Opatija je »prva dama hrvatskog turizma«, šarmantno mjesto na Kvarneru gdje su izgrađeni i prva vila koja je primala goste (Villa Angiolina, 1844. godine), kao i četrdeset godina kasnije prvi hotel (Kvarner) izgrađen 1884. godine za samo deset mjeseci. Kakav je turizam bio u Opatiji nekad, kakav je danas i kakva su im očekivanja u danima koji slijede nakon okruglog rođendana, pitali smo u ovoj anketi ljude različitih profesija kojima je ovaj grad u srcu i imaju ideje i vizije »kojim putem dalje u turističku budućnost«…

Arhiva -Ersilija Kopani

Ersilija Kopani, magistrica je ekonomije i bivša ravnateljica Ugostiteljske škole u Opatiji.

– Turizam Opatije pamtim iz onih dana kada sam iz Istre kao 13-godišnjakinja došla ovdje živjeti i tu ostala od 1954. godine sve do danas. U to vrijeme je turizam širokog razmjera tek počinjao, ljudi u to vrijeme još nisu iznajmljivali apartmane, već samo sobe s kupaonicom. Turisti su se u tim vremenima povezivali i uz samu destinaciju i uz domaćine kod kojih su odsjedali, tako da su se vrlo često vraćali. Dolazili su s njemačkog i austrijskog tržišta i može se reći da su bili stalni gosti Opatije. Kada govorimo o opatijskim hotelima, hotel Kvarner je bio hotel broj jedan što se tiče i kvalitete usluga i kvalitete smještaja koji je nudio, a terasa ovog hotela je bila pojam. Nije se moglo samo tako izaći na terasu Kvarnera, osim u pratnji roditelja, jer inače se moglo jedino stajati naslonjeno na gelender i od tamo slušati Ivu Robića. Trebalo je za dolazak na terasu Kvarnera biti i u prikladnoj odjeći, nikako u kratkim hlačicama i uz japanke na nogama, to je bilo nezmislivo. Opatija je bila vrlo značajno mjesto za tadašnji turizam i žao mi je zbog toga što je kasnije izgubila imidž koji je imala, govori Kopani i nastavlja:

Daleko više od zabave

– Sjećam se hotela Jadran (danas Milenij), hotela Slavija (danas Palace), nastupala je na terasi Tereza Kesovija. Na Ljetnoj pozornici koju je tada vodio Veljko Milošić bile su jako lijepe predstave koje su Opatiji davale onu čar po kojoj je bila poznata, baš kao i sam ambijent Ljetne pozornice koji i danas osvaja. Može se reći da su u to vrijeme gosti bili dobri gosti, bolje platežne moći, a to je sve bilo prije nego li se prešlo na, nazovimo ga tako – masovni turizam. Kasnije je došlo do toga da je hotelijerima bilo važnije primiti grupu turista i ostvariti kratkoročnu dobit, nego se posvetiti individualnome gostu koji je destinaciji vjeran i uvijek joj se vraća. I tada su vjerne goste koji su uvijek dolazili u Kvarner preselili u neke druge objekte. Počelo se brojati broj gostiju, broj noćenja, a ne prihod koji se ostvarivao i taj je pristup poremetio sve. Kada je hotel Ambasador otvoren, velik je dio gostiju otišao u taj hotel, baš kao i kvalitetno osoblje iz drugih hotela. Imam osjećaj da je u to vrijeme u Opatiji bilo daleko više zabave za goste, bilo je ponude za različitu platežnu moć i postojala je gradacija, znalo se tko na koju terasu izlazi. Također, vrlo je bogata bila i ponuda ugostiteljskih objekata među kojima mnogi poput recimo restorana Zelengaj više ne postoje, premda nemaju nažalost svi gosti platežnu moć za odazak u Bevandu. U Opatiji se stalno nešto događalo, organizirale su se različite manifestacije, a obitelji su puno izlazile u nekadašnje kino koje je kasnije propalo i urušilo se, a danas je na tom mjestu izgrađen Centar »Gervais«. Odlaskom starog kina ostala je velika praznina koja se u novije vrijeme srećom uspjela popuniti uz »Gervais«. U svakom slučaju, Opatija bi trebala vratiti imidž koji je nekad imala, postojeće hotele što bolje urediti da imaju kvalitetu 4 do 5 zvjezdica, a ne da su zatvoreni kao recimo hotel Palace u centu Opatije. Opatiji više ne treba velika gradnja hotela, može se izgraditi eventualno još pokoji manji, privatni i ništa više od toga. Previše je betonizacije, previše se gradi, previše je stambenih zgrada kojima nije mjesto u centru Opatije – koji je poznat još od vremena Austro-Ugarske. Ako se ovako nastavi, apartmani će prevladati i neće Opatiji donijeti nikakve koristi, a s druge strane – bojim se da komunalna infrastruktura neće sve ovo izdržati. Ono što također smeta je i to što gotovo sve višestambene zgrade koje niču imaju ravne krovove, bijelo-sive su bez primorskog štiha, što bi zapravo zakonodavac trebao propisati. Treba reći još i da je Opatija oduvijek bila poznata po vrlo kvalitetnim kadrovima koji su se ovdje školovali, te je pokojna Neda Andrić u ono vrijeme Opatiju nazivala Sorbonom, a cijenili su nas i u svijetu. Kada si rekao da dolaziš iz Opatije gdje si se školovao, to je bio pojam i sva su ti vrata bila otvorena. Nadam se da će mladi koji se danas školuju u Opatiji nastaviti tu tradiciju i zavoljeti ovu struku koja je lijepa i rad u ugoostiteljstvu treba vrednovati i tada za budućnost opatijskog turizma neće biti brige, zaključila je Kopani.

Nekad se živjelo za gosta

Hotelijer Abi Shalabi bivši je vlasnik hotela Mozart.

– Rekao bih da je 180 godina respektabilno vrijeme za turizam i najbolji dokaz da je Opatija bila tijekom prošlosti, ali ostala i sve do danas pojam hrvatskog turizma. U to vrijeme kada je turizam u Opatiji započinjao imala je itekako drugačiju formu od današnje. Potrebe modernog gosta su puno veće i to u pogledu gastronomije, zabave i različitosti događanja. Zato osim oslanjanja na prošlost i obavezno očuvanje kulturnih i prirodnih vrijednosti grada, trebamo gledati u budućnost, te raditi na sadržajima i događanjima. Visoki turizam se bazira uglavnom na hotelskom gostu. Međutim, hotelijerima su nelojalna konkurencija privatni smještaj i apartmani jer su gotovo izuzeti od plaćanja poreza i doprinosa. Smatram da bi na tome u budućnosti trebalo poraditi. Potrebno je sukreirati moderne trendove u turizmu, a ne ih samo slijediti, zaključio je Shalabi.

Arhiva-Abi-Shalabi-

Njegov kolega hotelijer i ugostitelj Milan Sesar, vlasnik hotela Mali raj, u Opatiju je došao na studij davne 1969.

– Bio sam posebno počašćen ovom prekrasnom destinacijom. Bio sam ponosan što se baš ovdje mogu usavršavati i kao ugostitelj i kao turistički djelatnik. Radio sam doista puno poslova vezanih uz turizam i ugostiteljstvo, vodio restorane, disko klubove i hotele. Mi kao hotelijeri smo u to vrijeme pričali o gostu, što smo sve doživjeli, a sada su došla vremena mobitela i interneta i velikih promjena i kod gostiju. Tada je igralo ulogu gdje je večeras glazba uživo, gdje se može dobro zabaviti, a danas su presudne ne samo web stranice, već i mogućnosti priključenja na internet i takve stvari. Svatko ima svoj sud, no moje je mišljenje da smo tada svi živjeli za gosta, ali vremena se mijenjaju i često se kaže da je lijepa bila ta Stara Dama Opatija. Gradili su se i nekad u Opatiji hoteli, ali prema arhitekturi toga vremena. Sada su došla neka druga, modernija vremena koja moramo prihvatiti. Jer nekad smo nosili drugačije cipele nego danas i tu staru modu moramo znati kako na najbolji način uskladiti s novom. Ne smijemo biti robovi svega što je staro, već ovo naše prekrasno zelenilo kojega je i dalje jako puno sačuvati i uskladiti s investicijama. Imamo mi u Hrvatskoj puno zelenila, ali se od samog zelenila ne može živjeti baš kao niti od pustog Lungomara bez ikakvih sadržaja. Postoji ideja da se atrakcija kao što je opatijski Lungomare podigne na višu razinu, da se jedan dio ostakli i da obalni put krene jednim dijelom kroz more, da budemo svjetska atrakcija, zašto ne? Sjećate li se ideje o realizaciji žičare na Učku? Sjećam se da se za nju plaćao i samodoprinos, no do danas ništa od realizacije. U takve velike projekte bi trebali krenuti županija, grad, ne mogu to biti privatne inicijative. Treba razviti one ideje koje bi omogućavale da Opatija živi svih 365 dana u godini. Moramo se sami upitati, naše vodstvo, ljudi koji mogu mijenjati stvari, je li vrijeme za pokretanje većih projekata. Radim aktivno već punih 56 godina i dobro znam da za svaki projekt treba puno truda, dogovora, razgovora, utrošenog vremena. Biti pasivan i voditi se po onoj »ne talasaj« za budućnost turizma nije dobro. Opatiji inače želim sretan 180. rođendan. Lijepa je, jedinstvena i za mene najljepša na svijetu, Bogom dana i nagrada je i privilegija živjeti i raditi ovdje, kazao nam je na kraju Sesar.

Arhiva – Milan Sesar

Ponuditi svu ljepotu koju imamo

Suzana Ivaničić privatna je iznajmljivačica koja je djetinjstvo provela u Voloskom.

– Kao djevojčica sam stanovala na Lipovici, u Voloskom, sjedili smo na zidiću i brojili aute. Koji su prošli, je li bilo više crvenih, zelenih ili plavih. Svakih 10 minuta je prošao jedan auto, sve su to bili turisti iz inozemstva. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Promet je tekao mirno, mi smo uživali i sjedili satima i gledali aute stranih registracija, nije bilo kao danas i nije bilo problema s parkingom. Sve terase su radile, živa glazba je bila u modi, ples na svakoj terasi. Opatija je u to vrijeme živjela u jednom luksuzu, tu nije mogao doći bilo tko i navečer, sjećam se da se izlazilo u dugačkim haljinama i u odijelima. Naučila sam plesati na terasi Kvarnera gdje je pjevao Ivo Robić. Sve je to bilo jako lijepo, snimali su se filmovi po Opatiji, dolazili su ovdje vrlo slavni glumci… Šetali su Opatijom šezdestih i sedamdestih godina. Ljudi su se međusobno puno družili, nalazili se vani. Televizije nije bilo toliko kao danas i ljudi su se družili ili zajednički gledali televiziju. Tek su se počeli kupovati gramofoni. Mama mi se bavila fotografijom, a najviše je bila u to vrijeme angažirana u kongresnom turizmu. Otvorili su se hoteli poput Adriatica, počele su se otvarati prve kongresne dvorane. Održavali su se veliki kongresi koji su trajali više dana, boravak u Opatiji nije bio kratak kao danas. Ti su gosti bili dobri potrošači, fina klijentela, odlazili su na večere, obavezno se u Trst išlo kupovati. Sve je bilo krcato i mislim da bi taj kongresni turizam trebalo što više vratiti u Opatiju, grad kojemu ne treba masovni turizam. Ona i dalje treba renome kakav zaslužuje, a s obzirom da sam privatna iznajmljivačica, vidim da dolaze kvalitetni gosti kojima treba približiti svu ljepotu koju imamo – od Šetaišta Carmen Sylve do izleta u Veprinac ili u Kastav. Imamo u našem kraju svojih ljepota koje turisti žele vidjeti, a dodatne hotele više ne treba graditi jer ova priča onda gubi smisao. Sve što se previše gradi daje jednu drugu vizuru, te ruši arhitektonske ljepote. Mora ostati Stara Dama – jer samo je jedna Opatija, jedna i jedina, najljepša je – Venecija, Milano, Beč, Budimpešta – sve joj je tako blizu i nitko nema to što ima Opatija, svoj stil, svoje Volosko koje joj daje draž kao stariji ribarski gradić danas pun kvalitetnih restorana. Ne zato što smo tu doma, Opatija je najljepši grad na svijetu, kazala je ponosno Ivančić.

Arhiva – Suzana Ivančić

Fantastičnu kvalitetu nije problem platiti

Umirovljenik Željko Rolih bio je direktor hotela iz sastava LRH.

– Opatija je svoj turistički put započela kao zimovalište za bogatu klijentelu i tijekom povijesti su u njoj boravile mnoge poznate ličnosti. U mirovini sam od 2018. godine i kao direktor nekih opatijskih hotela među kojima su bili i hoteli Kvarner – Amalia i Imperial, jako sam se zalagao za što veći povratak zimskog turizma i cjelogodišnjeg turizma na ove prostore koji imaju sve uvjete za to. U to vrijeme hotel Kvarner godinama nije dobro radio, te sam se potrudio da dođe do preokreta. Tako sam izvan ljetne sezone osmislio sajam suvenira, sajam cvijeća, inicirao sam i održavanje zdravice uz pjenušac na terasi Kvarnera prvoga dana nove godine koje je kasnije postalo veliki brend. Želio sam da i zimsko razdoblje privlači goste, pa su se ovdje održavali izbori za miss, čak sam 22 puta bio u žiriju, a u hotelu Kvarner je rođena i Dora, hrvatski izbor pjesme za Eurosong. Sve te manifestacije su pomogle na tom putu do cjelogodišnjeg poslovanja i hotel je počeo raditi pozitivno i ostvarivati dobit. Kako bismo još jače oživjeli hotel, na terasi hotela je nastupao Drago Diklić s bendom od 17 glazbenika, šta se realiziralo zajedničkom suradnjom Grada, TZ-a i hotela i ovaj je prekrasan angažman nakratko vratio slavnu terasu u nekadašnje dane sjaja i velike posjećenosti. Bile su to najbolje i najljepše godine u mojoj karijeri, kada sam proširio svoje horizonte, a u hotelu Kvarner su se uz ostalo održavali i kongresi i vjenčanja. Danas se jako puno promijenila struktura gostiju jer su se promijenile i kategorije hotela, puno ih nosi 4 ili 5 zvjezdica, a i cijene su odigrale ulogu. Podizanje cijena je dovelo strukturu gostiju koji to mogu pratiti i mislio sam da će se u tom trenutku dio gostiju izgubiti, no nisam bio u pravu. Opatija ide u smjeru razvijanja visokog turizma i otvaranja kvalitetnih restorana i objekata. Svi kvalitetniji restorani rade jako dobro i za izdvojeni novac nude kvalitetu. Fantastičnu kvalitetu nije problem platiti i smatram da Opatija ide u dobrom smjeru. Proputovao sam dosta i mogu uspoređivati, bio sam nedavno u Australiji, na Novom Zelandu i Tajlandu i sve je to bio nezaboravan doživljaj. Na Novom Zelandu je jako skupo, teško se može popiti pivo za manje od 10 eura, a na Tajlandu je pak teško pronaći pivu skuplju od pola eura. Tu se i naši ljudi osjećaju »kao da su netko i nešto«. Tamo je turizam doživio veliku eksploziju, jedino što infrastruktura ne prati tu eksploziju. Opatija je u uzlaznoj putanji, usporedivši ju s drugim destinacijama stoji vrlo visoko, pogotovo s razinom usluge. Što će biti s manjkom radne snage i puno stranih radnika koji ne poznaju jezik, pokazat će vrijeme… Smatram da za budućnost opatijskog turizma treba osigurati kvalitetnu radnu snagu, adekvatno plaćenu i politikom zapošljavanja i vrednovanja tih ljudi pobrinuti se da mladi ne odu kada završe školu. Samo tako će se uspjeti zadržati kvalitetna usluga po kojoj je Opatija poznata.

Arhiva – Željko Rolih

Nedostaju nam gosti iz okolice

Ugostitelj Robert Marinčić vlasnik je restorana Bianco&Nero rado se sjeća djetinjstva provedenog u Opatiji.

– Koliko se sjećam, u vrijeme dok sam bio dijete, terase su bile otvorene i odlično su radile ispred svakog opatijskog hotela, bila je na njima živa glazba, a mi domaći smo se šetali i naslonjeni na ogradama slušali. Sjećam se onog starinskog načina iznajmljivanja soba s doručkom, onih reklama »sobe, zimmer, camere«, punili su ljudi u to vrijeme sami smještaj, bez agencija. Gosti su dolazili u Opatiju i sami odabirali na licu mjesta gdje će boraviti. Restorani su u to vrijeme uvijek bili puni, a cijene smiješne, stvarno niske. U restoranskom poslu sam više od 30 godina, a radio sam od svoje 17-e godine u Duty free shopu u hotelu Admiral i na recepciji u hotelu Opatija. Tu sam doživio što znači hotelski smještaj, kada stižu grupe turista autobusima. Kada sam krenuo u restoranski posao, Opatija je bila brend u turizmu, hotelijerstvu i ugostiteljstvu i ostala je to definitivno… Ipak bih rekao da je nekada bila čak i jači brend nego danas, možda i zato jer drugdje ranije nije bilo toliko hotela. Mi u Opatiji imamo tradiciju, bili smo tijekom povijesti dobri u ugostiteljstvu, jako kvalitetan kadar je izlazio iz naših škola i ostajao ovdje. Čovjek je ključ uspjeha u turizmu i to je doista tako. Bez adekvatne radne snage definitivno pada i kvaliteta usluga i to je vrlo važan dio ove priče o 180 godina turizma. Opatija mora imati kvalitetan kadar, jer mi nismo destinacija koja živi od partija za mlade. Kod nas dolaze ozbiljniji gosti, kod nas su skuplji hoteli koji dobro rade i da bi se zadržala kvaliteta, trebamo imati adekvatnu radnu snagu. Isto tako, treba osmisliti sadržaje za te goste bolje platežne moći, od trgovina nadalje. Kada je riječ o aktualnom turističkom trenutku u Opatiji, dosta ga je teško ocijeniti. Dobro je i pohvalno to što postoje različiti događaji, kongresni turizam i određeni život kroz cijelu godinu, ali nedostaje nam naših gostiju iz okolice. Svi bismo voljeli da Riječani dolaze više i češće, no sada sve sadržaje imaju i u svom gradu. Ipak, kada je o gastronomiji riječ, Opatija ima sve – od najjeftinijih do najskupljih restorana, ne može se reći da nema izbora. Teško je prognozirati što će donijeti budućnost, ali u aktualnom trenutku je jako vidljivo da je njemačkih gostiju u predsezoni bilo puno manje nego li ranijih godina. Najavljeno im je naime da stiže recesija i oni su se prilagodili i rekli – smanjit ćemo potrošnju, bit ćemo oprezniji, nećemo putovati. Vratio bih se još i na problematiku obrazovanja i kadrova. U Opatiji postoje sve mogućnoti za kvalitetno obrazovanje u turizmu i ugostiteljstvu, imamo i kvalitetan fakultet u Iki, no da bi se nakon školovanja zadržalo mlade, treba se ići i dalje u smjeru viših plaća. Ova lijepa zanimanja u turizmu treba učiniti popularnijim, taj problem sustavno rješavati, nuditi bolje plaće i siguran posao i u budućnosti će mladi rađe ostajati doma gdje je najljepše, nego li svoju sreću i bolju zaradu tražiti u inozemstvu, kazao nam je Marinčić.

Arhiva -Robert Marinčić

Moramo imati viziju

Posljednji sugovornik bio nam je hotelijer i ugostitelj Krunoslav Kapetanović, vlasnik Boutique & Design Hotela Navis.

– S obzirom na to da slavimo 180. rođendan, nitko ne može svjedočiti silnom vremenu koje je do danas prošlo, a u kojemu je Opatija započela i razvijala svoj turizam, pa osvrti koje ćemo dati neće biti kompletni. Kako ja osjećam ovaj grad? Opatija je utočište i dom za naše goste, mjesto koje je na određeni način i kroz povijest uvijek bilo mistično, luksuzno, i bez obzira na koji dio turističke ponude pomislili, ako kažemo Opatija prva asocijacija uz njezino ime je kvaliteta i razina usluge koja se kroz cijelu povijest do dana današnjeg pružala u Opatiji. Stvarale su ju različite generacije, počela je svoj turistički put još u 19. stoljeću, a sve generacije koje su sudjelovale u njezinoj izgradnji bile su ujedinjene i kroz tih 180 dosadašnjih godina razvoja bile nekad više, nekad manje uspješne. Opatija ima resurse koji su joj na raspolaganju, ali su ograničeni, tu posebno mislim na prostor i ako za nekoga vrijedi ta priča o održivosti, to zaista vrijedi za Opatiju. To je taj čarobni koktel očuvanja prostora i okoliša, ekonomske isplativosti svega što radimo u turizmu i integracije ljudi koji žive u Opatiji, jer i domicilno stanovništvo treba imati direktne koristi od svega toga što se u gradu događa. To je izazov na kojega odgovoriti sigurno nije lagano, ali je moguće, a što se tiče samog turizma u Opatiji u budućnosti, vjerujem da će biti bolji i uspješniji od ovoga što imamo danas. Mislim da mi to možemo, ali jedna prava vizija mora postojati, kod najvećih hotelijera pogotovo… Jer u Opatiji ima jako puno malih bisera koji međutim u ovom trenutku nisu dovoljni da bi se turističku Opatiju koja je puna potencijala, doživjelo u pravom svjetlu i u tom smjeru treba razmišljati za budućnost.

Arhiva – Krunoslav Kapetnović