Drage Riječanke, dragi Riječani, sve su nas umorili: od vijesti i kritika, od izbora i kampanja, od života. Kako im je to samo dobro uspjelo! Dva desetljeća prodavali su nam priču kako je sve dobro, a, ako nešto i nije dobro, onda ne može biti drugačije. Prodavali su nam priču da svijet bez njih nije moguć, da se ostavimo ideja da itko drugi može zamijeniti ih. Počeli smo vjerovati kako je, valjda, politika kriva, kako su svi isti, kako je promjena nemoguća… Nije politika kriva: u rukama onih koji žele žrtvovati svoje vrijeme i trud za opće dobro, politika je sjajna. Takvi, su, istina, vrlo rijetki. Ali, činjenica da Vi čitate ovaj tekst znači da u Vama nisu stigli pogasiti zadnji plamičak ljubavi i interesa za svoj grad, zadnji trag želje da date doprinos nečemu u što ste nekoć vjerovali. Znam, netko će reći: pokušali smo već i razočarali se. Naravno, vjerovati u nešto novo uvijek nosi rizik razočaranja. I Vi i ja prihvaćamo taj rizik. Jer, ako to ne učinimo, nikada nećemo doznati što smo zajedno mogli postići.

Neki kažu da sam strog: ne vjerujte im. Ja sam samo iskren: za mene ne postoji politika „ne talasaj“, već samo traženje odgovornosti i izvršavanje zadaća.

Ne tražim kruha: imam posao sveučilišnog profesora i liječnika koji volim, posao koji je bolje plaćen nego onaj gradonačelnika. Ali, kako mi šapće sportaš u meni, ne želim se predati, ne želim dozvoliti da oni pobijede, bez da sam zajedno s Vama pokušao. Imam lijepe godine, godine iskustva svakodnevnog pomaganja tisućama nepoznatih ljudi, godine uspješnog vođenja ogromnog sustava, godine uspona i padova, koje nas uče i obogaćuju. Neki kažu da sam strog: ne vjerujte im. Ja sam samo iskren: za mene ne postoji politika „ne talasaj“, već samo traženje odgovornosti i izvršavanje zadaća. Ako to vodi u sukobe, ne bježim od njih, jer gradska administracija ne može biti sama sebi svrhom, već mora služiti građanima i njihovoj dobrobiti.

Oni na vlasti govore nam uporno kako se ljudi dijele na „lijeve“ i „desne“, na „naše“ i „vaše“. Nisam ni lijevi ni desni: goranskih sam i riječkih korijena, uvjeren da je svaka nacija, vjera i rasa dobrodošla i da nitko nema pravo ugnjetavati drugoga samo zato što je rođen povlašten ili mora trpjeti zato što je rođen drugačiji. Antifašist sam, jesam, jer mislim da je borba za oslobođenje od strane okupacije u Drugom svjetskome ratu bila podjednako važna i sveta kao i borba za osamostaljenje Hrvatske u Domovinskom ratu. A ipak, jasno mi je da je svaki rat, osim predivnih ideja, ideala i žrtava, morao sa sobom donijeti i nepravdi, zločina, obiteljskih tragedija. Uostalom, riječka je povijest prepuna događaja, koji imaju svoju sliku i svoje naličje u knjigama i sjećanjima. To ne znači da se tim temama ne treba vraćati: dapače, način tretiranja tih tema pokazatelj je zrelosti grada i njegovih stanovnika. Ne bi li „Galeb“, koji je 1944.-1948. počivao na dnu riječke luke, mogao istodobno biti priča o pokretu nesvrstanih i Josipu Brozu Titu, koju treba ispričati svijetu i pretvoriti je u prvorazrednu turističku atrakciju, ali i priča o zabludama i zločinima jugoslavenskog komunizma? Zamislite da svaka interpretacijska ploča u takvom „Muzeju političkih protuslovlja“ ima dva teksta – jedan, koji priprema „lijevo“ orijentirani povjesničar, i do njega drugi, koji priprema povjesničar „desne“ orijentacije? Ne bi li Rijeka tako, kao o „Galebu“, mogla ispripovijedati i fascinantnu priču o D’Annunziju, avangardnom ustavotvorcu i brutalnom diktatoru? Nije li i priča o torpedu, riječkom izumu, istovremeno svjedočanstvo o genijalnoj ideji i o ubojitom oružju? Nije li upravo takav, „dvostruki“ pristup povijesti, upravo ono što Rijeka može najbolje i jedino pošteno ispričati? Samo takvom pomirljivošću pokazat ćemo da iz povijesti možemo učiti i da nam ona služi kao čimbenik zbližavanja, a ne vječitih podjela. Budućnost Rijeke dovoljno je velika da prihvati sve koji to žele.

U ovoj borbi koju sam počeo nisam sam: okupio sam već desetine vrsnih stručnjaka, koji su mi pomogli u slaganju programa pred Vama, programa koji bi Rijeku mogao izvesti iz tonuće spirale, u koju je gurnuta. Nitko od tih stručnjaka ne očekuje od mene nikakve protuusluge: sve su to ljudi koji, kao i ja, koji dijele svoje znanje s idejom svoga grada, imajući kao najveću satisfakciju njegov prosperitet.

Jasno mi je da nije lako uvjeriti Vas da napustite svoje davne odabire. Neki od Vas glasuju za SDP od početka demokracije, zato što misle da ih to štiti od potresa, koje bi izazvali oni drugi. Neki glasuju za HDZ jer misle da je to jedini način da slave našu Hrvatsku. Mnogi od Vas ne izlaze na izbore jer misle da su izbori farsa, igrokaz jedne vladajuće klike. Volio bih kad bih Vas mogao uvjeriti da je drugačije: da postoji jedna sasvim četvrta Rijeka, nezavisna Rijeka, koju je teško pokrenuti, ali koja bi, ako je pokrenemo zajedno, zavaljala brda. Jedna Rijeka o kojoj svi mi sanjamo. Rijeka, koja bi nam mogla vratiti volju da se i sami pokrenemo – ne samo te izborne nedjelje, nego, daleko važnije, i kasnije, u brojnim akcijama koje bismo osjetili kao vlastite. Vratimo taj žar i osmijeh i hrabro krenimo, bez straha da ne znamo odakle početi. Moj krug suradnika Vam predstavlja ideje kako to učiniti.

Volio bih kad bih Vas mogao uvjeriti da je drugačije: da postoji jedna sasvim četvrta Rijeka, nezavisna Rijeka, koju je teško pokrenuti, ali koja bi, ako je pokrenemo zajedno, zavaljala brda.

Naš program nastoji se dotaknuti svih polja gradskog života: i gospodarstva, i prometa, i obrazovanja i kulture i sporta, ali zamisli o tome grupira u četiri strateška programska cilja: POvezati grad, POkrenuti grad, POzeleniti grad i POmladiti grad.