Ozana Ramljak nedavno je predstavila svoju novu knjigu, roman »Kako je Bluno tražio ljubav«. Nije to njena prva knjiga, pamti se da je prva bila prije nekih petnaestak godina, a oni koji čitaju i vole lijepu rečenicu znaju da autorica piše za djecu, baš kao što znaju da su u njenim knjigama uvijek ilustracije Ivane Crnošije Galović.

Godine 2017. Ozana Ramljak dobila je i književnu nagradu za najbolju slikovnicu koju dodjeljuje Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, taman da se vijest s promocije njena romana nađe u »Vijestima iz kulture«. Prilog ‘dnevnički’ kratak, ali lijepa dometa.

Mrvu ću pojednostaviti rečenice mojih urednica, ali išlo je to otprilike ovako: »Vidjeli smo Ozanu Ramljak na malim ekranima i sjetile se kako je s profesorom Tomislavom Ladanom razgovarala o riječima na HTV-u. Hajde je zamoli za razgovor.« Strah me pogriješit’, ali je li se ono emisija zvala »Riječi, riječi, riječi« ili nekako drugačije!? – »Riječi, riječi, riječi« je radila Jasmina Nikić. Kada se povukla, mene su zvali s HRT-a kako bih, na neki način, ušla u tu emisiju. Ono što sam ja radila zvalo se »Iz jezične riznice«. A to je bilo…. – Prije 157 godina. (smijeh).

Audiovizualni svemir

Kad god da je bilo, ljudi ne da vas pamte nego vas spominju s veseljem kad vas se sjete, moje urednice recimo.

– To znači da se družite s pametnim ljudima koji znaju prepoznati prave vrijednosti. (smijeh) Ali, govori to i nešto drugo. Ja sam kroz život radila puno različitih stvari koje su bile više ili manje vidljive, ali kao da je jedino što je ostalo, ono što sam radila na televiziji. To je taj audiovizualni svemir u kojem mi živimo. S druge strane, nakon što sam prestala raditi tu emisiju s Ladanom – iako sam radila i cijeli niz emisija na HRT-u – shvatila sam da je ipak postojala koliko je ona imala vjernu publiku, neke gledatelje koji su je čekali, gotovo pobožno pratili i javljali mi se kada se prestala prikazivati.

Najviše zbog profesora, naravno, jer on je stvarno bio institucija i takvih nema puno. Njegovom smrću se pokazalo koliko je taj prostor koji je popunjavao ostao neispunjen i koliko bi vrhunskih stručnjaka trebalo da isplete, dovede u pravi odnos i protumači sve što je on sam uspijevao. Bilo mi je drago što je jedan takav sadržaj bio ljudima zanimljiv, osobito zato što je vrijeme u kojem živimo sklonije senzacionalizmu, estradizaciji svega, osobnom PR-u.

To me je i iznenadilo, dirnulo me, i nije mi mrsko da me po tome prepoznaju. Iako, svaki put ide i pitanje kad je to bilo, a godina je sve više… Emisija se pamti, imala je svoje poklonike, vas pamte, a vi onomad vučete potez koji u pravilu ne vuče nitko. Odlazite s HRT-a, sjajnog mjesta za dočekati mirovinu. Nestalo vas je.

– Ja sam otišla s televizije. Zvuči to u Hrvatskoj nekako neobično, ali meni su se kroz život stvari otvarale i to u prostorima za koje se i nisam borila. Tako sam najprije otišla raditi u Vladu u Ured za manjine, odmah nakon što sam diplomirala, a završila književnost i zanimala me, prije svega, umjetnost. Na kraju sam provela određen broj godina tamo, radeći doduše u, meni bliskom, području kulture i prosvjete. Nakon toga su me pozvali na HRT. I to posve slučajno.

Na molbu prijateljice, kojoj sam bila urednica knjige, otišla sam s njom u emisiju, mislim »Dobro jutro, Hrvatska«, ali nisam sigurna. Odmah nakon toga dobila sam poziv s HRT-a da dođem na probno snimanje, rečeno mi je da im se čini da dobro funkcioniram pred kamerom, da trebaju voditeljicu i sugovornicu za emisiju s profesorom Ladanom i tako je krenulo. S emisijom »Iz jezične riznice«. Nekako mi se sve otvaralo u pravom trenutku i uvijek sam imala ono lijepo uzbuđenje ulaska u novi prostor.

Voljela sam raditi na televiziji, radila sam niz različitih emisija, ali nisam osjetila neki pretjerani žal kad sam zatvorila to poglavlje. Pitali su me hoće li mi nedostajati to što me više neće prepoznavati kao lice s ekrana, ali meni to zaista nikada nije bilo nešto bitno. Nisam se na televiziji ni oblikovala, imala sam 30-ak godina kada sam došla na HRT i čini mi se da sam već bila formirana i lišena onih mladenačkih taština. To je bila prednost.

Jedna od vaših knjiga je i naslova »Što će biti kad odrastem«. Čini se da pojma niste imali što ćete biti kad odrastete!?

– Većina mog razreda iz srednje škole je otišla na medicinu i ja sam držala svoje roditelje u uvjerenju da i ja idem na medicinu negdje do 15. lipnja. I onda sam im rekla da neću na medicinu. Mama je na to rekla: »Možeš li bar stomatologiju?« (smijeh). Pomirili su se na kraju s tom mojom književnošću. To i je bila neka moja ljubav. Voljela sam ja i kemiju i biologiju, čak mi je i matematika bila jedan od dražih predmeta, ali ipak sam se onako istinski, stalno kretala negdje između književnosti, filma, kazališta.

Na kraju sam napravila neku vrstu kompromisa sa svojim roditeljima i otišla na književnost. Iskreno, danas sam im zahvalna zbog jasnih usmjerenja koja su mi dali, a što se ja, sada u poziciji roditelja, nikada ne bih usudila. Drugačije je vrijeme i koliko god se trudim svojoj djeci biti podrška u njihovim izborima i paziti da se u njih ne miješam, svojim sam roditeljima zahvalna za njihovo miješanje. Sve što se kasnije događalo u mom životu, svaki put iznova mi je potvrđivalo da mi je izbor bio dobar.

Bez filozofije

Tu je, kod izbora fakulteta, sigurno nešto odradio i pape, vaš otac Rade Perković, glumac i dugogodišnji intendant splitskog HNK-a.

– Istina. Odradio je, ali ne onako kako je želio. Njegova je želja bila da se bavim nečim »konkretnijim«, nečim sigurnijim, nečim u čemu se nije potrebno uvijek iznova dokazivati, u čemu nije sve kao da je prvi put. Mislio je da je to njegov utjecaj. Ali ja sam gledajući ga shvatila koliki je privilegij u životu raditi ono što stvarno voliš. Puno sam naučila od njega. I možda još uvijek učim.

Bluno traži ljubav u vašem prvom romanu za djecu, za mlade. Prije toga ste pisali slikovnice.

– Da, male knjige u stihovima s ilustracijama koje su jednako važne kao i tekst. One su namijenjene, prije svega, djeci vrtićke dobi, i moraju im se svidjeti slike. Ivana Crnošija Galović, moja prijateljica i suradnica kroz svih sedam knjiga, to tako lijepo radi. Još smo u studentskim danima odlučile da ćemo jednom sigurno nešto zajedno napraviti i godinama kasnije smo to i ostvarile.

Krenule smo s prvom knjigom misleći da će možda biti i jedina. Obje smo imale druge poslove i ovo je bilo nešto naše, drugačije, bez rokova i opterećenja, čista radost. A onda smo shvatile da to ima nekog smisla, da nije nešto što je naša privatna priča, da djeca ove knjige rado čitaju, posuđuju u knjižnicama.

A pretpostavljam da je prvi dodir s knjigom u stvari slika koju dijete vidi. I ja sam uvijek zahvalna Ivani što je njezina slika takva da nakon toga netko poželi i pročitati i što uz tu sliku piše.

Bit’ će da ima nešto i u tekstu. Nekako na lijep način uvučete čitatelja u priču.

– Nadam se da to uspijevam. Pričajući priče svojoj djeci kad su bili mali, shvatila sam da su teme koje ih zanimaju zapravo opće teme, nema tu prevelike filozofije. Uvijek se netko rađa, netko umire, netko se zaljubljuje, netko stječe prijatelja, netko ga gubi, netko pomaže drugome, netko mu podmeće nogu, netko plače, netko se smije… Sad je samo pitanje na koji ih način ispričati kroz djeci primjerene radnje i jezik. U početku sam se namjerno odlučila za vrlo čvrste stihove, stroge rime i precizan ritam stiha, jer sam shvatila da tako djeca najbolje pamte.

U mene je sve vrlo nemoderno. (smijeh) Takav stih ulazi u uho poput glazbe. Ali, puno je života u tim »nemodernim« rimama, nekih važnih tema. Nije, recimo, šala to pitanje što će biti kad odraste.

– Nije, ja još uvijek ne znam.

Nepotkupljiva publika

Bome i ja sve manje znam. Ali, što je bio onaj prvi poriv, motiv da krenete pisati za djecu?

– Otkad znam za sebe ja pišem, ali se dugo nisam mogla odlučiti da to što radim ponudim nekome na čitanje. Ima u tome i malo straha, taštine, ne znam ni ja čega. Svi smo pismeni i znamo složiti rečenicu, ali korak od toga do književnosti je prilično velik i mnogi ga nikada ne pređu. A onda sam u jednom trenutku »prelomila«. Učinilo mi se da bi upravo djeca mogla biti moja prva publika, jedna nevina, neiskvarena, nepotkupljiva publika pa ako prođem na njihovom testu, to će sigurno nešto značiti. I tako je krenulo od moje prve knjige »Zgodne nezgode« koju je izdala Matica Hrvatska iz Splita, i išlo je, druga, treća…

Do romana je trebalo proći nešto vremena. Da se ne lažemo, roman traži nešto što je meni u bilo najteže naći, a to je vrijeme. Traži drugu vrstu koncentracije, vođenja priče, sustavnog rada, tako da mi je – eto, tek sad. Ako je i trebalo dugo, isplatilo se.

Lijepa je i nježna priča o Blunu, odnosno Brunu, medvjediću koji ne zna reći »r«, makar se dotiče nekih velikih tema, od roditelja rastrganih poslom, domske djece, pa čak, sudeći po epizodi u bolnici, i problema što ih zdravstvo ima.

Bruno po putu sreće zanimljivo društvo, samo zašto su svi redom životinje!?

– Mogli su oni biti i ljudi, nema tu neke velike razlike, ali ja sam te likove temeljno vidjela kroz njihove karakterne osobine. U glavi mi je bila neka temeljna karakterna crta, neki način ponašanja, a onda se to logično pretapalo u životinjski lik koji je nosio upravo te dominantne osobine. Inače, ja sam tekst »Bluno« napisala kao lutkarski dramski tekst za djecu i on je na Malom Maruliću dobio drugu nagradu prije par godina. Voljela bih ga vidjeti i kao predstavu.

A u međuvremenu sam sebi rekla: »Zašto ne bih napisala roman!?«, priča je imala potencijal za to, a kako sam je dugo nosila u sebi, napisala sam je zaista brzo. Društvo književnika za djecu i mlade ga je prepoznalo kao tekst vrijedan izdavanja i knjiga je tu.

Moram priznati da je Bruno taman takav lik da ti dođe žao što će i on jednom odrasti. Jer stvari su u osnovi, kad si dijete poput Bruna, puno jednostavnije nego što mi ‘odrasli’ mislimo da jesu.

– Ono što sam imala kao temeljnu misao je to da smo negdje u nekom trenutku u životu poremetili pravi vrijednosni sustav. I to u svemu. A zapravo bismo trebali biti svjesni što je važno, što je malo manje važno, a što je u konačnici nevažno jer je zamjenjivo. Ali neke se stvari ne mogu zamijeniti, neke stvari vrijeme ne liječi, nešto što u životu propustiš više nikada ne možeš nadoknaditi. Život bi nam bio jednostavniji kada bismo stvarno stavili sve u pravu mjeru.

Jer svi smo se skupa pretvorili u neke obezglavljene figure koje trče za statusom, novcima, priznanjima. Stalno neko dokazivanje na nevažnim područjima. Pa kad se tome doda još ta besprizorna estradizacija svega, zbilja postane smiješan taj svijet u kojem se trudimo biti prepoznati. Zaista mi se čini da se vrijeme užasno ubrzano mijenja na način da sadržaj prestaje biti važan. Znati se prezentirati na dobar način nije mana, dapače to je sjajna stvar, ali je bitno da imaš što prezentirati.

Ako prezentiraš prazninu onda….. Uglavnom, ovaj je roman suvremena alegorijska, bajkovita priča o Brunu, malenom i osamljenom medvjediću koji još ne može izgovoriti »r« pa na pitanje kako se zove, odgovara Bluno, te koji svakodnevno prisustvujući svađama i sukobima između mame i tate, odlazi u potragu za ljubavlju koju su izgubili njegovi roditelji. Na njegovom neobičnom putovanju pridružit će mu se kao suputnica vjeverica Asta te će zajedno doživjeti brojne zgode i nezgode, susresti mnoge raznovrsne likove, suočiti se sa svime što opterećuje suvremeni život u svijetu koji sve teže prepoznaje prave vrijednosti, no u kojem neke zaboravljene dobrote, radosti, nade nisu posve nestale te saznati može li se izgubljena ljubav ipak pronaći. Eto…

Roman dobrih namjera

Sve je tu meni leglo pa čak, makar na drugu, i činjenica da poprilično šeprtljavi policajac, vuk Gregor na kraju riješi slučaj.

– Mi smo toliko uključivi da i ne previše pametnima, ako su im namjere dobre, dajemo kredibilitet. (smijeh) To je to!

Ovo i jest roman dobrih namjera.

– Je. On dodiruje neke bolne teme, on zapravo dodiruje neke teme s kojima se djeca danas susreću puno više i puno ranije nego što bi trebala. Pa hajdemo vidjeti kako doći do nekog sretnog kraja, hajdemo kroz neke tegobice nešto naučiti, hajdemo odrasti uz to na dobar način. A kad se sve razgrne, ostaje jedna optimistična priča o tome da ako tražiš iz pravih pobuda, ako tražiš ono što je vrijedno traženja, onda ćeš to i naći.

Profesorica ste Sveučilišta VERN, pročelnica BA studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje i Transmedijska dramaturgija te MA studija Filmska i televizijska režija i produkcija. Ona djeca kojoj ste pisali tu dolaze kao odrasla mladost. Koliko sebe na tom putu izgube? Koliko u njima ostane Bruna?

– Ono što je prednost umjetničkih studija je da ti mladi ljudi koji dolaze zadrže dio te neke zaigranosti u sebi. A da se generacije mijenjaju – mijenjaju se, i to jako. Valjda su i naši roditelji tako za nas govorili, iako mi se čini da to ide sve brže. Ne bih htjela biti neki antitehnološki monstrum, međutim ta tehnologija, koja preuzima sve sfere života, jednostavno im onemogućava pristup nekim drugim sferama koje su jednako bitne, ako ne i bitnije.

Pa kad na drugoj godini dobiju moj kolegij i kad se suoče s popisom knjiga koje trebaju pročitati, kad vide broj stranica mislim da se preznoje. A onda, nakon prvih mukotrpnih ulazaka u književnost, shvate da to nešto vrijedi. Brzina života odnosi danak i kod njih, koncentracija je sve manja, tik-tok format ne ostavlja puno prostora za uranjanje u neke dubine koje bi vrijedilo istražiti. I još je nešto kod njih zanimljivo, to da su jako u procesu autocenzure.

Jako paze na koji način će nešto izreći. S jedne strane to je dobro, jer kao promisle, ali je s druge strane jako loše jer imam osjećaj da ne promišljaju esencijalno, je li to što će reći istina ili nije nego kako će se to čuti. Usude li se onda kazati vam kakve su vam knjige? – Nisam sigurna da itko od njih zna da sam ih napisala. (smijeh) Opet ste se sakrili.

– Opet.

Knjiga za odrasle

Smijemo li onda uopće otkriti da se sprema knjiga za odrasle?

– Da, imam jednu zbirku priča koja je u pripremi. Kako je Vladan Desnica jednom rekao: »Ja najviše volim pisati romane u kojima se ništa ne događa.« Tako sam ja napisala priče u kojima se ne događa ništa, osim što se događa sve. Nadam se da bi to trebalo izaći u veljači, ožujku i rado ću vam je poslati. Spremna na konstruktivnu, prijateljsku kritiku.

Nego, vrijeme mi je da priznam i to kako smo ne samo ista generacija, već smo i sjedili u klupama iste srednje škole.

Taman da pitam koliko ste zadovoljni tom nekom našom generacijom današnjih zrelih pedesetogodišnjaka. U što smo izrasli, tim više što se svašta prelomilo preko nas, pa i rat među ostalim!?

– Meni se čini da smo mi kao generacija stvarno bili sjajni. I ne samo da smo bili sjajni već smo i ostali prilično dobri. Otišli smo u izrazito različitim smjerovima, svatko je negdje pronašao vlastiti život, odradili smo i ratni period, što nije baš nešto što čovjek ukalkulira kad planira život. Možda je to zato što smo bili dobro postavljeni u malo manje kaotičnim vremenima, pa smo mogli i kaotična vremena preživjeti.

Mene stalno muči da smo mogli napraviti i više.

– Apsolutno smo mogli. Ali smo mogli napraviti i manje.

Nego što vam ukućani kažu na knjige?

– Moji su jako ponosni na mene. Moja djeca potroše jedno 14 sekundi da pogledaju knjigu i kažu: »Ajme, super, majko! Šta ima za ručak?« I to je ok. (smijeh)