brojni povijesni izvori govore o činjenici da je izgradnja nove zgrade kazališta postala središnji projekt i događaj cijele regije, a snaga Rijeke u ekonomskom smislu omogućila je da se prilikom izgradnje i opremanja koriste najsuvremenije tehnike i angažiraju vrhunski arhitekti i umjetnici.

Otvorenje ove zgrade 3. listopada 1885. godine (iako zapravo dan kasnije) ostalo je upisano kao prekretnica kulturnoga života Rijeke koja je nadišla umjetničku zbilju. Arhitekti Helmer i Fellner iz Beča bili su izuzetno cijenjeni, a riječko kazalište bilo je njihovo treće zdanje na prostoru današnje Hrvatske, nakon Osijeka i Varaždina, ali prije Splita i Zagreba. Ako govorimo o samome činu otvorenja, onda smo uvijek upućeni pogledati i otisnuti plakat koji je ostao očuvan, a na kojem jasno piše da će Teatro Comunale otvoriti izvedba Verdijeve »Aide« i Ponchiellijeve »Gioconde«, dvije monumentalne opere u kojima će nastupiti poznate pjevačice poput Medee Borelli, Clotilde Sartori ili Mary Guttemberg, pod ravnanjem maestra Gaetana Ciminija.

Osim poznatih izvođača posjetitelji kazališta mogli su uživati i u samoj zgradi koja je u vizualnoumjetničkom smislu bila nevjerojatna jer je sadržavala i kiparska djela Augusta Benvenuttija i stropne slike braće Ernsta i Gustava Klimta. Međutim, ono što je posebno zanimljivo jest to da popularnost kazališta i njegovih izvedbi ne jenjava i stoljeće nakon otvorenja zgrade.

Naime, tijekom godina u Rijeci su boravili ili nastupali brojni povijesno važni umjetnici, poput skladatelja Giacoma Puccinija ili Pietra Mascagnija, slavnih tenora Enrica Carusa i Beniamina Giglija ili pak glumice Irme Grammatice.

Plakat u povodu otvorenja zgrade »Teatro Comunale«

Amateri po zaposlenju

Fascinacija kazalištem u Rijeci u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća dobiva i poseban značaj izgradnjom nekoliko drugih ogromnih zdanja zbog kojih Rijeka postaje jedinstveni grad s kazališnim dvoranama s više od stotinu sjedećih mjesta na samo nekoliko stotina metara udaljenosti – 1914. godine izgrađen je Teatro Fenice, zgrada po mnogočemu posebna i danas, zatim Hrvatski kulturni dom na Sušaku, koji je dovršen 1947. godine, dvorana Filodrammatice na Korzu te Hrvatska čitaonica na Trsatu.

»Glavno« kazalište godine 1945. postaje Narodno kazalište, čijim je osnivanjem došlo do potpune profesionalizacije, pod intendaturom dr. Đure Rošića kojem je, nevjerojatno, direktor opere bio ni manje ni više nego Boris Papandopulo. U godinama neposredno prije i poslije rata glazbeni život Rijeke vodio se pod palicama dirigenata poput spomenutog Papandopula, ali i Lovre pl. Matačića, Josipa Kaplana te brojnih drugih. Što se tiče profesionalizacije, kazalište se u svome radu desetljećima oslanjalo upravo na amaterske ansamble, mahom pjevačke zborove, koji su »amateri« bili samo po zaposlenju, a nikako po umjetničkim dosezima.

Sagledavajući čak i danas značaj kazališta gotovo su nemoguće usporedbe s nekim drugim gradovima u Hrvatskoj ili u Europi jer, primjerice, u Zagrebu osim HNK-a postoje i brojna druga kazališta ili kulturne ustanove s profesionalnim ansamblima koje mogu zadovoljiti kulturne potrebe. Riječko kazalište, nasuprot tome, bilo je i ostalo jedino profesionalno od Trsta, Ljubljane, Zagreba pa sve do Splita, a spektar kulturnih proizvoda obuhvaća spomenute opere, ali i operete, mjuzikle, balete, koncerte, dječje glazbene predstave i slično.

Od obnove HNK-a sedamdesetih godina, koja je bila i posljednja velika i sustavna obnova, koja je omogućila da se mogu izvoditi i suvremene glazbeno-scenske forme poput toliko željenih mjuzikala, nakon što kazalište dobiva i status i ime Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, vrijeme u kazalištu kao da se počinje mjeriti prema intendantima, pa će se danas mnogi kazališni posjetitelji sjećati kazališta Mani Gotovac, Nade Matošević, Olivera Frljića ili Marina Blaževića koji su na čelu teatra bili u posljednjih tridesetak godina, a za prosudbu njihovoga djelovanja u umjetničkom smislu možda je ipak potreban neki značajniji odmak, ali je činjenica da je kazalište, posebno u Rijeci, uvijek bilo i mjesto pomicanja ili preispitivanja nekih društvenih granica.

Poznati umjetnici

A ono u Rijeci većinom je svoga postojanja bilo izuzetno kvalitetno, kako od izvedenih predstava ili nastupajućih umjetnika, tako i do osvojenih nagrada i priznanja. Festivali poput Zajčevih dana ili Riječkih ljetnih noći punili su ne samo gledalište nego i Korzo te brojne druge prostore grada stvarajući povijest, a bogatstvom repertoara i čuvali baštinu našega kraja.

Kazalište nikada nije i nikada neće započeti ili završavati mandatom čelne osobe koja o njegovoj sudbini odlučuje, te da svatko tko tako misli izuzetno griješi i čini štetu upravo baštini koju kazalište mora čuvati. Ono je, nasuprot tome, svoju povijest i u Rijeci započelo stoljećima ranije, a i nastavit će, unatoč svim preprekama, dok god bude bilo onih koji ga cijene, poštuju i posjećuju.

Ako govorimo o umjetnicima koji su svojim radom obilježili glazbenu i plesnu povijest kazališta u Rijeci, nije moguće spomenuti baš sve, no valja istaknuti značajnije događaje i njihove nositelje. Nakon Drugoga svjetskog rata u radu kazališta sudjelovali su poznati umjetnici poput Borisa Papandopula, koji je upravo u Rijeci dirigirao i brojna svoja djela ostvarivši i neke praizvedbe, a najveći značaj ima u obnovi ansambla i postavljanju, za tadašnje pojmove, opsežnog repertoara.

Popis dirigenata s riječkom adresom, koji su, osim u Rijeci, radili i širom bivše države ili u inozemstvu, valja nastaviti s Lovrom pl. Matačićem, angažiranim u Rijeci od 1952. do 1954. godine, o čemu postoje i živi svjedoci, slijedi Vladimir Benić koji je u vrijeme svog direktorskog i dirigentskog mandata riječku operu uspio odvesti i na neka udaljenija putovanja kojih se mnogi i danas rado sjećaju, a zaslužan je i za pokretanje opernih izvedbi na relaciji Opatija – Pula – Rijeka od 1978. godine, pa se pulska Arena i opatijska Ljetna pozornica mogu pohvaliti i cijelim ljetnim opernim sezonama u kojima su godinama, svaki tjedan, izvođeni različiti operni naslovi.

Također, tu je i poznati riječki dirigent i skladatelj te veliki zaljubljenik u baštinu ovoga kraja, maestro Dušan Prašelj, čije su zasluge vidljive najviše u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, u vrijeme boravka kazališta u HKD-u i obnove zgrade, u kojima je poticao brojne ambijentalne izvedbe opera (npr. »Zrinjski« ili »Cavalleria rusticana«), ali i izvedbe suvremenijih glazbeno-scenskih formi poput mjuzikla organiziravši izvedbene revije. Osamdesetih godina u ulozi direktora opere bio je i Davorin Hauptfeld, dirigent koji je 1982. pokrenuo i redovite novogodišnje koncerte u Rijeci, a snažan trag u Rijeci ostavio je koncertnim izvedbama različitih velikih misa, rekvijema ili oratorija.

U istome razdoblju, poznat kao zborovođa, djelovao je i Krunoslav Kajdi, a u poratno vrijeme u Rijeci je značajan trag ostavio i Miroslav Homen, dirigent kojega su prije svega u izvedbama voljeli operni pjevači zbog njegove sposobnosti prilagodbe njihovoj trenutnoj interpretaciji. U novije vrijeme domaći dirigenti bili su i Nada Matošević te autor ovoga teksta, kao i svjetski poznati dirigent Vjekoslav Šutej.

Mirella Toić, Anđelka Rušin Tomljanović, Damir Fatović u operi »Norma« 1996. godine

Najveće razdoblje opere

Od šezdesetih godina 20. stoljeća prisutan je snažan rast broja poznatih i svjetski priznatih opernih pjevača koji potječu s područja bivše Jugoslavije, jer je i u brojnim drugim područjima umjetnosti ili sporta Jugoslavija bila svjetska sila. Zbog ograničenih mogućnosti odlaska u inozemstvo, osim za one najveće, većina opernih pjevača svoje je karijere ostvarivala na domaćoj sceni, što bi danas bilo nemoguće zbog premalog tržišta u smislu publike ili broja produkcija, no i zbog snažne centralizacije upravljanja javnim opernim kućama i prisustva svjetskih pjevačkih agencija.

No, u ono vrijeme, operni umjetnici, mahom pjevači solisti, putovali su po svim opernim kućama sudjelujući u predstavama. Već 1946. godine u kazalištu su izvedene i prve predstave na hrvatskome jeziku, Gundulićeva »Dubravka« i Zajčev »Nikola Šubić Zrinjski«, operi u kojoj je naslovnu ulogu pjevao veliki bariton Milan Pichler. Uz njega, kao Eva u istoj operi kao solistica je djelovala i sopranistica Štefanija Lenković, a HNK im oboma i danas daje počast dodjeljujući vlastitu nagradu za najbolja operna solistička ostvarenja u protekloj sezoni koja po njima nosi ime.

U istoj predstavi sudjelovao je i bas Franjo Godec, kasnije dugogodišnji riječki solist s preko 90 različitih ostvarenih uloga. Mezzosopranske snage bile su prvo Nevenka Tomašić, a istovremeno i Nada Auer te nešto mlađa Blanka Zec.

Zanimljivo je kako je u određenome vremenu prije i nakon rata opera u Rijeci zapravo imala nekoliko solista koji su pokrivali gotovo sve pjevačke glasove, zbog čega je bilo moguće izvoditi brojne opere s potpuno domaćom podjelom – krajem sedamdesetih Dinko Lupi (bas), Bojan Šober (bariton), Viktor Bušljeta i Voljen Grbac (tenori), Anđelka Rušin (alt) te Olga Šober i Mirella Katarinčić Toić (soprani), a bilo je to nedvojbeno, barem po količini produkcije, posljednje veliko razdoblje riječke Opere iz kojeg se, osim publici omiljenih talijanskih opera iz pera Verdija ili Puccinija, pamte i djela domaćih autora poput Zajca (opere »Amelija«, »Lizinka« ili »Ban Leget« te opereta »Momci na brod«). Uz ove umjetnike nikako nije moguće ne spomenuti i još neke koji su na neki način bili povezani s Rijekom; npr. Ferdinand Radovan ili i danas aktivni poznati operni solist Giorgio Surian, koji su ostvarili zapažene karijere te ostaju trajno upisani u popis najvećih opernih umjetnika.

Baletni ansambl HNK-a »Zajc« 1995. godine

Uspon baleta

Djela poput operete ili mjuzikla također su s iznimnim uspjehom izvedena u Rijeci, a kao dobar primjer može poslužiti mjuzikl »Kiss me, Kate« koji je u Rijeci postavljen čak tri puta – 1971. s poznatim gostima poput Gertrude Munitić, zatim 1994. kada je glavnu ulogu tumačila Tatjana Matejaš–Tajči uz Galiana Pahora i Čedu Martinića te posljednji put 2021. godine s Leonorom Surian.

Sličnu poveznicu čini i lik Karoline Riječke čija je priča kao rock opera izvedena 1984. godine uz sudjelovanje Radojke Šverko, ali i 2003. godine sa Severinom u naslovnoj ulozi. U novije vrijeme kazališni repertoar bio je obogaćen i operetom poput Straussova »Šišmiša«, mjuziklima »Guslač na krovu«, »Sunset Boulevard« ili »Evita«, ali i dječjim operama poput »Pčelice Maje« Brune Bjelinskog ili »Šume Striborove« Ivana Josipa Skendera.

Balet u Rijeci svoje utemeljenje nekako bilježi također nakon Drugoga svjetskog rata, ponajviše zaslugom balerine i baletne pedagoginje Olge Orlove koja je postavila prve značajnije predstave. Nakon nje, sljedećih deset godina upravljanje Baletom je preuzeo Maks Kirbos, da bi ga sredinom šezdesetih predao Đuri i Nadi Herceg, za vrijeme kojih je riječki baletni ansambl doista napredovao i ostvarivao zapažene izvedbe, pruživši publici mogućnost da uživo vidi naslove poput »Giselle«, »Coppelije«, »Šeherezade« i »Peer Gynta«.

Istovremeno, na repertoaru su se našla i suvremenija djela poput »Petruške« Igora Stravinskog, »Čudesnog mandarina« Bele Bartoka ili »Simfonijske poeme« Georgea Gershwina, ali i djela domaćih autora poput »Ohridske legende« Stevana Hristića, »Đavla u selu« Frana Lhotke, »Igre« Pavla Dešpalja, »Dubrovačke šeme« Brune Bjelinskog, »Čovjeka pred zrcalom« Milka Kelemena, »Doktora Atoma« Borisa Papandopula ili »Lede« Mila Cipre. Imena zapaženijih baletnih umjetnika toga vremena bila su Vera Vasiljević kao vodeća solistica i Damir Novak kao stalni gost, a valja reći da su u to vrijeme ostvarena i brojna gostovanja poznatih baletnih umjetnika iz inozemstva.

Jedno takvo ime, doduše koreografsko, bio je i Norman Dixon, svjetski poznati koreograf koji je u sedamdesetima preuzeo i vođenje Baleta u Rijeci, ali je sudbina htjela da upravo to razdoblje bude i najmanje produktivno, možda ponajviše zbog činjenice da je zgrada kazališta tada bila u desetljetnoj obnovi, uz to što je i nedostajalo plesača. Tek 1990. godine Balet je ponovo ustoličen kao samostalna grana kazališta na čelu s Petrom Pustišekom, a doista se može reći da je to razdoblje obnovilo neke poznate stare i uprizorilo nove baletne uspješnice. Vodstvo riječkog Baleta kasnije su preuzeli Staša Zurovac, rođeni Riječanin Ronald Savković te danas aktivna Maša Kolar.