Britanski žurnalist i radijski urednik Charlie Gillett objavio je 1970. knjigu »The Sound of the City«, ultimativnu studiju kojom je rađanje i uspon rock’n’rolla objasnio tezom da je rock zvuk ulice, zvuk grada. Svima kojima dan počinje i završava gradskim asfaltom teza se učinila zavodljiva.

Što je još važnije, i uvjerljiva u objašnjenju neobične činjenice da žestoka buka, znoj i gužva na rock događajima djeluju magično privlačno na sada već tko zna koliko generacija tinejdžera širom planeta, pa i onih koji su to odavno prestali biti, uvijek regrutirajući nove poklonike. Zajednička im crta? Na djelu su djeca grada, na pozornici i ispred nje. (Što ne demantira ni činjenica da se pojam sela u međuvremenu promijenio, jer selo i grad nisu puki opisi grozdova nastambi, to su opisi stanja svijesti onih koji u njima žive.)

Zvuk industrijskog grada

Charlie Gillett nije bio u Rijeci. Da jest, jamačno bi bio zadovoljan tako očiglednim primjerom valjanosti njegove postavke. Štoviše, možda bi se u hodu riječkim asfaltom nasmiješio, shvaćajući kako se mladi Riječani nisu na njegove misli samo praksom nadovezali, nego su je i nadogradili, definirajući riječki rock povelikim dijelom kao zvuk industrijskog lica grada, kao zvučnu sliku (»soundtrack«) njegovih industrijskih pogona.

Onih istih što su u 19. stoljeću moćnom gestom zauzeli gradski obalni pojas uz more i do danas ga ne puštaju iz čvrsta stiska. Tonski je zapis to urbanog krajolika kojim dominiraju lučke dizalice i skladišta, brodograđevni navozi, tvornički dimnjaci, energetski objekti i prepletene željezničke šine.

Kojeg se davnog dana u gradu na Rječini zazelenio prvi rockerski izdanak i započeo širenje njemu tako podatnim asfaltom, teško je reći. Znamo, npr. za jazz sastav Carioce riječke gimnazije, djelatan između 1953. i 1955. godine, koji je u svojoj pjesmarici imao i teme kao što je »Rock Around The Clock«. Jazzerski aranžman vjerojatno nije mogao sakriti rockersku krvnu sliku skladbe Billa Haleyja i njegovih Kometa, a nije ni trebao. Ima informacija da je na gradskoj glazbenoj sceni bilo još družina sličnih Cariocama koje su osluškivale istovrsne tikatakajuće moderne plesne ritmove i začinjavale njima vlastiti repertoar.

Ulogu okidača koji je pokrenuo prve rock ritmove u nas imali su američki brodovi što su pristizali u luku, od 1949. puni UNRRA-inih paketa pomoći, američkog žita, bome i američkog oružja Titovoj državnoj tampon-zoni između dvaju političkih blokova, koja je u američkoj viziji trebala postati poticajan primjer ostalim socijalističkim državama u bijegu ispod Staljinova šinjela.

Rijeka je i sljedeće desetljeće bila operativna luka za dopremu pomoći cijeloj državi, pa se na njezinim ulicama – neobično za socijalističku zemlju – moglo učestalo viđati mornare s kapama za koje su lokalni klinci vjerojatno mislili da su načinjene po uzoru na Popajevu. A onda su ti isti mornari ušli u ugostiteljska mjesta poput Narodne kavane (budućeg Indexa) ili Centrala te zaplesali ples netom rođen preko bare, rock’n’roll, atraktivno vrteći domaće cure na plesnom podiju.

Veliki prasak

Privučeni ritmovima koji su sami pokretali noge, podjednako prizorom lepršavih suknji mladih sugrađanki koje su ostavljale gledatelje bez daha, domaći dečki pametno su zaključili kako ne smiju gubiti vrijeme. Pomogli su im u tomu svježe završeni polaznici bakarske Pomorske škole i drugi koji su se otisnuli s njima na pučinu, donoseći s prekomorskih putovanja diskografska izdanja s tek lansiranim pomodnim plesom. Počesto su u kupovini ploča slijedili precizne narudžbe svojih prijatelja ostalih na kopnu, koji su informacije prikupljali osluškujući noćne programe Radio Luxembourga i Radio Monaca.

Učinak? Ako su 1957. u repertoaru glazbenog sastava Index, nazvanom prema mjestu gdje je krajem tjedna zabavljao studentariju, rock teme bile zastupljene s 30-ak posto, 1961./62. taj se udio povisio na gotovo 80 posto. Sljedeći korak? Razlaz Indexa i suočavanje s neizbježnom istinom, što znači osnivanje (iz redova dotadašnjih članova Indexa) stopostotnih, »čistih« rockerskih ekipa, VIS-ova Brucoši i Sinovi mora. (Prekomorska) kocka je bila bačena.

Veliki prasak kojim je rođena riječka rock scena ima i svoj naziv. On glasi – Husar. Priča o tom klubu vodi u podzemnu dvoranu zgrade u Dežmanovoj 3. Dvoranu je u drugoj polovici 50-ih koristio za probe još jedan jazz sastav obližnje Gimnazije, Sinus band, a kada ona ostane bez korisnika, na svoje će doći ljubitelji rocka. Klub Husar djelovao je od 1957. do 1964. godine, nazivajući svoj program »plesom s ploča«.

A što je to nego sinonim za još nepoznat izraz disko? I što je bolje za mladenačkom energijom nabijen ples od ritma ranog rock’n’rolla, koji je dopirao s Husarovih gramofona? Husar je rock klub i disko klub u jednom. Kronologija kaže da je Husar prvi rock klub i disko klub u socijalističkom dijelu svijeta, a prednjači i u dobrom dijelu zapadnih država. Počeo je Vito Franović, a za njim su za gramofon stali Anton Host Tonči, Igor Barbalić, Anton Habčić Toni, Davor Plešković i drugi.

Rani strani dotoci rokerskih voda u Rijeku imali su važan trenutak 13. prosinca 1960. godine. Tada je u grad na Rječini stigao londonski roker Colin Hicks sa svojim bendom Cabin Boys. Lekcija iz povijesti kaže da je on mlađi brat Tommyja Hicksa, prve britanske rock zvijezde, poznatije pod imenom Tommy Steele.

Kamen međaš

Ovdašnja pojava Colina Hicksa & The Cabin Boysa nije samo premijerna živa inkarnacija neke britanske rock grupe na prostoru ondašnje države Jugoslavije, to je prvi britanski rock bend na pozornicama neke socijalističke države u svjetskim okvirima. Sve se dogodilo u kinodvorani Partizan (danas Teatru Fenice), gdje je sastav nastupio s još nekoliko ovdašnjih izvođača. Na povratku iz njima egzotične, socijalističke zemlje koja se otvorila zapadnim utjecajima, Hicks i društvo nastupili su u Puli.

Sljedeći prijelomni trenutak dogodio se iste godine, kada je s prvim danima jeseni začet glazbeni kolektiv što će s vremenom biti prozvan Uragani. Dogodilo se to u Sušačkoj gimnaziji. Krivac? Učenik Dario Ottaviani. Oko njega okupljeno društvo preselilo se na proljeće 1961. u novo mjesto za probe, u Amatersko kazalište »Viktor Car Emin«, čiji im je stolar napravio električne gitare. Dečki su iste godine zabilježili cjelovečernji nastup.

Trenutak njihova okupljanja neće samo zvučno razveseliti gimnazijske hodnike, nego će postati još jedan od riječkih kamena-međaša u povijesti pop kulture na ovdašnjim prostorima. VIS Uragani kronološki su prva hrvatska rock družina uopće, a isto vrijedi uzme li se u obzir jugoslavenski teritorij.

»Metalni« zvuk električne gitare uskoro će okititi Rijeku spoznajom da upravo njoj pripadaju titule još mnogo čega prvog u domaćem rocku. Nakon premijerne rock grupe, stasavajuća gradska scena iznjedrila je prvog domaćeg autora rock skladbi (Dario Ottaviani), izvođača prve domaće vokalne rock teme (Saša Sablić), družine iz početnog poglavlja priče o djevojačkim rock sastavima (Sirene i Sjene), začetnika rock fotografije (Ante Škrobonja), prvi jugoslavenski jazz-rock sastav (»Grupa 777«), prvu folk formaciju (Neda, Miljenko i Dario)…

Ni elektronički ukusi nisu ostali zakinuti, tragom podatka o prvoj takvoj kompoziciji u Jugoslaviji, snimljenoj 1959. u studiju Radio Rijeke. Budući gradski elektropoperi »à la« Denis & Denis i slični imat će se u takvoj baštinskoj konstelaciji o što osloniti.

Društvenokritičke parole

S informacijama te vrste pred sobom, suvišno je pitati je li prvi rock naraštaj u gradu uspješno obavio svoj dio posla u onomu što se može nazvati građenjem ovdašnje urbane kulture. Generacija koja će ga naslijediti krajem 70-ih i u 80-ima, tim će pionirima na još jedan način udijeliti kompliment, makar nesvjesno. Jednostavno, svakog pravog učitelja njegovi će učenici u nekim elementima priče – nadmašiti.

Napajajući se iznova na udaljenim urbanim izvorima, na ovdašnje će koordinate donijeti pank i pankerske moduse djelovanja, šireći ih glazbenim, također scenskim, medijskim, stripovskim, književnim i modnim putovima. Inicijalna igla našla se u rukama riječkog trija Paraf, koji se ljeta 1977. odvažio biti protagonist prvog javnog koraka pank pokreta u socijalističkom dijelu svijeta, priređujući nenajavljeni živi zvučni udar na improviziranoj pozornici u Parku Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta). Sve se dogodilo prema temeljnom pravilu urbane gerile – udari i nestani.

Svjedoci se kunu u odslušanu porciju trominutnih pankerskih žestica, sklopljenih od rudimentarnih glazbenih rješenja i bučnih društvenokritičkih parola. Je li ih tko čuo? Parkovna diverzija vodila je potom prema jednako bučnom, ali tada već najavljenom nastupu sljedeće godine u Circolu. Uskoro je istovjetan zvuk treštao iz svih mogućih, čini se još više nemogućih gradskih lokacija (podruma, garaža i prostora mjesnih zajednica), na kojima je krenulo međusobno nadmetanje u ekspresiji buntovnog garda. Prema logici – što gore, to bolje.

Bit će da upravo od tih dana Riječane prati glas stanovnika grada koji ima trajnu crtu sklonosti prema odmaku od srednjostrujaškog razmišljanja, čak u tolikoj mjeri da ga se doživljava kao uvrnut grad, grad rokerskih buntovnika i umjetničkih alternativaca svake vrste. Nastavak pionirskih ulaženja u uzbudljive nove, nepoznate vode, to je samo potvrdio. Primjerice, djelovanjem premijerne jugoslavenske hip-hop ekipe, okupljene od 1983. do 1985. pod nazivom Žele, s Denisom Razumovićem za mikrofonom kao prvim domaćim reperom.

Slučajnost? Evo još materijala za rastuživanje sumnjičavih: Riječanin MC Buffalo objavio je prvi domaći hip-hop album, naslovivši ga »MC Buffalo’s 1st cut« (1991.). Uz bok mu je Ugly leaders, riječki bend koji je raspirivao rani žar hip-hopa u Hrvata objavljujući 1992. drugi domaći hip-hop album, »Chanell is deep & beech«. Toliko prvoga u Rijeci ne može biti slučajnost, to je jasan signal kulturne razine ovdašnje sredine i njezine posebnosti u odnosu na okruženje.

Rijeka u MOMA-i

Zahvaljujući gradskim rokerima, Rijeka je dobila vlastito mjesto i u uglednom hramu svjetske umjetnosti, u njujorškoj MOMA-i. Na djelu je riječki sastav Toccata in re. Njegova skladba »Where is the girl?« (autor gitarist Vasja Šuleski) postala je 1974. dio tonske slike u filmu »Score« redatelja Radleya Metzgera. Zbog rane umjetničke obrade biseksualnosti, film je pohranjen u MOMA-i.

Kuriozum ili ne, ostaje činjenica da je s njime i riječka rock tema dobila mjesto u stalnoj kolekciji toga hrama moderne umjetnosti.

Takve činjenice obavezuju one koji brinu o gradskoj kulturi da tom dijelu gradske scene idu na ruku, logično podržavajući modus djelovanja kojim Rijeka u odnosu na okruženje kvalitativno prednjači. Valja priznati kako to oni vrlo često i čine.

Primjera je mnogo i nižu se u rasponu od kluba Husar (koristio je prostor kojim je u ime grada upravljala tzv. Narodna omladina), također kluba Palach, otvorenog 1966. u još jednom prostoru za koji je nadležna gradska administracija (zlatno mu je razdoblje zabilježeno na prijelazu 70-ih u 80-e, kada je postao stožerno mjesto hrvatskog panka, u neku ruku ovdašnja inačica njujorškog kluba CBGB), preko Ri rocka (najdugovječnijeg rock festivala u Hrvata, pokrenutog 1979. godine, a traje u kontinuitetu do danas), pa do uređenih vježbaonica za rad mladih bendova na Kozali.

Rijeka je jedno od doista rijetkih mjesta gdje gradska administracija i buntovne glave okupljene pod rokerskom zastavom uspješno kolaboriraju.

Zaključi li netko da zbog toga gradski bendovi otupljuju vlastitu kritičku oštricu, kako se to na drugim izvođačkim područjima u pravilu događa, očito je neupućen u opuse ovdašnjih rock družina. Grč, Paraf, Let 3, Izo & Borgie, Diskurz, Pasi, Po’ metra crijeva itd. – je li uopće moguće zamisliti nekoga tko bi njihovu poetičku neovisnost (čitaj: bespoštednu jezičavost i brutalnost scenskog iskaza) sapeo u imalo kontrolirane okvire?

Grad rocka

Zaključno, riječki rock postao je brend. I to dvostruk: brendirao je samog sebe, uobličujući vlastitu scenu u prepoznatljiv pojam, a usporedno je brendirao vlastiti grad, dajući mu naljepnicu »grad rocka«. Što bi godine 2023. kazao Charlie Gillett da mu se ukaže prilika zakoračiti u Palach, u dvoranu Tvornica kulture, u halu Exportdrvo? Valja vjerovati, samo dobro. Ma kamo zakoračili, u Rijeci je zvuk grada uvijek tu negdje, lijepeći se za nogu, postajući njegovom trajnom urbanom baštinom.

Možda riječke industrije više nema, ali ritmizirana buka, »metalni« zvuk, »čekićanje«, »piljenje« i slični izrazi porijeklom iz industrijskih pogona – a tako često povezivani s riječkim rockom, pogotovo s nekim njegovim dionicama – ne pokazuju znakove posustajanja. Najnovija rock generacija Riječana nastavlja glazbeno »piliti«, na zadovoljstvo svojih roditelja, koji su to činili s podjednakom strašću.