Situacija za hrvatske prilike koje na političkoj sceni prečesto djeluju apokaliptično, potpuno nestvarna. Kerestinec, mjesto u sastavu Grada Sveta Nedjelja, na žalost kroz povijest poznato po ni malo lijepim procesima, zahvaljujući Rimac Grupi ispisuje sasvim drugačije stranice svoje budućnosti.

U njemu naime proizvođači najbržeg električnog automobila na svijetu grade Kampus koji će biti nukleus njihovih budućih istraživanja, znanstvenog oblikovanja timova koji će sasvim sigurno utjecati i na konkretne gospodarske promjene.

“Visoki roh-bau” Kamupsa ugostio je ovog tjedna na tisuće uzvanika iz Hrvatske i inozemstva, a bilo je tu i respektabilno mnoštvo novinara, kako bi “urbi et orbi” tim Mate Rimca vrlo konkretno i jasno izložio završne elemente projekta implementacije samovozećih robotaksija u urbano prometno tkivo najprije Zagreba, a nakon njega i još 100 svjetskih metropola.

Uz njega suosnivači Project 3 Mobili su Adriano Mudri i Marko Pejković, a nedavno, uoči samog kerestiničkog meetinga desetljeća, objavljeno je kako se projekt preimenovao u Verne, po Julesu Verneu, čovjeku koji je vidio budućnost, posebno u njezinom tehnološkom aspektu, i u svojim je romanima tako sugestivno opisivao.

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Trojica vizionara

Među gostima s političke scene, da se vratimo prvoj rečenici, izdvajala su se dvojica: premijer Andrej Plenković i njemu politički sasvim suprotnog predznaka Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba.

Došli su temeljem istog poziva, s iste adrese čija je jedina misao vodilja bila digitalna budućnost urbane mobilnosti. I ma koliko bili suprotstavljeni, ma koliko baštinili totalno drugačije ideologije, Plenković i Tomašević ne da su se tog kerestinečkog dana slagali, oni su se u svojim izjavama nadopunjavali.

Djelovalo je to kao kad slažete domino – Plenković o ekologiji, nastavlja se Tomašević s proizvodnjom, pa dodaje Plenković svoj domino s liderskom pozicijom Hrvatske, a Tomašević stavlja onu s korisnim koncentričnim krugovima koje po ostale poslove šalje proizvodnja automobila.

I tako do jednog sasvim pristojnog niza. Naše je posvađane političare ujedinila snaga tri, više ne tako mlada, ali zato i dalje fantastično dinamična vizionara čiji je sukus rada projekt Verne, preimenovan i kako bi se dobilo međunarodno prepoznatljivu podlogu svojih vizija i misija.

Ma koliko se dio hrvatske javnosti utapao u moru jala i zločestoće, najblaže rečeno, Rimac Grupa s Verneom u ovom trenutku ima, globalno gledano, lidersku poziciju u jednom od najvažnijih odgovora na pitanje mobilnosti budućnosti u već danas prezagušenim urbanim sredinama, kao i refleksije tih rješenja na opću ekološku sliku svijeta.

– Mnogi tvrde kako nismo jedini i kako nismo prvi. Istina je, projekt samovozećih automobila nije nov, pa tako ni ekskluzivno naš, ali mi na njemu radimo vrlo ustrajno ispitujući sve pojedinosti i u ovom trenutku znamo da je 2026. godina ta u kojoj će u Zagrebu na posao krenuti više od stotinu robotaksija.

Jednako tako, čemu u prilog govore i već postignuti dogovori, primjer Zagreba slijedit će još 11 gradova, nešto kasnije i njih 30. Da bismo s ovim projektom dosegnuli željene veličine, u točno određenim intervalima doći ćemo do 100 svjetskih metropola. Tada će ova faza Vernea biti realizirana, poručio je Marko Pejković, jedan od tri suvlasnika i koautora projekta Verne čiji je dakako najzanimljiviji dio samovozeći robotaksi.

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Kriva je – garaža

U pravu je i Elon Musk, odnosno njegova tvrtka Tesla u Kaliforniji permanentno radi na vrlo sličnom projektu. No, u slučaju Kalifornije radi se o tehnološki gledano najvažnijoj regiji svijeta. Prostoru koji je u globalnom smislu, pa i ne samo kad su tehnika i tehnologija u pitanju, centar svijeta.

Jesu li to i u čemu Hrvatska, Zagreb, Sveta Nedelja?

Ma koliko bio Dario Zurovac, gradonačelnik Svete Nedelje ponosan na razvoj svog grada, za što je dakako i on sam zaslužan, ipak je činjenica da se kalifornizacija periferije Zagreba, odnosno područja koje se već nalazi u Zagrebačkoj županiji dogodila u velikoj mjeri i zbog potrebe mladog Mate Rimca da sve slobodno vrijeme provodi u – garaži.

Svetonedeljska kalifornizacija je nastala zbog – zagrebačke garaže u kojem je Rimac vremešni BMW pretvarao u električni automobil. I sad, kad je razvidno, jer tko je lud sazvati skup kakav je sazvala Rimac Grupa prošle srijede ako nije maksimalno uvjeren u uspjeh onog o čemu govori, raste nevjerica s mnoštvom zavidnih komentara koji dakako u sve sumnjaju.

Tehnički, financijski, politički – ništa po njima s tim samovozećim taksijima ne valja. Baš kao ni i s rokovima o kojima govori Rimčev tim progovara.

– Svjestan sam da je javnost čim se dogodi nešto loše sklona zaboraviti na sve dobro što neki proces donosi. Pa i ovo danas što nam se dogodilo usred predstavljanja projekta. Naš testni model Verna se jednostavno nije dao na pozornicu. Došlo je do zastoja koji nije dozvoljavao otpuštanje kočnice i koji se u tom vremenu nije mogao otkloniti, pa se ni automobil nije mogao pokrenuti.

Većini je to glavna vijest, ono o čemu smo komunicirali, pada u drugi plan. Svjestan sam tako i mogućnosti da dođe do neke prometne nezgode s našim Verneom. Ali zar do toga ne dolazi svakodnevno u ne znam koliko puta većem omjeru? Pa nitko ništa.

Kad bi to učinio naš robotaksi, mediji i društvene mreže ne bi prestali o tome pisati. Nema bezgrešnog, ali tvrdim da su samovozeći automobili budućnost koja će biti puno, puno manje opasna po sigurnost prometa od onog što danas imamo, pojasnio je Rimac robotaksi priču.

Dva sjedala

Vrijednost čitavog projekta je pola milijarde eura. Od toga je Vlada putem mjera stabilizacije i otpornosti izdvojila 180 milijuna nepovratnih sredstava. Podloga je to na kojoj će se razvijati taksi služba, ali i sam automobil njoj namijenjen. A to je možda i najnevjerojatniji dio priče.

Rimac Grupa je naime odlučila da te automobile ne uvozi s nekih dalekih meridijana i paralela, već da ih proizvodi – doma. Da dobro ste pročitali: u zemlji u kojoj se “ništa ne isplati proizvoditi” – bilo da je riječ o odjeći, obući, elektroničkim napravama ili suhim smokvama – Rimac Grupa tvrdi da joj je isplativo proizvoditi automobile. I to kakve! Samovozeće!

Robotaksiji su naime vozila kompaktnih dimenzija sa samo dva sjedala kako bi se putnicima pružio maksimalni komfor, dakako bez standardnih pedala ili volana. Imaju bateriju koja prema današnjim iskustvima s električnim automobilima jamči oko 400 kilometara autonomije.

Prema iskazima vodećih ljudi Verne projekta, takva je baterija dovoljna za 14 sati “taksiranja”, ne dakako i neprestane vožnje jer je ovaj predložak napravljen prema iskustvima o dnevnom korištenju pojedinog taksi vozila. Primjerice od “kis&fly” zone ZL “Franjo Tuđman” do Hebrangove ulice u samom središtu Zagreba je – 16 kilometara, ili 20-ak minuta vožnje. U dva smjera 32 kilometra i 40 minuta.

S jednim punjenjem baterije, 15-ak puta s čime se, dakako i s uračunatim pauzama između dvije vožnje, jednostavno dolazi do Verneovih 14 sati u dnevnoj funkciji. Nakon čega se vozilo vraća u bazu, u “sabirne stanice” gdje mu slijedi punjenje baterije i čišćenje.

– Odlučili smo se na konfiguraciju od dva sjedala po Verneu jer i danas u taksiju najčešće voze po dvije osobe. U našem nema vozača, tako da je komoditet na razini luksuznih automobila. Tu je i jako visoka razina digitalne povezivost, kao i najviša danas poznata razina sigurnosti. Naš Verne ima jako veliku zonu upijanja udarca, putnici su k tome jako udaljeni od prednjeg dijela automobila tako da su mnogo zaštićeniji nego u klasičnim vozilima.

Nije primjerice moguće pokrenuti vozilo ako nije pravilno povezan sigurnosni pojas, nije ga moguće složiti iza leđa kako se to kod nas zna činiti, baš kao što naš robotaksi ne može voziti ni kilometar na sat brže nego što to propisuju prometni znaci. Nije dakle moguće reći da je bilo što apsolutno sigurno, ali je u slučaju našeg automobila moguće reći da ima jako, jako visoku razinu sigurnosti. Ono što je u potpunosti sigurno – sigurniji je od danas klasične, poznate konfiguracije ljudskog faktora za volanom, istaknuo je Rimac.

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Sinergija sudionika

I dok s jedne stane vlada silna skepsa po mogućnosti da za samo dvije godine Zagrebom vozi više od stotinu taksija bez vozača, s druge se strane javljaju oni koji u tome vide veliku opasnost. Dakako, prvi među njima su današnji taksisti. Zavrtimo li malo film unatrag, sjetit ćemo se nemira i sukoba koji su se pojavili s dolaskom Ubera na naše prostore.

S obzirom na to da je taj model srušio veliku većinu osnovnih postavki koje su u tom vremenu važile za “taksiranje”, tada etablirane taksi službe su se našle u velikim, prije svega ekonomskim problemima.

No, Uber je inicirao i kod “stare garde” nova razmišljanja koja su za posljedicu imala drastično smanjenje cijena taksi prijevoza. Istina smanjio se i standard vozila s kojima se obavlja taj posao, no to je, u konačnici, malo koga briga za nekih pola sata koliko se u prosjeku provede u taksiju. Što nas tek čeka kad taksi isključi potrebu da uopće ima vozača, taksistu?!

– Poznata su nam takva razmišljanja, no uzaludna su: s nama ili bez nas robotaksiji će uskoro postati stvarnost. Automobili s najvišim stupnjem autonomije mnogo su nam bliži od onog što se uopće usudimo i pomisliti. Mi kažemo da će to biti za po prilici dvije godine i ne govorimo napamet.

U početku će cijena naših taksija biti jako slična danas klasičnima, no kako se bude projekt razvijao, kako bude rastao njihov broj, cijena će prirodno padati, bit će još konkurentnija. Ono što također želim istaknuti, robotaksije ćemo integrirati u postojeći gradski prijevoz. O tome razgovaramo i čelnim ljudima Grada Zagreba jer najvažniji cilj našeg projekta je učiniti urbanu mobilnost bržom i ekološkijom, u sinergiji svih sudionika. Da bi se to dogodilo, svi se elementi javnog prijevoza moraju povezivati, ne isključivati, naglašava Pejković.