Povijest brsečkog pomorstva nije sustavno istražena. Napisano je nekoliko knjiga od kojih je hvalevrijedna »I moj nono je navigal« (2012.), a nedavno smo imali priliku nazočiti predstavljanju knjige Josipa Jurinovića o brsečkim pomorcima. Ove crtice iz brsečkog pomorskog života mali su podsjetnik, nadajmo se, za neku buduću sveobuhvatnu studiju.

Bernard Franković, Foto: Vedran Karuza

Ribari pa pomorci

Sigurno je da su prvi Brsečani, a i njihovi potomci, neprekidno od dolaska na taj lokalitet bili vezani uz Brsečko polje, ali i uz more koje je oduvijek bilo izvor hrane, pa su od davnine bili izvrsni ribari. U početku samo ribari, a kasnije su uvidjeli mogućnost boljeg života za svoje obitelji pa su se odlučivali za plovidbu – naviganje. Dio omladine bio je regrutiran u ratnu mornaricu vlasti koje su u tom trenutku bile na ovome području.

Plovidba muškog naraštaja osiguravala je obitelji bolji i sigurniji život, ali mornari, pomorci su bili ti koji su uz plovidbu svijetom i upoznavanjem novih krajeva bili svakodnevno izloženi »čudima« mora. Do sredine devetnaestoga stoljeća plovidba morima svijeta bila je samo na jedra, isključivo vezana uz vremenske prilike, pa su bonaca i orkanska nevremena stalne prepreke tih putovanja svjetskim morima.

Točan datum polaska i datum dolaska na odredište nikada se nije znao. Sueski kanal nije bio prokopan, a panamske ustave nisu bile izgrađene. Brsečani nisu jedrenjacima plovili samo po Sredozemlju, oni su plovili po Sjevernom moru, preko Atlantika, oko Rta dobre nade, Ognjenom Zemljom, u Novi svijet, po Tihom oceanu, često su trajala i nekoliko godina. Neki su zaneseni pričama o blagostanju u novim svjetovima i skratili svoja putovanja. Iskrcali bi se i ostali u Trstu, Genovi, Americi ili nekoj drugoj obećanoj zemlji.

Smješten na hridi visokoj 160 m, Brseč ima rivu i cestu do mora izgrađenu 1900. godine. Tu su i dvije prekrasne brsečke plaže. Obala je nepristupačna, gotovo i nema plitkih uvala. Dubine mora uz obalu su između 15 i 30 metara, a završavaju na dubini dna Velih vrata uz istarsku obalu 60 metara, a cresku 58. Dubina mora i konfiguracija obale presudan je čimbenik za to da se na ovoj srednjoeuropskoj strateškoj točki nije nikada razvila prava luka.

Ali su zato Brsečani bili stoljećima ljudi od mora, izvrsni ribari i mornari. Tijekom povijesti Brseč je bio pod upravom pazinskih grofova, brsečka župa pripada Pulskoj biskupiji, ali sva komunikacija Brsečana sa svijetom odvijala se preko Rijeke (Fiume), manje preko luke susjednog Plomina, kao i trgovina. Tu Brsečani stječu osnovna obrazovanja o plovidbi, polažu stručne ispite, podižu pomorske knjižice, ukrcavaju se i iskrcavaju s brodova. Neki Brsečani, najčešće zbog školovanja djece, tu nalaze i mjesto stalnog boravka.

Prvi brsečki pomorci

O brsečkim pomorcima do početka devetnaestog stoljeća zna se malo, a brsečkih brodovlasnika nije bilo. To su bili uglavnom vlasnici bracera ili trabakula. Neki od njih, pomorski kapetani, bili su dioničari u vlasništvu ili pak vlasnici većih brodova.

Saznanja o svim brsečkim mornarima devetnaestoga stoljeća su oskudna pa ovdje spominjemo neka imena za koja se po oskudnim dokumentima i usmenoj predaji nešto zna, a da su njihove sudbine bile svakojake dileme nema. Sredinom devetnaestoga stoljeća, Bartol Ratcovich (Bartol Ratković), zvan Bare, plovio je na jedrenjacima Atlantikom za Ameriku. U Brseču kola priča po kojoj je tri puta prejedrio Atlantik da bi od zarade kupio česticu veličine pola hektara. To nije bila njiva za oranje, već pašnjak na strmom nepristupačnom terenu uz more.

Često se brsečke pomorce veže uz obitej Šabarić Kumičić, obitelj iz koje potječe književnik Eugen Kumičić, što nije točno. Šabarići su bili ribari i pomorci, ali prvenstveno trgovci (Kumičićev pradjed, djed, otac i brat).

Svi redom istog imena, Toma, ili kako bi ih brsečani znali zvati od milja – Tomažo. Početkom devetnaestoga stoljeća cestovni prilazi Brseču bili su slabi, pa je za trgovinu obitelji Šabarić trebao prijevoz robe morskim putem, a koristili su bracere i trabakule koji su bili u vlasništvu drugih. Zapisano je da su za prijevoz osam godina koristili usluge Josipa Frankovića, pok. Andrje Štrambića, koji je bio vlasnik bracere Zelante.

Tek pred kraj stoljeća Josip prodaje svoj brod, Šabarići kupuju novi imena Rodolfo, a o brodu, posadi i transportu, i dalje se šest godina brine Josip Franković. Dokument potpisuje 1904. Juraj Franković, nećak Tomaža Kumičića i jedan od dva njegova nasljednika.

Obitelj Štrambić, koja do 1800. godine ima nadimak Spichetta i iz koje potječe Josip Franković, bila je ta kojoj se može pripisati sve ono što se događalo u brsečkome pomorstvu. S obitelji Spichetta Štrambić bilo je usko povezano pet brsečkih obitelji za koje se može reći da su bile obitelji pomoraca. Uz spomenute obitelji, Spichetta Štrambić i Šabarić Kumičić, usko su rodbinski pa i interesno povezane obitelji Ivana Farožića Carića, Aleksandra de Carina Liše, kasnije Boduli, obitelji Mihin i Bartulići te Franeli iz Zagorja. Naravno, pomoraca je bilo i iz drugih brsečkih obitelji.

Mirko Škalamera ispod hidroaviona na palubi krstarice

Plod mašte

Eugen Kumičić je do svoje desete godine živio u Brseču, a potom po preporuci njegova vjeroučitelja i brsečkog župnika Urbana Golmayera odlazi na školovanje u Rijeku, potom u Kopar, Prag, Beč, pa do svoje rane smrti 1904. godine u Brseču boravi rijetko. Iako je njegovo mjesto stalnog boravka bio Zagreb, usmeno se često prenose priče o njemu i njegovim boravcima u Brseču, koje su najčešće plod nečije mašte.

Primjer, isklesana stijena-sjedalo u stjeni na vrhu litice iza crkvice sv. Marije Magdalene, iznad brsečke lučice Peć, mjestu na kojem je pisao roman »Začuđeni svatovi« ili pak njegove šetnje po Brseču s francuskim piscem Emilom Zolom. Klesanje stijene starije je od Eugena Kumičića i nije bilo ništa drugo nego uređeno sjedište na litici 160 metara iznad mora za dugotrajno sjedenje i čekanje broda u večernjim, noćnim ili ranim jutarnjim satima te paljenja smreke kao signala smjera plovidbe pri slaboj vidljivosti za orijentaciju lađama koje su uplovljavale na jedra u brsečku lučicu.

Da je književnik Eugen Kumičić bio pod utjecajem naturalizma Emila Zole stoji, međutim, njihova šetnja Brsečom plod je nečije bujne mašte. Činjenica je da je Eugen rijetko navraćao u Brseč, ali ga u svojim djelima vezanim uz ovaj istarsko-liburnijski kraj nije nikada zaboravio. Jedna od njegovih najljepših pripovijetki »Preko mora« ne odnosi se na odlazak u Ameriku, već na susjedni otok Cres, pet milja istočno od Brseča.

Tomažo, brat književnika, dvaput se ženio, nema nasljednika, pa oporučno za svoje baštinike postavlja nećaka Jurja i nećakinju Mariju, djecu najstarije sestre Julijane, koja je udana za pomorskog kapetana Ivana Frankovića iz obitelji Spichetta Štrambić. Zanimljivo je da je taj kapetan s ondašnjom državnom poštom organizirao vezu na dionici Opatija – Plomin – Vozilići. Pošta je otvorena 6. lipnja 1872., a nakon 175 godina, 2017. godine se ugasila.

Pomorac Josip Farožić Carić ženi Antoniju Franković iz obitelji Štrambić, a njegov sin istoga imena ponovno ženi djevojku iz obiteli Štrambić. Imali su četvero djece, nažalost, najstariji sin je hendikepiran, a troje njegove mlađe braće umrlo je u dječjoj dobi. Obitelj ostaje bez nasljednika pa uzimaju pranećaka Ivana Frankovića, sina Ivana i Matilde Franković iz brsečke obitelji Bartulići za nasljednika.

Obitelj bez nasljednika

Tijekom ratnih operacija Prvoga svjetskog rata Ivan je od pada topovske granate nastradao u bolnici talijanskog grada San Daniele del Friuli. Potvrda o smrti stigla je udovici Mariji kada je najmlađi sin Rafael imao 18 godina, podigavši dvije godine ranije pomorsku knjižicu i plovivši na lošinjskim trabakulima.

Njegova braća, Josip i Ivan, također su bili pomorci. Josip je na brodu Leopardi doživio nasukavanje u zaljevu Sidra 1940., a imao je tri sina; najstariji Emil ribar Ribarske zadruge Brseč pred 52 godine doživio je zbog požara brodolm na ribarici Pastrica nedaleko otoka Sveti Grgur, a njegov mlađi brat Vinko godinama je plovio na trajektima Sjevernog mora, između Danske i Škotske.

Obitelj de Karina vuče korijene iz Bakra. Anton de Karina Tunča, plovi na jedrenjacima po svim svjetskim morima. Osjetio je »ćudi« Cape Horna, Indijskog i Tihog oceana. Oženio se Marijom Turčić, nećakinjom pomorskog kapetana Ivana Frankovića. Njegova obitelj danas čuva suvenir koji je za uspomenu donio iz zapadnog Timora u Tihom oceanu.

Bartulići su stara brsečka obitelj pomoraca, obitelj Bartola Frankovića. Marijina sestra Matilda s Ivanom Frankovićem Bartulićem imala je četvero djece od kojih nitko ne plovi. Zanimljivo je da se njihova kći Amalija (Ljubica) udaje za pomorca Grka, Ioannesa Kiparisa. Amalijin praujak, kapetan Ivan Franković Štrambić ostao je u grčkoj luci Pirej bez mornara, pa mu je lučki agent uz preporuku predložio da ukrca petnaestogodišnjeg mladića koji je žudio za plovidbom.

Mladi Grk pokazao se izvrsnim mornarem, a Ivan ga je preporučio Amaliji za muža. Nažalost, na jednom od sljedećih putovanja dio posade u hladnim morima sjeverne Europe nije osigurao zračenje potpalubne prostorije, pa je šestero mornara, među kojima je bio i Ioannes, zauvijek zaspalo. Tako se za njegova sina Aristidea, koji je postao siroče i koji nije nikada bio u Grčkoj, nije bio pripadnik njihove pravoslavne crkve, može reći da je bio pravi Brsečanin, a s obzirom na to da nije imao nasljednika u Brseču grčka se loza gasi.

Rafael Franković na palubi broda »Ugo Foscoli« u veljači 1940., na pola milje udaljenosti od budućeg mjesta potapanja broda

Najbrži brod na svijetu

Tu je i obitelj Mihovila Frankovića – Mihini. Njegov sin Frane Franković – Mihina, brsečki pomorac znan je kao Tomažo Frane Štrambi, koji je u 37. godini života bio ukrcan na engleski parni putnički prekooceaski brod »Mauretania« (poznat i kao »Maury«). Bio je to brod građen po svim ondašnjim standardima brodogradnje putničkih brodova i posebno omiljen među putnicima zbog komfora, pa je prestiž bio njime putovati preko Atlantika.

Prvo putovanje bilo je 9. prosinca 1907., a »Mauretania« je Plavu vrpcu za najbrži prelazak Atlantika osvojila u toj svojoj prvoj sezoni plovidbe te zadržala primat zadivljujuće 22 godine. U to vrijeme, uz blizanca »Lusitaniu«, bio je to najveći i najbrži brod na svijetu, posebno zbog tada revolucionarnog parnog turbinskog pogona za četverovijčanu propulziju, a u pet klasa je prevozio 4.835 putnika. Do svoje smrti, Frane je imao kuhinju oblijepljenu fotografijama tog lijepoga putničkog broda.

Franeli i Redovi iz Zagorja također su rodbinski povezani s obitelji Štrambić. Franeli u svakoj generaciji imaju najmanje jednog pomorca, a Redovi su krajem 19. stoljeća imali tri brata, pomorska kapetana, od kojih dvoje emigrira u SAD. Zbog netrpeljivosti i neslaganja s talijanskim vlastima između dvaju svjetskih ratova treći plovi na brodovima pod francuskom zastavom.

Druga, brsečka loza obitelji Spichetta Štrambić je u Rijeci povezana s pomorskim kapetanom Martinom Frankovićem koji u ranoj mladosti napušta Brseč. Martino Franković d. Antonio, (Spichetta-Štrambić), rođen 1766. u Brseču, kao mladić seli u Rijeku gdje osniva obitelj.

Plovidbom stječe imetak i ulaže u riječku industriju, a njegova obitelj uspostavlja prijateljske veze s uglednim riječkim obiteljima Cosulic de Pecine, Sartorio i Leard. Njegov sin Giovanni Maria de Francovich ženi se Nicolinom Cosulic iz obitelji Cosulic de Pecine (porijeklom iz Lošinja). Giovanni koristi imetak oca i bio je jedan od utemeljitelja i dioničara riječke tvornice kotlova i strojeva pod nazivom Funderija, koja je 1863. pretvorena u novo poduzeće, »Stabilimento tecnico fiumano«, a među upraviteljima poduzeća nalazi se i Giovanni Francovich.

Uz njega, upravu tvornice čine još Ignio Scarpa i Francesco Jellouschig koji su za tehničkoga direktora postavili inženjera, porijeklom engleza, Roberta Whiteheada. Stabilimento tecnico fiumano 1875. postaje Fabbrica Torpedini di Robert Whitehead, a potom Robert Whitehead, najveći industrijalac koji je svojim izumom torpeda Rijeku svrstao u red prestižnih svjetskih industrijskih centara kraja 19. i početka 20. stoljeća, preuzima vlasništvo i mijenja naziv u Whitehead & Co.

Kompanija Cozulich

Otkad i zbog čega Francovich Spichetta Štrambić i za koje zasluge potomci, Martina Franković, d. Antonio, nose pridjevak/pridjevke de, cam, del, von ili ritt nije poznato, to bi trebalo istražiti. U dnevnoj politici tog doba, zna se da je Luigi naginjao više Mađarima nego Austrijancima.

Vrijedno je spomenuti sina Luigia Giovannija cam. de Francovicha koji je bio mornarički časnik u činu kapetana fregate. Studij je završio na K & K Marine Akademie u Rijeci, a služio u Puli, Zadru te pri lokalnoj komandi u Rijeci. Bio je komandant ratnog broda, a njegova sestra Helena, koja je pripadala krugu obrazovnih riječkih gospođa, udala se za sina poznatog riječkog graditelja i slikara Giuseppea Learda.

U monografiji tršćanske pomorske kompanije Cozulich u godišnjem izvješću, financijskom pregledu obiteljskih udjela u vlasništvu, za 1925. godinu nalazimo udovicu Mariju Francovich kao dioničarku. Iza Drugoga svjetskog rata, pomorska kompanija Cosulic bila je poznata po putničkoj prekooceanskoj floti, posebno brodovima klase Satturnia i Vulcania. Pojavom avionskog prijevoza, putnički prekooceanski prijevoz opada, pa se kompanija Cosulich usmjerila na kontejnerski prijevoz tereta i robe.

Brsečke mornare rođene krajem 19. stoljeća i oni koji su od ranije plovili zatiču neprilike oko Prvoga svjetskog rata, kao i po svim svjetskim morima. U Prvome svjetskom ratu poginula su tako 24 Brsečana, uglavnom vojnika na bojištima svih frontova, a poginulih mornara srećom nije bilo. Njih 63 koji su plovili prije Prvoga svjetskog rata, neki i nakon proživljenih strahota u konvojima i pomorskim bitkama rata, su za vrijeme talijanske uprave ponovno podigli pomorsku knjižicu i nastavili ploviti pod talijanskim pomorskim kompanijama.

Između dvaju svjetskih ratova brsečki su pomorci doživjeli više brodoloma i nasukavanja pa se neki od njih nisu nikada više vratili kući. Raimondo Hreglia (Rajmund Hrelja) je 1936. na jugu Crvenog mora nedaleko od obale Đibutija umro od crijevne zarazne bolesti. Zbog smrti na brodu mornar biva pokopan po brodskome obredu; uložen je u sak sašiven od žutice koji je potom, s dodanim utegom, spušten na morsko dno.

Brsečani u ratnim sukobima

Drugi svjetski rat mogao bi se vrlo široko opisati, jer je većina brsečkih pomoraca koji su podigli pomorske knjižice između dvaju svjetskih ratova bila uključena u strahote tog bezumnog svjetskog sukoba. Najgore je zateklo one rođene između 1914. i 1919. godine, koji su bili regrutirani u ratnu mornaricu. Tada se ratna mornarica služila četiri godine pa su neki od njih po odsluženju bili ponovno regrutirani u jedinice talijanske ratne mornarice. Oni koji su imali sreće vratli su se kući nakon osam ili deset godina izbivanja.

U Drugome svjetskom ratu poginulo je 28 Brsečana, od kojih su njih desetorica bili mornari na ratnim brodovima ili na pratećim trgovačkim brodovima, konvojima, koji su bili za obskrbu ili za prijevoz robe, oružja i municije u konvojima. Neki su pomorci na brodovima doživjeli nasukavanje, havariju ili pak potapanje.

Recimo Guerino Scalamera (Ratimir Škalamera) Mirko Kućićev, rođen 1916., regrutiran je u talijansku ratnu mornaricu 1936. i kada je njegovo služenje vojnog roka bilo pri kraju započeo je Drugi svjetski rat. Tijekom Drugoga svjetskog rata kao aktivni mornarički vojnik sudjeluje u više pomorskih bitaka za prevlast na Sredozemlju. Doživio je pakao Sredozemlja na krstarici »Bartolomeo Colleoni« u bitci kod Rta Matapan. Bio je u zarobljeništvu u Bombaju, Indiji. Neprekidno je deset godina služio u talijanskoj ratnoj mornarici, odnosno bio je njezin mornar i sudjelovao u ratnim pomorskim bitkama po Sredozemnom moru. Nakon rata, do umirovljenja je plovio na trgovačkim brodovima Jugoslavenske linijske plovidbe iz Rijeke.

Kobni brodolom

Raffaele Francovich (Rafael Franković) sin Ivana iz brsečke obitelji Bartulići Carići plovidbu započinje u dobi od 16 godina. Prvi ukrcaj bio je u Lošinju na trabakul na jedra koji je prevozio ogrjev – crniku u susjedne talijanske luke. Kao mladić, zbog operacije hernije, nije služio regularnu vojsku, ali to nije bila prepreka da četiri godine plovi na trgovačkim brodovima koji su potpali pod komandu talijanske, a potom njemačke ratne mornarice.

Rat ga je zatekao na trgovačkim brodovima riječke pomorske kompanije Adria. Teretni parni brod iz serije talijanskih pjesnika »Ugo Foscolo« na liniji Italija – Antewerpen – Rotterdan biva bombardiran i potopljen u plićinama obale 15. svibnja 1940., neposredno pred izlaz na otvoreno more u La Mancheu. Rafaelu je to bilo drugo putovanje na ovome brodu. Prvo putovanje bilo je u ožujku te 1940.

Zabilježeno je, parobrod »Ugo Foscolo« bio je posljednji talijanski teretni brod koji je 1940. napustio Sredozemlje. Nakon potonuća, posada broda vratila se u Rijeku 10. lipnja 1940. Kući u Brseč je stigao na dan ulaska Italije u Drugi svjetski rat. Prema D. Prestintu, brod su potopili njemački bombaderi, a po priči Rafaela bili su saveznički bombarderi. Italija se nije odmah pridružila Njemačkoj, nego je čekala neutralizaciju Francuske, a tijekom bitke za Francusku 10. lipnja 1940. proglašava rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Trgovački brod »Ugo Foscolo« je potopljen a da Italija nije službeno bila zaraćena.

Po povratku, posada u bombardiranom Dunkerqueu našla je prenoćište u podrumu gradskoga muzeja, no zauzvrat su morali cijelu noć pakirati i nositi eksponate muzeja u podrumske depoe. Bili su opterećeni brigama o povratku, pa nisu ni razmišljali o djelima velikih majstora slikarstva koja su imali u rukama i nosili u sklonište. Linija fronta se pomicala pa je kustos muzeja održao obećanje i pomogao im da se izvuku iz grada, no sada alternativnim putom.

Ulaskom Italije u Drugi svjetski rat Rafael se ponovno ukrcava na brod »Trau« iste kompanije, koji je plovio pod komandom talijanske ratne mornarice, ili, kako bi to rekli Brsečani, brod je bio militariziran. Plovidba se odvijala u području Egejskoga mora na ruti otoci Rodos i Leros te luka Pirej. Kapitulacija Italije zatekla ga je na brodu »Morua«.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, kada je brod pogođen torpedom i potopljen u Jonskom moru, doživljava još jedan brodolom na parobrodu »Vesta« pomorske kompanije Lloyd Triestino. Nakon rata do umirovljenja plovi na trgovačkim brodovima novoformiranih pomorskih kompanija, a potom na brodovima Jadranske slobodne plovidbe iz Splita te nakon 42 godine plovidbe svim svjetskim morima 1970. odlazi u zasluženu mirovinu.

Prva pomorska žrtva

S Rafaelom, na brodu »Ugo Foscoli« bio je ukrcan i Rodolfo de Carina (Rude Garžanić) iz Brseča. Do početka rata doživo je dva nasukavanja, broda »Boito« 1930. godine, i »Boccaccio« 1937. Nakon brodoloma »Ugo Foscoli« nastavlja ploviti i 1942. godine pri čertvrtom brodolomu nestao je u moru, a iza sebe je ostavio udovicu Mariju i novorođenog sina kojeg nije nikada vidio.

Ovdje navodimo nekoliko životnih sudbina, a neke su bile zaista potresne: Ernesto Farosich (Ernest Farožić) sin samohrane majke Sabine, podigao je pomorsku knjižicu u dobi od 16 godina, plovio je do Drugoga svjetskog rata na trgovačkim brodovima, a nastradao je u pomorskoj bitci kao mornar talijanske ratne mornarice na palubi krstarice »Giulio Cesare«. Bilo je to 9. srpnja 1940. godine, 25 dana od ulaska Kraljevina Italije u Drugi svjetski rat.

Sukob ratnih brodova zaraćenih strana zbio se u središnjem djelu Sredozemlja nedaleko od obale talijanske luke Messina. Nastradao je na palubi broda od artiljerijske paljbe, a ušao je u povijest kao prvi talijanski vojnik mornar koji je poginuo u pomorskim bitkama u Drugome svjetskom ratu. Posthumno su talijanske državne vlasti i ondašnje lokalne vlasti ovog našeg istarsko-liburnijskog kraja, uz prisutvo njegove samohrane majke Sabine, upriličile komemoraciju na brsečkoj placi, tada Piazza San Giorgio, i počastile ga spomen-pločom, koja je bila postavljena na pročelje zgrade u glavnoj brsečkoj ulici koja vodi do trga ispred župne crkve sv. Jurja, a ulici su dodijelili ime po njemu.

Razumljivo je, tadašnja poznata propaganda na svim državnim razinama i predstavnici talijanskih vlasti iskoristili su ovaj trenutak, pa je komemoracija bila više od toga – politički skup. Završetkom rata i dolaskom partizana ploča je skinuta.

Vješt s oružjem

Tommaso Barcovich (Toma Barković) Batišta, bio je brodski kuhar s dugogodišnjim iskustvom. Zla sudbina zadesila je njega i njegovog sumještana Gabrielea Hrelju, koji mu je bio pomoćnik, mali od kuhinje, na talijanskom trgovačkom parobrodu iz serije pjesnika – Gabrielle D’Annunzio. Brod je ploveći u konvoju 16. 3. 1943. na 60 milja od talijanskog otoka Lampeduze, pogođen torpedom i potopljen. Kuhar Toma i njegov pomoćnik Gabrijel ostavili su iza sebe u Brseču svaki po troje muške djece, od kojih je nakon odsluženja vojnog roka samo Bruno Braković zaplovio na putničkome brodu.

Na prvome putovanju, kada je brod pristao u Trstu, napušta brod i emigrira u SAD. Zbog obiteljskih peripetija i prijetnje američkih vlasti da će mu oduzeti netom dobiveno američko državljanstvo i vratiti ga u Jugoslaviju po nagovoru prijatelja prijavljuje se u američku vojsku i kao marinac služi NATO-ovim trupama u Zapadnoj Njemačkoj. Relativno svježe dresiran u JNA vojsci, dolaskom u Njemačku kao regrut uočava raskalašeno nonšalantno ponašanje vojnika, a zbog bojazni od slanja kući držao se po strani tijekom obuke.

Kod prvog zadatka rastavljanja i čišćenja te ponovnog sastavljanja puške pretpostavljeni časnik primijetio je njegovu vještinu rukovanja oružjem pa ga je u šali upitao: »Ti si već negdje bio u vojsci?« Bruno je nakon razmišljanja i smješka kimnuo glavom, pa dobiva poseban tretman, a ovo drugo vojno američko-njemačko iskustvo palo je lakše. Brunova sestra Ana bila je udata za pomorca, koji je svoj čitav radni vijek plovio na putničkim brodovima, a nakon duge mirovine umro je u 95. godini života u Mošćenicama. Dva sina Gabrijela Hrelje, Mario i Anton, po odsluženju vojnog roka bježe u Italiju, a danas žive u Australiji.

Prema dostupnim podacima najmlađi predratni talijanski brsečki mornar bio je Spiridone Galovich (Dušan Galović), brodski konobar. Pomorsku knjižicu – matrikulu – podigao je 1943., prvi se put ukrcao neposredno pred kapitulaciju Italije. Na parobrodu »Galeb« (ex »Loci«) splitske pomorske kompanije Ferić plovi do 1945. godine, a na taj se brod ukrcao s još jednim Brsečaninom, Giuseppeom Jurinovichem (Josipom Jurinovićem) Pepićem Drapčevim.

Plovili su na liniji Vis – Bari kao sastavni dio mornarice Narodno oslobodilačke vojske, u to vrijeme važne veze sa saveznicima na jugu Italije i u sjevernoj Africi. Nakon plovidbe na »Galebu« ukrcava se na brod »Aleksandar I.« (kasnije parobrod »Biokovo«). Nakon kapitulacije Njemačke prvo pravo putovanje Dušana Galovića bilo je za Australiju. To je bilo prije 15. kolovoza 1945., kada Japan još nije bio kapitulirao, a južnim su Pacifikom krstarili njihovi brodovi.

Nakon rata plovi na trgovačkim brodovima Jugoslavenske linijske plovidbe iz Rijeke i 1975., nakon 30 godina plovidbe po svim svjetskim morima, odlazi u mirovinu, te uz brsečkog mornara Ratimira Škalamera dobiva priznanje od Uprave Jugolinije, koje im je uručio istaknuti riječki pomorski djelatnik i društveni radnik Frane Valentić. Dušan je umro u Brseču kao 25-godišnjak.

Težak mornarski život

Po završetku Drugoga svjetskog rata nisu svi za plovidbu sposobni brsečki mornari nastavili ploviti na brodovima novoformiranih pomorskih kompanija. Dapače, većina njih koji su uz težak mornarski život tijekom rata preživjeli strahote na morima diljem svijeta nisu imali više volje i hrabrosti nastaviti težak mornarski život. Većina njih nije dopustila sinovima podići pomorsku knjižicu – matrikulu. Do odlaska u mirovinu, neki od tih bivših pomoraca zaposlili su se u riječkoj industriji Tvornici Torpedo, Romsi-Rafineriji nafte ili Brodogradilištu »3. maj«.

Nakon tridesetogodišnje pauze prvi brsečki poslijeratni srednjoškolac u bakarskoj školi bio je nautičar Stjepan de Karina, a strojar Guerino Galović. Danas niti jedan brsečki mladić ne pohađa tu školu. Od brojnih pomoraca koji su živjeli u Brseču i na Brsešćini, danas u starogradskoj jezgri živi samo jedan aktivni pomorac, Ermano Jedretić, upravitelj stroja. Na čitavoj Brsešćini samo nekoliko mladića i muževa danas posjeduje pomorsku knjižicu. Vrijedno je spomenuti dvojicu brsečkih pomoraca (koji ne žive više u Brseču), Kristijana Uhača, kapetana posade na norveškim kruzerima brodarske kompanije Norvegian Cruise Line i Vladimira Veljesovskog, časnika stroja koji također plovi na kruzeru.

Zanimljivo je, no i tada nazamislivo brsečkim nonićima i očevima, Brseč je poslije Drugoga svjetskog rata imao i jednu ženu pomorca iz obitelji Franeli, Božu Škalameru koja je plovila na putničkim brodovima Jadrolinije Liburnija, Istra i Dalmacija te vodila frizerski salon.