Iako, na svu sreću, danas nije ništa neuobičajeno da žene pišu o muškarcima, štoviše čak i da smišljajući radnju i likove pišu s muškog stajališta, ipak je poprilično rijetko da žena napiše autobiografiju – muškarca. I to baš jako dobru! I to o sportašu, preciznije nogometašu.

Sve to uspjelo je poznatoj hrvatskoj književnici i novinarki Milani Vlaović, koja je krajem prošle godine u koautorstvu s čuvenim hrvatskim nogometašem Darijem Srnom objavila njegovu autobiografiju pod nazivom »Zašto te zovu Srna?«.

Foto: Matija Habljak / Pixsell

Ta sjajna knjiga odstupa od za tu vrstu književnosti tipičnih uradaka, i to na taj način da umjesto prisjećanja na najveće uspjehe i osvojene trofeje sportaša o kojem govori, obrađuje ponajprije njegov život, i to krajnje iskreno i otvoreno.

Tu moćnu emocionalnu stranu knjige brzo su uočili svi koji su je pročitali, a baš te dojmljive i drukčije vrste autobiografskog zapisa zasigurno ne bi bilo da taj završni dodir nije odradila »ženska ruka«, odnosno Milana Vlaović, s kojom razgovor počinjemo pitanjem kako je uopće došlo do toga da ona bude autorica autobiografije jednog od najpoznatijih i najboljih hrvatskih nogometaša.

“Do ideje o autobiografiji su prije nekoliko godina došli u vodstvu Darijevog kluba Šahtar. Željeli su imati priču o životu svoje najveće klupske legende, pa su mu pronašli ukrajinskog pisca koji je tu knjigu trebao napisati. No uskoro su se jezična barijera i razlika u mentalitetu pokazale kao velike prepreke i Darijo je, pomalo frustriran, od svega odustao.

Onda se njegova supruga Mirela, koja je pročitala neke moje knjige i pratila moje kolumne, jednoga dana sjetila da bih ja mogla biti osoba koju trebaju za takav poduhvat. Predložili su mi suradnju i tako je krenula”, kazala je.

Priča za djecu

Kako vam je djelovao taj prijedlog u trenutku kad vam je ponuđena mogućnost suradnje?

“Bila sam iznenađena i nisam baš bila sigurna da je to nešto što bih trebala prihvatiti. Darija nisam poznavala jer je nešto mlađi od mene pa iako smo oboje iz Metkovića, prije toga ga nisam upoznala. On je za mene bio odličan nogometaš o kojem sam najviše znala po onim čuvenim zbivanjima s EP-a u Francuskoj kad je otišao kući na očev pogreb te se potom vratio pomoći ekipi.

Nisam bila sigurna da je to dovoljno, ali sam mu odlučila dati priliku i prihvatila poziv na razgovor. On i Mirela došli su u Zagreb, a ja sam tijekom tog našeg prvog susreta odlučila saznati zašto on, tada u 39. godini, želi napisati autobiografiju. Na moje pitanje on je rekao rečenicu koja me zainteresirala i motivirala. Rekao mi je da želi ostaviti svoju priču svojoj djeci.

To je bio dosta emocionalan odgovor i osjetila sam da mi nije rekao sve i da bih to ostalo mogla pronaći u radu s njim. To se na kraju i dogodilo, a rad s njim bio je izuzetno spontan i tijekom tih naših susreta među nama se rodilo povjerenje koje mogu usporediti s povjerenjem do kojeg dolazi u psihoterapijskom odnosu, što mi je poznato jer sam i psihoterapeutkinja.

Sve je počelo u gotovo novinarskom obliku, a potom se pretvorilo u vrlo kvalitetne ispovjedne seanse tijekom kojih je on očigledno imao potrebu ispričati stvari koje nije do tada ispričao nikome. Baš stoga dogodilo se da su njegovi najbliži, koji su uz njega čitali tu prvu verziju, bili šokirani jer za puno toga nisu znali.

Otkud ideja o »dvo-autorstvu«?

“Zapravo je to bilo jedino ispravno, pričao mi je svoju životnu priču, a ja sam je uobličavala, tijekom procesa pisanja odlučivala sam o tome koje dijelove ću naglasiti i dublje se na njima zadržati, a koje neću ni uvrstiti.

Također, trebala sam donijeti odluku o tome kako ta priča počinje i kako se i kada završava. Imajte u vidu da su samim odabirom mene kao autorice napravili odmak od klasične sportske biografije, čime su, vrlo namjerno i s predumišljajem, dobili moj pristup i viđenje njegova života. Međutim, bez njegova sudjelovanja knjige ne bi ni bilo, tako da smo u neku ruku oboje njezini autori.

Mislim da je Darijo pokazao veliku hrabrost što je podijelio sa mnom toliko intimnih sjećanja, detalja i iskustava, što se nije uplašio nijednog mog pitanja, a povjerenje mi je ukazao i time što se nije miješao u strukturu priče – kad je jednom završio sa svojim ispovijestima, pustio me da je na miru napišem”.

Sklizak teren

Što je vama, kao već uglednoj književnici, značilo pisati jednu ovakvu knjigu?

“Bio je to velik izazov, žanrovski je ovo vrlo sklizak teren, kao pisac morate donekle voljeti ili barem mrziti i prezirati svog lika da biste o njemu željeli pisati. Prije rada na ovoj knjizi, Darija nisam poznavala, pa nisam prema njemu imala neki izgrađen stav, a još manje sam mogla znati hoće li mi se priča koju mi kani ispričati uopće svidjeti, nagnati me da o njoj razmišljam i da je književno obradim.

Srećom, već se u našim prvim razgovorima počelo nazirati da se iza rezultata jedne velike sportske karijere krije još veća životna priča, prava poslastica za nekoga tko sebe smatra pripovjedačem“.

Koliko dugo i kako ste radili na knjizi?

“Počeli smo 2020. godine, isprva smo imali sastanke na Zoomu, pa smo se potom nalazili u Zagrebu i razgovarali uživo – kad god je to bilo moguće. Naši razgovori su se, s nekim pauzama, protegli na otprilike četiri mjeseca, a još 6-8 mjeseci sam potom pisala tu slojevitu generacijsku sagu.

Nakon otprilike godinu dana knjiga je bila gotova, no Darijo je iz nekih svojih razloga odgodio njezin izlazak za iduću jesen. Onda je početkom prošle godine počeo rat u Ukrajini. Shvatila sam da se moramo ponovo naći i završiti knjigu s njegovom ratnom epizodom, tako da danas mogu reći da smo ukupno na knjizi radili pune dvije godine“.

Kakve su reakcije do sada?

“Reakcije su iznimno pozitivne jer se velik broj čitatelja identificirao s raznim dijelovima priče. Dariju sigurno nije bilo lako pustiti u javnost knjigu koja toliko duboko zadire u njegovu intimnu i obiteljsku povijest. Uvjeravala sam ga da će ljudi naposljetku razumjeti zbog čega je to napravio i drago mi je što znam da su sve poruke koje je naknadno primio bile ispunjene poštovanjem, divljenjem i zahvalama naših čitatelja”.

Ne smijemo stati

Uspješna ste žena koja se iskazala na raznim područjima. Znači li to da je stanje s ravnopravnošću bolje?

“Ako gledate nekadašnje stanje, sigurno je bolje. Značajni pomaci počeli su se događati nakon Drugog svjetskog rata kad se krenulo na opismenjavanje žena, edukaciju i zapošljavanje. Žene naprosto prije Drugog svjetskog rata, i to ne samo u Hrvatskoj već i većem dijelu Europe, nisu ni približno imale prava kakva imaju danas.

No, to ne znači da je stanje u kojem smo sad gotova stvar, odnosno da nema još jako puno prostora za napredak, posebno za osvještavanje žena o tome što bi sve mogle, ali isto tako – a to smatram vrlo bitnim – i osvještavanje muškaraca o tome kako neke stvari nisu baš prirodne, već ih toleriramo zbog nekih tradicionalnih shvaćanja i viđenja.

Neki napredak je ostvaren i to je sigurno, ali ne smijemo biti zadovoljni, posebno ako stvari gledamo u povijesnom kontekstu u okviru kojeg je žena stoljećima bila apsolutno zanemareno biće. Mi, govoreći o bitno drukčijem odnosu prema ženama i jačanju njihovih prava, govorimo praktički o tek nekih stotinjak godina, ako i toliko. U tom je razdoblju nedvojbeno ostvaren uočljiv napredak, ali time ne smijemo biti zadovoljni”.