Ako je čovjek u potrazi za starohrvatskom, ali i prethrvatskom baštinom, neka se zaputi u Novi Vinodolski jer će u tom gradu zasigurno utažiti žeđ za poviješću.

O Novom Vinodolskom, njegovoj kulturnoj, kako materijalnoj tako i nematerijalnoj baštini, razgovarali smo s ravnateljicom Narodne knjižnice i čitaonice Novi Vinodolski, predsjednicom Katedre čakavskog sabora »Novljansko kolo« Barbarom Kalanj Butković, a razgovor smo započeli temom o važnosti knjižnica u vidu zaštite i očuvanja kulturne baštine.

“Želja nam je edukacijom djece od najranije dobi, organiziranjem sekcija čakavčića od vrtićke dobi, promovirati domaću besedu i njezin značaj”, Barbara Kalanj Butković

Važnost knjižnica

– Prema UNESCO-vom Manifestu za narodne knjižnice, narodna knjižnica je mjesno, informacijsko središte koje svojim korisnicima omogućuje neposredan pristup svim vrstama znanja i informacija, cjeloživotnom učenju i djelima mašte pomoću niza izvora i službi.

Knjižnice su najdemokratičnija mjesta jer služe svim članovima zajednice bez obzira na dob, spol, rasu, vjeru, nacionalnost, jezik, društveni položaj itd.

Ljudi su kroz stoljeća bilježili znanje na različitim medijima od glinenih pločica, papirusa, papira, do današnjih multimedijalnih zbirki.

Evoluirale su i knjižnične usluge koje danas okupljaju različite korisničke skupine. Ipak, knjižnične zadaće ostale su relativno stalne: identificirati, sakupljati i omogućiti korištenje građe vrijedne za pojedince i društvo.

U tom smislu knjižnica će i dalje provoditi svoje zadaće, a na kojim medijima i kako ovisi o vremenu koje dolazi. Već 1990. koristi se i termin hibridna knjižnica kao i digitalna, s obzirom na adaptaciju knjižnica na promjene u suvremenom društvu.

Knjižničarski koncept hibridne knjižnica temelji se na kombinaciji tradicionalne, dimenzije narodne knjižnice s umreženim i elektronički dostupnim knjižničnim uslugama.

Riječ je o modelu pružanja knjižničnih usluga koji se zasnivaju na integraciji tradicionalne tiskane građe (knjiga, novina, časopisa) s digitaliziranom ili elektroničkom građom (e-knjige, e-časopisi, zvučne knjige). Hibridna knjižnica se smatra korakom na pola puta prema digitaliziranoj knjižnici.

Dakle, zbirke mogu biti u elektroničkom formatu ili se skeniraju materijalni objekti i pretvaraju iz analognog u digitalni oblik.

Digitalizirana se građa zatim uređuje i opisuje tzv. metapodacima. Upravo jedan od važnih oblika zaštite je svakako digitalizacija vrijedne i značajne građe.

Pored spomenutog, jasno nam je kako knjižnice zauzimaju važno mjesto i u svakodnevnim aktivnostima koje spadaju pod kulturu i umjetnost.

– ​IFLA-ine (International Federation of Library and Institutions) smjernice za narodne knjižnice također ističu važnu ulogu knjižnica u kulturnom i umjetničkom razvoju pojedinaca.

Knjižnice pomažu u oblikovanju, ali i održavanju kulturnog identiteta zajednice.

One pružaju prostor za kulturne programe, organiziraju ih i vode brigu kako bi raznoliki interesi, kao i kulturna raznolikost u zajednici bila zastupljena. Utjecaj knjižnica na društvo je višestruk.

Knjižnice poprimaju na neki način ulogu medijatora u povezivanju lokalnog i globalnog i kreiranju novih veza između virtualnog, umreženog prostora i mjesta, tj. fizičkog prostora.

Ogroman potencijal

Za pretpostaviti je da Narodna knjižnica i čitaonica surađuje i s ostalim kulturnim institucijama u Novom Vinodolskom?

– Mi imamo iznimno dobru suradnju s ostalim kulturnim i obrazovnim institucijama. Imamo zajednički cilj, a to je očuvanje kulturne baštine i svatko doprinosi u svom segmentu djelatnosti.

Edukacije koje se provode za djecu se događaju u suradnji s vrtićem i školom, promocija baštine, izložbe, različite aktivnosti s Muzejom i Centrom za kulturu. Jako je bitna ta sinergija.

Postoje li načini da se osigura da kulturna baština bude dostupna sadašnjim i budućim generacijama?

– Naravno, upravo na način o kojemu sam dosad govorila, a to je prvenstveno bilježenje, pohranjivanje, digitalizacija i na kraju prenošenje i promocija.

Svemu što je rečeno treba pridodati edukaciju od najranije vrtićke dobi, edukaciju u školi, poticanje aktivnosti kod mladih, posebno kroz naše udruge.

U slučaju Novog Vinodolskog, bilo bi dobro osuvremeniti postav Muzeja, gdje bi se modernom tehnologijom i na suvremen način predstavila ova bogata kulturna baština.

Cijeli frankopanski kaštel trebao bi biti u funkciji kulturnih sadržaja. Također, Mažuranići zaslužuju svoje reprezentativno mjesto i način prezentacije.

Je li to u dosadašnjem Domu braće Mažuranića ili u sklopu muzejskog prostora, pitanja su koja treba razriješiti, ali svakako zaslužuju puno više od onog što im je sada namijenjeno.

Prije nekoliko godina, Grad je aplicirao na europske fondove prekrasnim programom »Kolajna novljanskog blaga« u kojemu su sudjelovali svi kulturni djelatnici i u kojem smo posebno razradili način predstavljanja svakog segmenta ove bogate novljanske materijalne i nematerijalne baštine.

Nažalost, nismo dobili sredstva, ali mislim da se sustavnim planiranjem može odraditi dio po dio tih planiranih aktivnosti. Novi ima toliko prekrasne materijalne i nematerijalne baštine koju adekvatno treba predstaviti.

Mnogi iznalaze kojekakve priče i »povijesne istine«, a Novi samo treba plasirati ono što ima, a ima toga u izobilju. Tu vidim ogromni potencijal za sam Grad i Turističku zajednicu grada.

Spomenik Vinodolskom zakonu podsjeća na jedan od najvažnijih događaja u povijesti grada

Vinodolski zakon

Što biste u Novom Vinodolskom, od materijalne i nematerijalne kulturne baštine, izdvojili?

– Kad kažete Novi Vinodolski, prve asocijacije su zasigurno Vinodolski zakon, Frankopani, bogata glagoljaška ostavština, slavna i uspješna obitelj Mažuranić koja je zadužila ne samo Novi, već i čitavu Hrvatsku te neizostavni novljanski narodni običaj – Novljanski mesopust koji je na listi nematerijalnog dobra Republike Hrvatske.

Posebno bih, naravno, izdvojila Vinodolski zakon.

Za Novi važnu ulogu ima razdoblje gospodara susjednog otoka Krka – krčkih knezova. Novi vremenom postaje sve uglednije središte krčkih knezova pa se tako u njemu odigrao i kapitalni povijesni događaj koji će obilježiti hrvatski prostor, ali i zadobiti europske razmjere.

Godine 1288. u Novome je sastavljen slavni Vinodolski zakon. Vinodolci su stare, prokušane pravne običaje sakupili te dodali nove norme i na taj način regulirali, odnosno utvrdili međusobni odnos stanovnika – kmetova, kao i njihov odnos prema feudalnim gospodarima – krčkim knezovima.

Vinodolski zakon sadrži pravila i norme različitih pravnih područja – od obveznog do kaznenog prava. Odredbe koje se odnose na običajno pravo dokazuju da vinodolsko društvo nije bilo ni primitivno ni usmjereno isključivo na zadovoljavanje najnužnijih životnih potreba.

Također, u njemu se mogu zamijetiti i utjecaji iz stranih pravnih područja što dokazuje da je društvo otvoreno prema vanjskom svijetu. Većina teksta zakona posvećena je kaznenom pravu.

Mnogi će za Vinodolski zakon reći da je vrhunski izraz i majstorsko djelo hrvatskog srednjovjekovnog prava, prvo ovakve vrste na europskom prostoru, koji uz bok može stajati drugim opsežnim pravnim srednjovjekovnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku poput Ruske pravde (11. – 13. st.). Upravo ga iznesene značajke stavljaju u otmjeno društvo europskih spomenutih vrela.

Vinodolski zakon napisan je hrvatskim jezikom (kako je jezik nazvan u samom tekstu – čl. 72., kad za zastupnika kaže da se hrvatski zove arsal), glagoljskim pismom u primorskoj čakavici, a sačuvan je u jednom glagoljskom prijepisu iz 16. st. Zakon je objavljivan više puta i prevođen na druge jezike.

Za prvo objavljivanje Vinodolskog zakona zaslužan je Antun Mažuranić koji ga je priredio i 1843. godine objavio u časopisu Kolo.

Krčki knezovi i pavlini

Poseban period za Novi vladavina je prvo Nikole, a zatim Martina Frankopana. Nikola Frankopan bio je jedan od najmoćnijih krčkih knezova uopće i njegovom smrću (1432.) izvršena je nova dioba imanja.

Novi s Bakrom, Trsatom, Kotorom i Bribirom pripada Martinu i on se izrijekom spominje kao gospodar Novog i Vinodola. Martin je Novi doživljavao kao svoj grad.

Puno je boravio u njemu kao svom najvažnijem gradu i tu dijelio razne darove crkvama i samostanima. Sagradio je crkvicu Blažene Djevice Marije na Ospu koju je posebno štovao i darovao je pavlinima, da uz nju osnuju svoj samostan.

Za Novi je izuzetno značajan dolazak pavlina jer su oni s ovoga mjesta pune tri stotine trideset i tri godine širili pismenost i kulturu te prosvjetnu djelatnost. Pavlinski samostan u Novom osnovao je između 1453. i 1463. upravo knez Martin Frankopan.

Za duhovni i kulturni razvoj samostan je imao izniman učinak jer je imao svoju knjižnicu sa šest starih misala i 12 brevijara. Za novljansku crkvu sv. Marije na Ospu pisan je Drugi novljanski brevijar 1495. godine.

Pisalo ga je pet pisara koji su se izmjenjivali i nastavljali s pisanjem pa i na istom stupcu. Glavni pisar bio je pop Martinac, kaligraf i iluminator, književno nadaren i obrazovan pisac.

Primjer je potpuno očuvanog brevijara. Na sredini kodeksa Martinac je dao zapis o tragičnom ishodu Krbavske bitke 1493. godine.

Martinčev opis je autentično svjedočanstvo i jedan od rijetkih suvremenih dokumenata o Krbavskoj bitci. Ima književne, štoviše poetske odlike.

U brevijaru se nalazi još služba sv. Ćirilu i Metodu kao i početak službe sv. Vaclavu (Većeslavu). Novljanski brevijar je veliki kodeks od 500 pergamentnih folija veličine 36 x 26 cm pisan uglatom glagoljicom.

Uz ovaj vrijedni primjerak, koji se danas čuva u Župnom dvoru, nalazi se i još nedovoljno istražen Prvi novljanski brevijar iz 1459. godine, koji je pisao pisar Juraj. U Novom se, uz spomenuta dva brevijara, nalazi i Novljanski misal (15.st.)

Na području Vinodola tijekom 15. st. razvila se iznimno bogata prepisivačka djelatnost; pop Martinac, pop Juraj i njegovi pomagači. Od druge polovine 14. st. pa do ukinuća reda, pavlini su ljubomorno čuvali svoje arhive i knjižnice.

Red je 1786. godine ukinuo dekretom Josip II., sin Marije Terezije diljem Hrvatske. Po kazivanju Laszowskog, novljanski fratri su novac, knjige i dragocjenosti prebacili na tada mletački otok Krk.

Nije slučajno da se godina ukinuća pavlinskog reda preklapa s godinom osnivanja škole u Novom Vinodolskom. Nakon pada Bosne, Turci su polako prodirali do Senja i Modruša.

Godine 1493. i sam biskup Kristofor se pred Turcima sklonio u njega. Tim činom, Novi postaje sjedište biskupije s dvije biskupske rezidencije i crkvom sv. Filipa i Jakova koja je bila katedrala za stolovanja biskupa Kristofora.

U njoj su sahranjena i tri biskupa: Kristofor, Ježić i Kabalin. U Bernardinovo doba nisu se samo utvrđivali gradovi, već su se gradile brojne kapele, crkvice kojima Novi obiluje.

Čakavska katedra

Koliko i kako Katedra čakavskog sabora »Novljansko kolo« utječe na očuvanje kulturne baštine? Naime, uskoro će dvije godine otkako ste na čelu ove udruge. Možete li, također, napraviti kratki presjek njezinog djelovanja?

– Katedra čakavskog sabora »Novljansko kolo« osnovana je 1971. godine u Novom Vinodolskom i jedna je od najstarijih katedri Čakavskog sabora sa sjedištem u Žminju.

Čakavski sabor osnovan je upravo s ciljem zaštite tih naših posebnosti, a u koje spada i naš novljanski čakavski govor, pisme i tanci, muški i ženski dueti, netemperirano pjevanje, sopile, jedinstvena i autentično sačuvana usmena drama koju etnolozi nazivaju još i folklornim kazalištem, a koja se događa od »prvog četrtka do Čiste srede«, novljansko kolo, pivači toga kola, usmene pjesme koje se pjevaju u kolu, žitak – pisana osuda mesopusta, tj. kronika gradskog života te bogata narodna nošnja.

U Katedri danas djeluju, osim kruga Pivača novljanskog kola i sopilaša i kruga Čakavskih pjesnika, krug Mesopustarskog društva, kao i krug Malo kolo te Krug za zaštitu povijesnog naslijeđa i graditeljske baštine.

Svaka od ovih sekcija zadužena je za pojedini segment običaja uz, naravno, neizostavni KUD »Ilija Dorčić« te opet dolazimo do važnosti bilježenja.

Ono što bih posebno istaknula jest činjenica da je upravo zahvaljujući radu ljudi okupljenih oko Katedre došlo do izdavanja dviju važnih knjiga, a to su »Novljanski žitak 1862.-1996.« i knjiga »Polak običaja i navade stare – Mesopusni običaj Novog Vinodolskog – usmena pučka drama«, koja je još kao neobjavljeni rukopis bila jedan od ključnih i najvažnijih izvora kojim je Novljanski mesopust Ministarstvo kulture proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske 2. studenoga 2011. godine.

U ove dvije godine aplicirali smo na sve natječaje Ministarstva kulture i medija, Primorsko-goranske županije, turističke zajednice, javnih poduzeća koji se tiču zaštite te smo prikupili sredstva kako bismo osigurali kontinuirani rad edukatora koji prvenstveno rade s djecom.

Radi se o prenošenju tradicije u Osnovnoj školi Ivana Mažuranića putem neformalnog obrazovanja malih mesopustara, malih sopaca na sopile i Malog kola.

Jednom tjedno sopilaš Vinko Piškulić uči djecu svirati sopile. Učenje sviranja (sopnje) ovog narodnog instrumenta koji se bazira na netemperiranom tonalitetu (istarske ljestvice) je jedna od izuzetno važnih aktivnosti kako bi se dugoročno sačuvali stari narodni instrumenti i njihova nezamjenjiva uloga u novljanskom mesopusnom običaju.

Učiteljica Marina Levar vodi sekciju malog folklora, uči najmlađe običaju, novljanskim tancima (plesovima) koji se tancaju (plešu) na sopile kao i učenje tri koraka (Senjski, Arbanaški i Podskočica) koji se igraju u novljanskom narodnom kolu. Profesorica glazbene kulture Ilgen Pavačić uči djecu netemperiranom pjevanju.

Razvojem civilizacije, populacijskim kretanjima, taj autohtoni netemperirani notni izraz doživio je značajne promjene. Ponajprije od netemperiranog (neugođenog) izraza postao je temperirani (ugođeni). Prof. Pavačić vraća nas korijenima.

Te konkretne akcije su vrlo značajne i na njih možemo biti ponosni jer osiguravaju opstanak i zaštitu običaja.

Domaća beseda

Koji su planovi za buduće djelovanje Katedre?

– Imamo jako puno planova. Posebno bismo u narednom periodu htjeli staviti težište na čakavštinu koja nam se polako gasi, a nikako ne bismo to smjeli dopustiti.

Želja nam je, opet edukacijom djece od najranije dobi, organiziranjem sekcija čakavčića od vrtićke dobi, promovirati domaću besedu i njezin značaj, organizirati što više čakavskih pjesničkih susreta i druženja.

Jedan od planova je u skorije vrijeme predstaviti Gradskom vijeću plan Kruga za zaštitu povijesnog naslijeđa i graditeljske baštine koji podrazumijeva dva strateška cilja, a to su: Program zaštite povijesnog naslijeđa Novog Vinodolskog i Program zaštite graditeljskog naslijeđa Novog Vinodolskog (Zaštita starog grada i njegove panorame).

Prvi cilj ima strateške prioritete, a to su: trajna zaštita mesopusnih običaja kao nematerijalnog kulturnog dobra RH, trajno provođenje mjera i akcija ovog programa kako bi se stvorili uvjeti za najviši stupanj zaštite mesopusnih narodnih običaja Novog Vinodolskog kao nematerijalnog kulturnog dobra pod zaštitom UNESCO-a, zaštita sakralne baštine – novljanskih crkvica i zaštita glagoljice.

Svi ovi strateški ciljevi imaju predviđene konkretne mjere i aktivnosti koje se već i provode, a neke od njih sam već i spomenula.

Kao što naš Vladimir Fran Mažuranić kaže: »Pod svakim kamenom leži koja mila uspomena…«. Uistinu, pod svakim kamenom Novoga leži bogata prošlost i prekrasna baština koja zaslužuje našu najveću moguću brigu i skrb.

Novljansko mesopusno kolo; oko 1930. godine