Porastom svijesti o potrebi zaštite prirode i očuvanju okoliša počelo se sve više pažnje posvećivati skupljanju otpada. Za razliku od otpada na kopnu, onaj na morskom dnu ostao je uglavnom nevidljiv i zato se o njemu nije vodila značajna briga.

Međutim, količina otpada u Jadranskom moru povećavala se najprije u lukama i oko naselja. Razvojem turizma, posebno onog nautičkog, nekontrolirano odlaganje otpada počelo je i u netaknutim uvalama udaljenim od naselja.

Na dnu mora, ne samo uz obalu nego i na većim dubinama, nalaze se velike količine otpada, čiji položaj i sastav su uglavnom nepoznati.

Problem su bili i glomazni komadi kao što su automobilske gume, Foto: Danijel Frka

Tri desetljeća

Akcije prikupljanja otpada, često nazivane i ekološke akcije, započele su na Jadranskom moru pred tridesetak godina. U početku su bile rijetke, a kasnije sve učestalije s većim brojem sudionika, poglavito autonomnih ronilaca.

Naime, autonomno ronjenje, odnosno boravak čovjeka pod vodom koji, pomoću određenih aparata, udiše zrak ili plinske mješavine jako je napredovao.

Povećao se broj klubova i aktivnih članova u njima, ne samo na jadranskoj obali i otocima nego i u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Tako je stvorena velika baza aktivnih ronilaca bez čijeg rada nije moguće obavljati čišćenje morskog dna.

Kako se uopće organizira i ostvaruje neka akcija čišćenja morskog dna, ali i onog u rijekama i jezerima? Na poziv turističke zajednice i/ili sportsko-ribolovnog društva, ili pak inicijativom lokalnog ronilačkog kluba, dogovori se dolazak određene grupe autonomnih ronilaca iz jednog ili nekoliko klubova.

Oni pretražuju morsko dno na dogovorenom području do dubine od 12 metara i skupljaju pronađeni otpad obično u vreće. Na obali ili na površini vode, taj otpad preuzimaju druge osobe.

Foto: Danijel Frka

Jumbo vreće i dizalice

Naizgled, sve se odvija idealno. Međutim, u stvarnosti nije tako. U počecima tih ekoloških akcija, ronioci su se nepotrebno mučili izvlačeći otpad na obalu jer nije bilo dovoljno osoba na kopnu koje bi obavljali prihvat.

Problem su bili i glomazni komadi kao što su automobilske gume, koje jedna osoba može teško prenositi. S vremenom su se takvi problemi počeli rješavati korištenjem plovila.

Važan primjer i bitan napredak u tehnologiji sakupljanja otpada je korištenje velikih tzv. jumbo vreća. To su prvi primijenili članovi Kluba podvodnih aktivnosti Adria iz Kraljevice u uvali Črišnjeva kod Kraljevice.

Tu se nalazila iznimno velika količina otpada na području nekadašnjeg trajektnog pristaništa. U prvim akcijama skupljanje otpada s dna pomoću malih vreća bilo je mukotrpno, a konačni učinak nezadovoljavajući.

Zahvaljujući uporabi jumbo vreća i korištenjem dizalice na obali, ronioci su u nekoliko godina uspjeli gotovo u potpunosti očistiti morsko dno. Veliku pomoć pružili su članovi Ribarsko-športskog kluba Jastog iz Šmrike.

Ekološke akcije često su popraćene izvještajima u televizijskom programu i u izvješćima ostalih medija kao što su radio, časopisi, novine. To stvara u javnosti pozitivnu sliku o takvim akcijama i senzibilizira građane o potrebi očuvanja prirode i okoliša.

Međutim, postoji i ona druga strana koja nije poznata široj javnosti. Ronioci moraju doći na neku akciju najčešće vlastitim automobilima, jer im je potrebna velika količina opreme, kao što je ronilačko odijelo, spremnik za zrak, odnosno ronilačka boca, zatim prsluk za izjednačavanje plovnosti, regulator, peraje, maska, rukavice, nož i ronilački kompjutor.

To je njihova vlastita ili klupska oprema. Ronilačka oprema vrlo je skupa i zahtjevna za održavanje. Na primjer, ronilački spremnici moraju se redovito testirati. Razmišljaju li organizatori akcija o tome? Treba napomenuti da su neke tvrtke bile ili jesu pokrovitelji takvih akcija. Međutim, to je više iznimka nego pravilo.

Akcija čišćenja podmorja u uvali Črišnjeva kod Kraljevice u proljeće 2024., Foto: Danijel Frka

Entuzijazam pojedinaca

Do sada su akcije čišćenja otpada iz jadranskog podmorja uglavnom zavisile od entuzijazma pojedinaca. Ronioci nisu uvijek imali odgovarajuću pomoć osoba na kopnu.

Na nekim lokacijama akcije se održavaju svake godine, a na drugima samo jednom u više godina. Ronioci najčešće nisu upoznati koliko je otpada, gdje je i koje.

Također, nije poznato koliko je otpada preostalo nakon završetka akcije. Naime, zbog sigurnosti ronilaca, otpad se vadi s maksimalne dubine od 12 metara, a nalazi se i dublje.

Može li ostati sadašnjem načinu prikupljanja koji zavisi od nekolicine entuzijasta ili će se to početi obavljati sustavno? Je li došlo vrijeme da županijska upravna tijela u suradnji s gradovima i općinama, kao i javne ustanove za zaštitu prirode, počinju izrađivati planove o prikupljanju otpada u Jadranskom moru na temelju planiranih istraživanja, a u sklopu njegove cjelovite zaštite?

Neophodno je početi sustavno pretraživanje morskog dna. Na temelju toga mogu se odrediti prioritetna područja, organizirati akcije podmorskog čišćenja i izvještavati o učinjenome, te predvidjeti u proračunu izdatke za stručno-tehničku organizaciju akcija čišćenja podmorja. I na kraju, potrebno je sustavno pratiti stanje ekosustava podmorja prije i poslije akcija čišćenja na tome temeljiti daljnje korake u zaštiti podmorja.