Bračanin, kipar Petar Hranuelli ponovo iznenađuje formatom, a ovaj se put poigrao formom kaktusa u kamenu i napravio skulpturu visoku čak dva i pol metra. Ogroman kameni blok velik tri metra pronašao je u Makedoniji još prije dvije godine.

U međuvremenu umjetnik se igrao manjim formatima od kojih su neki imali i tek nekoliko centimetara. U male staklene figure zaljubili su se i neki hrvatski muzeji pa se njegovi radovi nalaze i na njihovim policama. Zbog svoje nemirne naravi živi na relaciji Brač – Zagreb – Tamnjanica, jer uvijek je u potrazi za kamenom »koji mu priča«.

Napravili ste kaktus visine dva metra, otkud vam ta ideja? Zašto ste odabrali baš taj motiv?

– Volim prirodu, volim biljke, a kaktusi su motiv koji me prate cijeli život. Dva su otoka na mene ostavila neizbrisiv trag – Brač, na kojem sam rođen, i Hvar, odnosno Paklinski otoci na kojem je pitoreskna Palmižana. Tamo sam proveo dio života i nevjerojatna ljepota prirode u kojoj su kaktusi dio gotovo svake vizure prati me i danas. Već sam ih na Plamižani počeo izrađivati jer su me fascinirali: izdržljivi su, veoma zanimljivih oblika, ne trebaju mnogo da prežive, da rastu, razvijaju se i postaju moćni… Često boravim na jugu Srbije, u Tamnjanici, u selu impozantne prirodne baštine, ali s veoma ograničenim resursom vode. Pomislio sam da bi baš kaktus tamo mogao »rasti« u svoj svojoj punini i odlučio sam jug Hrvatske donijeti na jug Srbije.

Otok ljubavi

Znači sve se uvijek vrti oko Palmižane i pretpostavljam ljubiteljice umjetnosti Dagmar Meneghello?

– Palmižanu smatram otokom ljubavi i ona je za mene izvor inspiracije oduvijek i zauvijek, gdje god živio i stvarao. Ljepota prirode toliko je nevjerojatna, tamo je između ostaloga ogroman arboretum koji je na mene ostavio neizbrisiv trag. Kada govorim o Palmižani, moram spomenuti i prijateljstvo s velikom ljubiteljicom umjetnosti i našom poznatom kolekcionarkom, Dagmar Meneghello koja je u uvali stvorila pravo utočište za umjetnike i zahvalan sam što sam mogao osjetiti energiju tog mjesta, energiju koja me i danas pokreće.

Ipak, hoćete li nam otkriti neke pojedinosti o izradi kaktusa, je li bilo teško nabaviti toliki kameni blok?

– Prije dvije godine sam u Makedoniju, u Prilep, s Gorazdom Ćukom otišao po kamen za kiparski simpozij koji je organizirala kuća Pigmalion Art i tamo sam pronašao impozantan komad kamena visine gotovo tri metra. Prevezao sam ga, a on me dvije godine strpljivo čekao da postane kaktus. U tom razdoblju nastalo je bezbroj skica i manjih skulptura, do 40 centimetara, a sama izrada trajala je petnaestak dana. Ja sam dijete kamena, mene kamen fascinira, govori mi, a kad otkrijem njegovu poruku, krenem u rad.

Vaše se kiparske kreacije protežu od nekoliko centimetara do nekoliko metara. Je li teže napraviti veliku ili malu figuru?

– Osluškujem materijal koji oblikujem – on meni govori, a ja ga pratim. U tom kontekstu ponovo se ispostavlja točnim da nije važna veličina, već ljubav koja pokreće. Ne stvaram da zadovoljim formu ili veličinu, stvaram da sintetiziram svoj umjetnički impuls. Kada se stvara s ljubavlju, potpuno je svejedno koliko je velik eksponat – razlika je samo u duljini procesa izrade.

Skulptura »Vjetar se vezat ne može« iz 2023.

Putovanja i promjene

Radite u kamenu i staklu, u čemu se razlikuju ta dva materijala, što pronalazite u svakome od njih?

– Umjetnost je stvaranje, a za kreaciju je potrebna energija i to tražim u svakom materijalu koji oblikujem. Staklo i kamen su različiti, gotovo komplementarni, i to mi omogućava širinu. Staklo je transparentno, djeluje krhko, toplo, dok je prva pomisao na kamen čvrstoća, monumentalnost i hladnoća. Oba materijala omogućavaju mi istraživanje, igru, a mene igra fascinira. U svemu što radim tražim energiju, prije svega poštujući materijal i prilagođavajući mu se gotovo sa strahopoštovanjem.

Osim što modelari, rezbari i kipari, kojim se poslovima kipar još bavi, pretpostavljam da nije jednostavno dopremiti kamene blokove?

– Ponovo naglašavam – kada se nešto radi s ljubavlju, ništa nije teško. Ako nešto volim, pronaći ću način da realiziram svoj naum, kada nekoga volim, pronaći ću vrijeme za njega. Vjerujem u onu izreku »Kada radiš ono što voliš, nećeš u životu raditi niti jedan dan«. U tom sam smislu jako sretan što imam priliku raditi ono što izuzetno i iskreno volim, ali ujedno smatram da je biti umjetnik ozbiljan posao koji zahtijeva maksimalnu predanost. Ne možeš otići u atelje tri puta godišnje, to je svakodnevni rad, teško »kopanje«. Naši veliki umjetnici poput Murtića ili Džamonje stvarali su svaki dan i smatram da je to jedini ispravan put.

Često boravite u Tamjanici, a odnedavno ste i stalno prisutni u Beogradu, znači li to da je Srbija bolje tržište?

– Ja sam s Brača, živim u Zagrebu, stvaram u Srbiji, dobavljam kamen iz Makedonije, iz Prilepa. Volim to kretanje, putovanja i promjene. Trenutno mi Srbija nudi najbolje uvjete rada i stvaranja i zato sam tamo. Ipak sam Bračanin, volim ja ušparati kada je moguće… A moram priznati i da mi tamošnji mentalitet koji beogradska slikarica Maja Obardović živopisno naziva »opušteno-prepušteno, samo ne napušteno« odlično odgovara. Imam osjećaj da je život nešto jednostavniji, da ljudi više uživaju iako imaju deset puta manje nego u Hrvatskoj.

Hranuellijeve staklene skulpture

Umjetnost skup sport

Kakve su mogućnosti u Hrvatskoj?

– Redovito boravim u Hrvatskoj, tu je moj dom, ali mene ne drži mjesto, već prostor koji mi nudi bolje uvjete rada. Tako sam 12 godina stvarao u Lici koristeći tamošnji kamen. U Hrvatskoj je trenutno materijal neusporedivo skuplji nego u Srbiji, odnosno u Makedoniji, a kvaliteta je jednaka. Svakodnevno stvaram, govorimo o ogromnim količinama materijala koji trebam osigurati i rad u Hrvatskoj značio bi višestruko veće izdatke. Mislim da je danas umjetnost skup sport.

Surađujete li s inozemnim galerijama?

– Ne, surađujem samo s galerijom Aleksić iz Kragujevca gdje sam i nedavno imao izložbu. Vlasnik galerije je moj dugogodišnji prijatelj Dean Aleksić u kojeg imam izuzetno povjerenje što smatram polazišnom točkom bilo koje suradnje i odnosa. U današnje vrijeme društvenih mreža umjetnici imaju direktan kontakt s kupcima i mislim da više nije presudno biti dio nekog galerijskog postava. Galeristi bi trebali jako dobro poznavati umjetnost i pratiti trendove kako bi mogli izlagati ono najkvalitetnije, a bojim se da kod mnogih ta premisa nedostaje.

U objavama na društvenim mrežama uvijek svoje radove popratite i nekom misli, otkud vam svi ti citati? Volite filozofiju, čitate li svakodnevno?

– Volim društvene mreže jer mi omogućavaju trenutnu i direktnu komunikaciju. Kako ne vozim, a često sam na putu, imam priliku čitati i uživam pronaći kvalitetan citat koji u tako malo riječi kirurški precizno opiše moje stanje uma ili otkrije smjer razmišljanja, poruku o mom djelu. Volim filozofiju, ne volim filozofiranje. Cijenim kvalitetne rasprave, ali baš kao i u drugim stvarima, smatram da uporište mora biti u znanju, u činjenicama. Danas svi imaju priliku pričati i debatirati o svemu, pa tako i o umjetnosti, i biti »stručnjaci« s interneta. U mom radu slijedim jednostavnu filozofiju: »Ako me život nauči samo jedno, neka to bude da napravim skok prema onome o čemu sanjam. Čak iako ne znam gdje ću doskočiti, pokušat ću biti dovoljno hrabar da zakoračim u nepoznato i da poslušam svoje srce.«

Skulptura »Trkači kamenih nogu« iz 2022.

Erotika i humor

Vaš su najčešći motiv mali punašni ženski aktovi, zašto su punašne, kad se danas sve žene trude biti što vitkije?

– Ne pratim trendove, stvaram inspirirajući se stvarima i situacijama oko sebe i utisku koje ostavljaju na mene. Uvijek krećem od materijala, pokazujući mu poštovanje, a kamen, primjerice, mora imati volumen. Kvalitetna skulptura, baš kao i ženska ljepota, je bezvremenska, ona ne pripada trenutku već beskonačnosti. Volim tražiti i u stvarima oko sebe pronalaziti unutarnju ljepotu – u komadu kamena koji postaje skulptura, u osobama oko sebe koje nas zavode toplinom, duhovitošću, osobnošću – i to ne nužno na prvi pogled.

Kroz povijest žensko je tijelo bilo različito prikazivano i doživljavano, kada biste birali kao umjetnik, koja Venera bi vam bila najdraža?

– Nemam najdražu, svaka s kojom sam se susreo u radu na mene je ostavila utisak i neku emociju koju sam pohranio. U radu me vodi intuicija, a na nju su utjecale mnoge Venere i bezbroj drugih umjetničkih djela s kojima sam se susreo.

Svojim malim i velikim kipićima često uz humor dodate i malo erotike, zabavlja vas to?

– Zapravo je to moj potpis – erotika i humor, ovi se motivi provlače kroz većinu mojih djela. Za mene je kiparstvo oduvijek bila igra – i kad sam počeo i danas. Zabavlja me ideja da u igri nema ograničenja, nema konačnog cilja, a igra je sama sebi svrha.

Koji su vaši hobiji, osim posla?

– Nemam hobije u klasičnom smislu riječi. Volim šetati, priroda me uvijek iznova ostavi bez daha svojom ljepotom – kada vidim kako ona oblikuje kamen, posramim se… Priroda mi je najveća inspiracija. Osim toga, volim pratiti rad svojih kolega umjetnika pa kao hrčak skupljam umjetnine meni posebno dragih koje sebično čuvam i svakodnevno uživam gledajući ih na mom zidu.

Jednostavno govoreći, moj hobi je šetnja prirodom i šetnja umjetnošću.

Vaše se skulpture nalaze posvuda, od staklenih vitrina do polja lavanda, znate li gdje ste ih sve razasuli?

– Veoma sam sretan i ponosan da su mnogi prepoznali moj rad. Teško je nabrojiti gdje sve možete vidjeti moje eksponate – od stalnih postava muzeja, u galerijama, kao i privatnim kolekcijama u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Austriji, Srbiji, Turskoj, Engleskoj, Crnoj Gori, SAD-u…

Kaktus u izradi