Milena Radulović beogradska je glumica hrvatskoj javnosti poznata prije svega po ulozi Nade u popularnom filmu »Toma«.

Osim toga, njezina šokantna ispovijest o seksualnom zlostavljanju potresla je ne samo Srbiju već i Hrvatsku i potaknula mnoge djevojke da jasnije i glasnije istupe o zlostavljanju koje su doživjele.

Milena, na pragu tridesete, uspješno gradi glumačku karijeru kako u Srbiji tako i u Rusiji, a u posljednje vrijeme aktivnije se vratila i svojoj prvoj ljubavi – kazalištu. Idućeg tjedna sudjeluje na konferenciji ‘Women’s Weekend’ u Rijeci, što je sjajan povod za razgovor o njezinim kazališnim, filmskim i televizijskim ostvarenjima, kao i o željama, ambicijama, zvanju i hobijima.

Utjecaj na kolegice

Čitajući posljednja dva intervjua koja ste dali za hrvatske medije, moram vas pitati – je li vam dosadilo govoriti o užasnom iskustvu koje ste prošli kao tinejdžerica? Imate li osjećaj da ste rekli sve što ste imali za reći?

“Ovisi o kontekstu i pitanjima. Prvi mi je put da dajem intervju za hrvatske medije, pa sam smatrala da je u redu popričati o svim temama. Jasno mi je da je ta tema zanimljiva i svjesna sam koliko je moje priznanje utjecalo na neke stvari i na zagrebačkoj Akademiji i drago mi je zbog toga.

S obzirom na to da sam imala iskustva s novinarima i prije tog priznanja, odavno sam shvatila da nije važno samo o čemu pričaš, već s kim pričaš. Pogotovo kada je riječ o ozbiljnim temama. Važno je imati dobrog sugovornika, dobrog novinara koji će postaviti dobro pitanje koje će me inspirirati da dam i neki kvalitetan i suvisao odgovor, a ne da stalno nešto recikliramo i ponavljamo.

Vodim računa o tome s kim i na koji način razgovaram. Prije na to nisam mogla utjecati, ali sada već mogu i ne bude mi problem govoriti o tome.

Igra li »Alisa u zemlji strahova« svaki tjedan? Zanimljivo je da i u Židovskom kulturnom centru u Beogradu igrate glavnu ulogu u predstavi »Tajbele i njen demon«.

“U prvoj sezoni predstava se izvodi nekoliko puta mjesečno, a kada uđe u drugu sezonu, onda u principu jednom mjesečno. Što se tiče Židovskog kulturnog centra, oni imaju svoju scenu u kojoj organiziraju razne umjetničke aktivnosti, a trenutno rade na razvitku kazališne scene.

To je na Dorćolu, u centru grada, i rade se predstave židovskih pisaca, što je apsolutno u redu ne samo zato što je riječ o Židovskom centru kao takvom, već zato što imaju mnoštvo sjajnih, poznatih pisaca”.

»Alisa u zemlji strahova« rađena je po kultnom predlošku Lewisa Carrolla »Alisa u zemlji čudesa«. Ono što je Petar Pan u muškom, Alisa je u ženskom svijetu, odnosno simbol vječnog, znatiželjnog djeteta. Jeste li se, kao dijete, poistovjećivali s njom?

“Voljela sam i knjigu i crtani film. Nije mi bila neki uzor i idol jer sam se željela poistovjećivati s princezama (smijeh). Taj Alisin pad u zečju rupu više je puta tumačen na ovaj ili onaj način, cijeli je taj roman nepresušna inspiracija različitim umjetnicima.

Konkretno, motivi iz tog romana apsolutno su sveprisutni, pa čak i u britanskom žargonu. Drago mi je što tumačim jednu dramsku Alisu, koja nije djevojčica i koja ima 35 godina te govori o važnim i aktualnim problemima. Svakako je zanimljivija od Petra Pana (smijeh)”.

Slobodna umjetnica

Niste u stalnom angažmanu niti u jednom kazalištu. Je li vam cilj ostati u statusu samostalne umjetnice, ili imate viziju postati dijelom nekog ansambla?

“U suštini, ovaj naš posao je toliko nepredvidiv i nisam sigurna koliko je realno imati nekakve vizije. Imam želje, istina, ali, na primjer, upisala sam fakultet zbog kazališta, a prvu predstavu sam dobila s 27, a u međuvremenu sam se nasnimala i filmova i serija, kako ovdje tako i u Rusiji.

Život nekako sam usmjeri na neka druga polja i svidjelo mi se što živim život slobodnog umjetnika i nekoga tko bira projekte koje će raditi i tko organizira na taj način i svoje vrijeme i, što je najvažnije, konstantno upoznaje nova okruženja i nove ljude. Doista mi se dopada to mijenjanje mjesta, kolektiva, ansambla. Sviđa mi se ovaj status.

Međutim, naravno da je inteligentnije i odraslije razmišljati u smjeru stalnog zaposlenja, ali ne bih nešto previše lupala glavom u jednom ili drugom pravcu jer će se svakako sve dogoditi onako kako treba biti. Prije su me, kao studenticu, često pitali – bi li više voljela raditi na filmu ili na kazalištu.

To sam pitanje uvijek smatrala smiješnim jer te kao studenta nitko ne pita što bi želio. Zahvalan si ako možeš bilo što raditi jer živjeti od glume na našim prostorima, velika je sreća, a ja tu sreću imam”.

Status samostalne umjetnice nosi jednu dozu nesigurnosti.

“Ali istovremeno otvara mogućnost rada na stranim tržištima. Goran Bogdan više nije član ZKM-a, što je posve razumljivo – nemoguće je usuglasiti ritam. Baš sam nedavno snimala jedan horor u Rusiji, pa sam se vratila u Srbiju snimiti »Tomu«, onda opet tamo seriju »Ivan Grozni« i tako dalje.

Sve s novim ljudima i u drukčijim žanrovima. Zanimljivo, u Rusiji uvijek dobivam drukčije uloge no što ih dobivam u Srbiji. Rusija je veliko tržište, s velikom konkurencijom. Oni me tamo vide kao neku akcijsku heroinu, ženu koja može nositi pušku, može biti borkinja i ratnica, dok me u Srbiji najčešće viđaju kao neku ženstvenu glumicu.

Moj je glas, u usporedbi s glasom prosječne ruske glumice, muškobanjast (smijeh). Zanimljivo je to sve, u posljednje vrijeme tražim i agenta kako bih uspjela ući na europsko tržište, to su moje najdublje i najiskrenije želje”.

Biste li rekli da u Rusiji glumce doživljavaju drukčije no što ih doživljavaju u Srbiji?

“Svakako bih rekla da glumci tamo imaju bolji tretman, u svakom smislu”.

Hiperprodukcija

Kada kažete da vas u Rusiji, kao glumicu, doživljavaju drukčije nego doma, koliko smatrate da vas je uloga, primjerice u filmu »Toma«, po kojem vas pamti hrvatska publika, označila ili ukalupila kao glumicu?

“»Toma« je, poslije »Zone Zamfirove«, po prodanim kartama postigao najveći uspjeh, i to ne samo u Srbiji. Kada ljudi emotivno dožive neki film, kao što su doživjeli »Tomu«, to nekako postaje najvažnija uloga zato što je, eto, film doživio veliki uspjeh.

Volim tu ulogu, bilo mi je zanimljivo baviti se crnogorskim dijalektom, raditi s Milanom Marićem, koji je moj omiljeni glumački partner. Te uloge ostaju, ali ne moraju ukalupljivati glumca.

Drago mi je što sam je dobila u nekoj zrelijoj fazi i mislim da sam od nje uspjela napraviti ono što sam htjela. Nije me ta uloga progutala, što bi se dogodilo da sam je dobila koju godinu ranije”.

Imam osjećaj da u Srbiji svaki dan izađe neki novi film ili neka nova serija. Hiperprodukcija je u punom zamahu.

“Kada sam počela raditi, a to je bilo prije deset godina, situacija koja nam se trenutno događa bila je doslovno nezamisliva. Čini se da je puno mladih glumaca, kao i zrelijih glumaca koji su ostali u kazalištu, dobilo neku šansu da se ponovo potvrdi i čini mi se da ovakva, idilična situacija neće trajati zauvijek.

Nažalost, vjerujem da ćemo o ovom vremenu govoriti s nostalgičnim prizvukom. Već se zamišljam kako mlađim kolegama prepričavam ‘Eh, da znate samo kako se živjelo 2023.’ (smijeh).

Ta hiperprodukcija proizvodi i puno bezveznih projekata, ali mnogima je dala šansu da se afirmiraju i kolege su jako sretni zbog toga, ali i publika koja voli domaće stvari i domaće glumce. Osim toga, neki od tih projekata uspjeli su se naći na svjetskim platformama, što je veliki uspjeh”.

Bez obzira na hiperprodukciju, i dalje nema puno uloga za žene.

“To što nema u kazalištu, to je još najrazumljivije, jer je u povijesti bilo najmanje ženskih uloga. Pisci, koji već dugo pišu, i koji su etablirani, kao da ne osjećaju veliku bliskost sa ženama i ženskom prirodom, pa žene svode na uloge supruga, majki i ljubavnica.

Dakle, na uloge koje su ili motivacija ili prepreka. Sada se to, naletom žanrovskih serija, mijenja. U Rusiji sam radila jedan sci-fi horor sa znanstvenicom u glavnoj ulozi, što je tamo bilo veliko osvježenje”.

Imate li ambicija uhvatiti se pisanja?

“Trenutno nemam. Mada, vidim da se mnogo žena i glumica ohrabrilo na to izlaskom serije »Fleabag«. Kod nas je slabo prihvaćeno da čovjek izlijeće iz svoje profesije, odnosno zna se tko je glumac, tko redatelj, tko scenarist i tako dalje.

Američko tržište, čak i rusko u tom smislu, u posljednje vrijeme konkretnije ide k tome da onaj tko režira može i montirati, onaj tko piše može i glumiti, odnosno uloge postaju fluidnije.

Osim navedenog, postoji tendencija da se neki talentirani ljudi trebaju oprobati u različitim sferama svoga posla, a ne samo u onome u čemu su već prepoznati. To je super stvar i mislim da bi se tako i kod nas štošta učinilo interesantnijim i neočekivanijim.

Iskustvo i priprema

Uspijevate li, uza sve obaveze, ići u kazalište, konzumirate li sve ono što biste htjeli od umjetničkih sadržaja? Što biste preporučili s beogradske scene?

“Mogla bih reći da da. Dopadaju mi se predstave koje se igraju baš u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, u kojem ja igram. Stvarno bih preporučila svoju »Alisu u zemlji strahova«. Volim tu predstavu, aktualna je i maštovita, a Popovski je sjajan redatelj, moj omiljen i prije, a i poslije rada na toj predstavi.

Tu je i »Edip« s Milanom Marićem u glavnoj ulozi, predstava »Moj muž« sa sjajnim glumicama Sanjom Marković i Jovanom Belović“.

Zanima li vas fizički teatar?

“Nisam imala prilike baviti se teatrom pokreta, ali volim gledati i pratiti tu scenu, stoga mogu reći da me zanima i da bih se voljela okušati”.

Kako, kao glumica, radite na sebi?

“Netko mi je nedavno rekao da se vidi razlika u odnosu na moje početke. Čini mi se da je to zato što je za mene jako važno iskustvo i priprema. Netko sam tko se dosta štreberski bavi ovim poslom i teže mi se, u slobodno vrijeme, u nešto opustiti i prepustiti ako nisam sklopila neku priču u glavi zajedno s redateljem.

Tek kada sam sve razumjela, tada mi se javljaju ideje i ono što se smatra talentom. Mislim da je rad nešto što je presudno, nešto od čega napredujem. Bavim se tim ulogama, gledam svoje projekte, znam da ima kolega koji ne rade na sebi, a ja sam najviše učila na svojim greškama. Spadam u generaciju koja je uvelike snimala neke serije u kojima je užasno malo vremena posvećeno pripremi i glumačkom razvoju te smo, od početka, u mašini u kojoj ima malo vremena u kojem bi se, kao glumci, trebali razvijati.

Najviše mi je, zapravo, pomogao rad s dobrim redateljem i gledanje i promatranje vlastitih, snimljenih materijala. Kao gledateljica, točno znam što sam htjela, a nisam uspjela ostvariti i onda se tim promatranjem gradim i nastojim isto popraviti u drugoj sezoni ili narednom projektu. Također, gledam jako puno predstava, filmova i serija na dnevnoj razini te učim od iskusnijih kolega koji su mi velika inspiracija”.

Kazalište se često karakterizira kao umjetnost trenutka, za razliku od filma ili serije.

“Taj moment trenutka u kazalištu postojeći je za publiku više nego za glumca. Ono što se događa na filmu za nas je dio trenutka, a kazalište je nešto što se ponavlja i živi sve dok predstava igra.

Iz jedne u drugu izvedbu javljaju se nove stvari, nove ideje, razigrava se predstava i srasta s nama. Sad, kada sam aktivnije prisutna u kazalištu, vidim kako se tijekom godinu dana igranja promijeni cijela predstava, vidim kako se otvaraju novi prostori i nove mogućnosti.

Veliki je luksuz imati dojmove iza predstave koji rađaju nove ideje koje možeš drugi put koristiti. Film, a pogotovo serije su umjetnost trenutka koji ostaje zapisan, a istovremeno je mnogo veći pritisak na sam rezultat”.

Spavalica

Volite li »Milenu« Novih fosila i jeste li ranoranilica?

“Nisam baš, moram priznati. Trudim se buditi što ranije mogu, ali sam u suštini spavalica. Draga mi je ta pjesma. Često je čujem na radiju. Ona mi je svojevrsni adut i opravdanje. Ovdje bi bilo logično da sam Milena, s kratkim e, ali sam Mileeena, kao u tim pjesmama, pa me često pitaju – kako to? Onda Fosili i Dedić dođu kao svojevrsno opravdanje, haha”.

Nedavno ste se vratili iz Zanzibara, pa s Kube. Volite putovati?

“Mijenjanje mjesta i kultura strašno mi godi i kad god imam slobodnog vremena, planiram putovanja i nove doživljaje. Užitak je provesti neke dane u siječnju na moru jer jako volim more, a za putovanja bih rekla da su mi jedan od hobija”.

Što ste zadnje gledali od hrvatskih filmova/serija?

“Gledala sam Zlatka Burića u »Trokutu tuge«, baš mi je bilo drago. Bacila sam pogled na prve tri epizode »Šutnje«, jako volim »Comic Sans« – to mi je super film, izuzetno simpatičan. Super mi je kad postoje neki kvalitetni, a laki filmovi koji su životni, nisu u nekom žanru kao sve naše serije koje se kreću u svim nekim ekstremnim situacijama i okolnostima. Pamtim i »Posljednji Srbin u Hrvatskoj« kao duhovito ostvarenje”.

Što Milena Radulović želi biti kada odraste?

“Hm. Što je najgore, već se osjećam odraslo. Kada stvarno narastem, voljela bih imati svoje projekte, voljela bih se baviti produkcijom. Voljela bih raditi u drugim europskim zemljama i širiti iskustva. S obzirom na to da govorim i engleski i ruski, učim trenutno i španjolski, a za glumu je prvi uvjet jezik – mislim da bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo. Kada odrastem – voljela bih biti majka”.