Na nedavnoj proslavi Hrvatske obrtničke komore u Zagrebu, na prijedlog Obrtničke komore Primorsko-goranske županije, dugogodišnji obrtnik Aleksandar Volarić iz Malog Lošinja dobio je plaketu Zlatne ruke s pisanim priznanjem.

Svojim sugrađanima poznatiji kao Sandro Volarić, vodi obrt Auto Rio, privatnu stanicu za tehnički pregled vozila, a u obrazloženju za priznanje naveden je dugogodišnji rad u vlastitom obrtu, održavanje obrtničke tradicije, kvaliteta struke i afirmacija obrtništva te aktivno sudjelovanje u radu sustava Obrtničke komore.

Rođen krajem 1953. godine u Malom Lošinju, Volarić je odmalena počeo raditi u obiteljskoj fotografskoj radnji, koja ima dugu tradiciju, čak i prije dolaska ove obitelji na Lošinj.

Generacijski obrt

– Djed Vjekoslav bio je iz Vrbnika, još prije II. svjetskog rata imao je radnju Foto Rio u Rabu, a poslije u Malinskoj, odakle je 1947. došao u Mali Lošinj. Djed je 1918. godine, u vrijeme Oktobarske revolucije, s entuzijastima otišao u borbu, ostao još nekoliko godina u Rusiji i oženio se u Voronježu, Ruskinjom Elenom Černjišovom.

Otišli su u Taškent u Uzbekistanu, gdje se 1922. rodio moj tata Valentin i moja teta Svetlana, kasnije književnica i likovna umjetnica. S novim generacijama izgubili su se kontakti, ali znam da u filharmoniji u Moskvi sada svira jedna naša rođakinja. U Mali Lošinj djed je došao jer je postojala potreba za fotografiranjem za dokumente, a ranijih lošinjskih fotografa više nije bilo. Radnja je bila blizu Vele rive, a radilo se klasičnom fotografskom tehnikom.

U međuvremenu, djed se vratio na Krk, a otac ostao na Lošinju. Otkad znam za sebe, bavim se fotografijom. Uz tatu, najprije mi je sve to bila igra u tamnoj komori – močenje slike u fiksir, stavljanje u vodu, pranje, stavljanje na ploču za visoki sjaj, sušenje slika puhalicom, prepričava Volarić, koji je u Malom Lošinju završio Pomorsku školu, a na Prometnom fakultetu u Zagrebu diplomirao cestovni promet 1976. godine. Stjecajem okolnosti, tih je godina preuzeo posao.

– Tata je umro 1975. godine i, kada sam se vratio iz vojske, mama je htjela zatvoriti radnju, no rekao sam joj da to nećemo napraviti, već da će ona formalno preuzeti radnju, a ja ću raditi. Tada sam počeo učiti i raditi ono što nisam s tatom: industrijsku i reklamnu fotografiju. Ispit za pilota položio sam 1986. godine i sljedeće godine kupio avion, prvi privatni u Jugoslaviji.

Slikao sam hotele, plaže, po cijeloj Jugoslaviji. Moja prednost bila je ta što sam mogao bilo kada letjeti i imati atraktivne slike iz zraka. Uglavnom bi netko drugi pilotirao, a ja bih slikao, znali smo tako letjeti duž jadranske obale, prema Dubrovniku, pa se sljedeći dan vratiti istim putem. Napravio bih na tisuće snimaka, pa ih prodavao agencijama Kompasu i Yugotoursu, to je bio jako lijep biznis. Geodetska uprava pregledavala je materijal i od tisuću bi mi odobrili stotinjak, nastavlja naš sugovornik, posebno ističući koliko se današnja fotografija razlikuje od one iz vremena njegovog djetinjstva i mladosti.

– Moj unuk ne zna što je film, a slika se. U ono doba, morao si biti umjetnik; točno kadrirati, izrez, točno osvjetljenje, morali su biti uključeni svi osnovni elementi fotografije. Tada se pokazalo tko su umjetnici fotografije, Tošo Dabac i ostali, takvih sada više nema. Po meni, s umjetničkom fotografijom je završeno i zato mi je najveća čast što sam ušao u Enciklopediju hrvatske umjetnosti, na temelju dviju monografija koje sam napravio, pa sam u knjizi s Generalićem, Rabuzinom, Džamonjom i drugima. Od kolega fotografa, izdvojio bih Ivu Pervana kao vrhunskog, ističe Volarić.

U kokpitu osamdesetih, Foto: Privatni album

Sve po pravilima

Radnja Foto Rio u gradskom središtu i dalje postoji, Volarić i dalje fotografira sugrađane za dokumente, slika i vjenčanja. A ime »Rio« prenijelo se i na druge poslove, čime se vraćamo povodu za ovaj razgovor. Završivši studij i vojsku, Volariću je prvo zaposlenje bilo u Elektroprimorju i ondje je, kako kaže, nagovorio nadređene da kraj stolarije u uvali Sv. Martin naprave malu stanicu za tehničke preglede, najprije za svoja vozila, te je počeo raditi na tim poslovima.

– Prije toga, nije postojalo stalno mjesto gdje bi se to radilo, već bi svakih petnaest dana na Lošinj dolazila ekipa, pa bi kraj nekadašnje pekare, pored vatrogasaca, donijeli instrumente i tamo obavljali preglede.

Kako Elektroprimorju ti poslovi ipak nisu mogli biti u djelokrugu, počeo sam to raditi preko Autokluba. Tada, 1976. i 1977., bilo je oko tisuću pregleda godišnje, dok ih je sada između 4.000 i 4.300. Na Svetom Martinu radili smo do 1995. godine, a onda je izašao pravilnik prema kojemu ta stanica više nije odgovarala propisima.

Napravio sam stanicu na Dražici, gdje je i sada, a isprva su se čudili u Centru vozila Hrvatske i HAK-u, no sve je bilo po propisu i MUP je dao odobrenje Centru da sa mnom sklopi ugovor o zajedničkim poslovanju, sada već 27 godina, te vjerujem na zadovoljstvo i Centra, i države, i MUP-a, i Lošinjana.

Na početku, bili su to automobili bez elektronike; stojadini, fiće, renaulti… Cijeli postupak registracije obavljan je na pisaćoj mašini, a danas ne ide bez najmodernijih kompjutora. Puno smo uložili, prate nas MUP, Centar i HAK preko videonadzora. Nažalost, danas se gotovo nijedan kvar ne može riješiti na Lošinju, već se mora na servis u Rijeku, dok se ranije mnogo toga moglo riješiti doma, u garaži. U sada već 47 godina na tehničkim pregledima, obavio sam ih oko 190 tisuća i mogu se pohvaliti da u to vrijeme, ako je neko vozilo sudjelovalo u prometnoj nesreći, nijednom to nije bilo zbog tehničke neispravnosti, što se može i provjeriti.

Otkad smo u EU-u, i stranci kod nas mogu obaviti tehnički pregled, a Hrvatska je u EU-u treća po kvaliteti, što je priznanje za cijeli sistem, ističe Volarić.

U stanici za tehnički pregled, u društvu sina Ivana, Foto: B. Purić

Pilotske pustolovine

Za pilotski staž veže dva događaja. Jedan je s početka rata 1991. godine.

– S kolegama Nenadom Tepešom i Zvonimirom Antoljakom, letjeli bismo iznad okupiranih područja, najprije sporo, a onda bismo na protivničke položaje bacali stare bojlere napunjene šarafima i improviziranim bombama, pa brzo bježali prema Sloveniji. Odgovora nije bilo, jer to nisu očekivali. Sve je to bilo izvan sustava, potpuni avanturizam, kaže Volarić.

Od drugog događaja još ima »uspomenu«, ožiljak na ruci.

– Prije trideset godina, trebalo je snimati uplovljavanje jednog broda u luku, a kako je moj avion bio u kvaru, došao sam na lošinjski aerodrom i s Tepešom krenuo u drugom avionu. Poletjeli smo i čekali, kružili dok se brod nije pojavio. Došli smo u stol-poziciju, granični položaj u kojemu avion ili leti ili pada. Inače se to rješava gasom, ali na ovoj cessni toga nije bilo i kada je Tepeš dao gas, avion je počeo padati prema moru.

Srećom je on bio sposoban pilot, jer kad slijećeš na moru, važno je da krila budu paralelna s površinom mora. Školski smo udarili u površinu mora, a čim smo dotaknuli more, avion se raspao na tri dijela i počeo tonuti. Slomljena mi je ruka i pao sam u nesvijest. Tepeš je otvorio vrata, razbudio sam se, počeo se čupati van i izvukao se na površinu, plivao sam slomljene ruke i noge. Nedaleko je na barci bio Milan Žunić, izvukao nas je, ovdje su mi »složili kosti« i drugim avionom poslali u bolnicu u Rijeku.

Nakon petnaest dana u gipsu, već sam ponovo sjeo u avion s Tepešom… Bit je u tome da je to bilo 29. rujna, na dan arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, također i dan policije. Bio sam u moru, praktički već mrtav, i mene je anđeo Mihael izvukao iz aviona, može netko pričati što god hoće… U znak zahvalnosti, postavio sam anđela na zvonik župne crkve. Specifičan je po tome što se okreće prema vjetru i ribari, kada idu na more, gledaju kako je okrenut. Imam ideju da se anđeo WiFijem spoji s ružom vjetrova na rivi i okreće je, ali još moram vidjeti hoće li Grad to ocijeniti kao prihvatljivo. Možda bi to trebao predložiti netko tko nije s Lošinja, pa bi prošlo, haha…, tvrdi Volarić, dugogodišnji član župnog ekonomskog vijeća, koji želi postaviti spomenik nosačima kamenih blokova u čast graditeljima 196 stepenica na Brdini, jedne od znamenitosti stare gradske jezgre, gdje i sam stanuje.

S velikim zadovoljstvom ističe to što su u njegove poslove ušla i djeca, kći Aleksandra i sin Ivan, svojedobno predstavljen na stranicama našeg lista kao inovator, čije su bočice s čistim lošinjskim zrakom postale izvozni proizvod za Indiju i Kinu.

– Ozbiljno su shvatili posao, imaju škole, licence, odobrenja i ne brinem. Imam 71 godinu, nisam u mirovini i ne mislim još ići, no sve ovisi o zdravlju. I po ovim vrućinama obavim posao i dok god bez ograničenja prolazim liječnički pregled za pilota, siguran sam da sam zdrav, zaključuje Volarić.