Sport generalno, a posebno nogomet je i emocija. Utakmice Rijeke i Real Madrida bile su i više od toga. Puno se tinte prolilo zbog njih, na bajkovitu rapsodiju nogometaša Rijeke pod stijenama, ništa manje na gorčinu koja je ostala nakon bolnog poraza na »Bernabeu«. A tko ih bolje i plastičnije može prenijeti drugima no osoba koja je u to vrijeme pratila klub s Kantride, proživljavala s njime sve lijepe i teške trenutke. Tonko Kraljić, sada uživa u mirovini, u Novom listu bio je od sredine 60-ih kao novinar, reporter, komentator, urednik. S prve utakmice na Kantridi, već mitskog sudara Bijelih i Kraljeva, izvještavao je Orlando Rivetti, s uzvrata Tonko Kraljić. Obojica doajeni pisane riječi iz grada na Rječini.

– Osobno te utakmice s Realom gledam nekako u paketu, ne samo kroz utakmicu na Kantridi i pobjedu Rijeke. Sve nekako pod radnim naslovom Kantrida utvrda, »Bernabeu« moć – kaže Tonko i dodaje. – Real je i to vrijeme imao zvijezde i došao je na Kantridu s namjerom da utakmicu odradi rutinski. Međutim, naletio je na hridi Kantride te oštetio svoj brod koji je počeo puštati.

Nakon riječke utakmice počelo se događati puno stvari van terena, pa i s namjerom onih, kako se voli reći, »ispod stola«. Otada do danas i o tome kruže brojne priče.

Svota, prijenos, sudac…

– Naravno, teško je to dokazati, ali je i vjerojatnost vrlo velika. Navodno je Real s jednom pozamašnom svotom novca htio od Rijeke kupiti častan oproštaj. Rijeka je navodno to odbila jer dobila je krila nakon prve utakmice i vidjela da može s Realom igrati. A onda kad to nije uspjelo, dogodio se Madrid. Sudac je tamo odigrao odlučujuću ulogu i otvoreno bio na strani Reala. Na očigled punog stadiona, mislim da je tada primao 80 tisuća gledatelja, do 60 i neke minute bilo je 0:0. Prije toga počeli su žuti kartoni pa isključenja, prvo Milenkovića pa Tičića i na kraju Desnice. Isključenje Desnice je bilo u najmanju ruku smiješno jer je obrazloženo prigovorom, a znamo da je gluhonijem. Uz to Gračan se ozlijedio, zamijenio ga je Radmanović. I tu je Rijeka bila u hendikepu jer Neno je bio jedan od jačih igrača. Drugim riječima, Real je tu utakmicu dobio na silu i uz pomoć suca. To su svi vidjeli – prisjeća se Kraljić.

No, to nije bilo sve, domaćini su učinili sve da svoj »lukavi i prljavi plan« zamaskiraju. Bilo je to ipak drugo vrijeme, bez puno prijenosa, poglavito televizijskih.

– Španjolci su od tadašnje televizije iz bivše države tražili enormnu svotu za prijenos, znači već u začetku su išli na varijantu da se ta utakmica ne vidi na ovim prostorima. I ostala je tuga i, naravno, još više razočaranje, zna se već kako se osjeća čovjek koji je pokraden. Pokazalo se da »Bernabeu« ima tu moć, a sudac Roger Schoeters više nikad nije sudio – kaže Tonko, koji je bio i junior Rijeke.

Skoblar i Fegic

Uz uzvrat u Madridu vezuje se još jedna zanimljivost po pitanju trenera, legendarnog golgetera Josipa Skoblara.

– Mi novinari išli smo posjetiti Trofejnu salu Reala, a Skoblar, koji je tada bio trener, to nije dozvolio igračima. Sve s ciljem da ne ostanu još pod većim dojmom i impresijama kad vide što je već tada klub sve osvojio. Bio je to više onako, psihološki važan potez. To je Kraljevski klub i on na svakom koraku pokazuje svoju moć. Jedan čovjek tamo je znakovito ustvrdio što znači prolaz dalje za Real i UEFA-u, a što Rijeku. Sve u smislu broja posjetitelja i zarade. Već tada su se u sport počele uplitati neke druge stvari koje nemaju veze s njim.

Za tadašnju generaciju Bijelih voli se reći da je najveća u povijesti kluba.

– Teško je to reći, ali bilo je tu na okupu jako puno vrhunskih igrača. Posebno se pamti uvijek ta prva utakmicu u kojoj je Adriano Fegic zabio dva lijepa gola, a Danko Matrljan jedan. Sjećam se da je Slovenac Fegic bio već tada tako jedan dobroćudan čovjek, a nadimak mu je bio Mamca. Došao je iz Ajdovščine i stalno je spominjao mamu, u stilu »mama mi je priredila ovo, ono«… I onda su ga suigrači tako prozvali. Srećko Juričić je bio neprikosnoven libero. Bilo je tu puno jako dobrih igrača. U šali znam reći kako je Real tada bio slab jer se Luka Modrić tek rodio, odnosno godinu kasnije – zaključuje Kraljić.

Tonko je tada imao 43 godine, a u novinarstvu je bio od gimnazijskih dana. Od 1. siječnja 1965. bio je u stalnom radnom odnosu.

– Na »Bernabeu« tada je sve bilo skupo za nas i sve se moralo plaćati. Mi smo tražili jednu telefonsku liniju da se možemo javljati, ali to je bilo preskupo. Postojala je i neka opcija s poštom, no dogodilo se na kraju nešto drugo. Jedan novinar beogradskog Sporta rekao nam je da ima liniju, da mu treba na poluvremenu i pet minuta na kraju utakmice. Nakon toga ponudio je da nama ustupi liniju. No, telefona se dokopao jedan naš, nazovimo ga kolega, i pola sata doslovno to zlouptrijebio, bez brige za ostale. Meni je samo ostalo nekoliko minuta, u biti to niti nije bio pravi izvještaj. Imao sam sreću što je Orlando Rivetti slušao radioprijenos Ivice Kovačevića koji je očito sve to dosta vjerno prenosio pa sam mu ja samo sve te stvari potvrdio. Orlando je fenomenalno pogodio ono što je trebalo. I tako je od svega toga nastao izvještaj. To je bila jedna kolegijalna i dobra gesta. Sve je na kraju dobro ispalo. Bila su to uistinu neka druga vremena po pitanju tehnike, izvještavanja i novinarskog posla – prisjeća se Kraljić.